Nisu neriješene ratne traume krompir da ih možeš staviti u trap, pod zemlju !

Piše: Faruk Šehić

Sjećam se kako smo mi u ratu, moja raja, od kojih niko nije bio vjernik, tekbirali prilikom napada na srpske položaje. To je bio bojni poklič za kojeg smo vjerovali da ga se neprijatelj plaši. Zato smo ga koristili, ne iz nekakvih religijskih razloga, ili zato što smo htjeli da kažemo da je islam teroristička religija, a nismo, bogami, radili ni za IDIL.

Tajming za “tekbir – Allahu ekber” smo osjećali kada bi nastupilo gluho doba u napadu, kada se ne bi znalo da li smo do kraja probili njihove linije, pa smo ih ovim pokličom i pucnjavom tjerali ako je koji neprijateljski vojnik negdje zaostao, jer takvi su bili najopasniji – nisu imali šta da izgube.

Nismo se osjećali teroristima, niti pripadnicima Alijine vojske, ni muslimanskog korpusa. Mi smo bili mladi ljudi iz Bosanske Krupe, koje su prvih dana rata istjerali iz njihovog grada. Sve smo izgubili u tih nekoliko dana, osim života. Pošto smo bili mladi, ludi, ponosni i željni da se vratimo u svoj grad, da nastavimo prekinutu mladost, bili smo spremni da za to platimo najskupljom cijenom: vlastitim životima.

U mojoj brigadi je poginulo 500 vojnika. Većina je poginula na bojnom polju, manji broj je ubijen u zarobljeništvu. Na našim ratištima nije bilo razmjene živih zarobljenika. Kada sam bio ranjen u nogu, jedino tada sam razmišljao da stavim cijev u usta i ne padnem u zarobljeništvo.

Srećom, izvukao sam se, jer je stiglo pojačanje, naša diverzantska jedinica sa Alijom i Motorom na čelu, koji su trčali uz stranu prema nama, žureći na Hasin Vrh, da vrate nekoliko zemunica, koje smo krvlju plaćali cijeli dan.

Tako je to bilo u ratu. Tekbiraš ali nisi terorista. Mi smo bili pripadnici legendarnog 5. korpusa Armije BiH, i unutar mog ljudskog identiteta ništa ne može poništiti tu činjenicu. Oslobodili smo pet (slovom i brojem) gradova, više nego cijela Armija BiH zajedno, a i Donji Vakuf su oslobodili naši zemljaci, Krajišnici, sa generalom Alagićem iz Sanskog Mosta na čelu.

Borili smo se za sebe, za grad, za zemlju, čak i za imaginarne predstave grba i zastave, nismo drugog izbora ni imali. Jer kad imaš samo život, šta drugo osim njega možeš izgubiti. Da smo imali sposobnijeg političkog lidera, sada ne bi bilo nečeg što sebe kurčevito naziva Republikom Srpskom. Ili bi je bilo, ali u razumnim količinama. Ovako se rat nije nikad završio i sada smo tu gdje jesmo. Možemo proklinjati Aliju Izetbegovića što je pristao na Daytonski mirovni sporazum u momentu kada je “hrabra” srpska vojska bježala glavom bez obzira, ili što je pristao na ime te tvorevine nastale na genocidu. Ili što se prepao NATO-bombardovanja dok smo bili nadomak Prijedora i Banjaluke.

Nije da ja imam nešto protiv takozvane Republike Srpske, nemam ništa efikasno, ali znam kako nesrbi tamo žive. Znam to bolje od dokonjaka u Sarajevu, i od ovih što pametuju na socijalnim mrežama. Znam jer sam godinama radio reportaže iz istočne Bosne. Znam kad me je policajac iz Bratunca tužio da sam mrzitelj srpskog naroda i svega što je srpsko, jer sam napisao da Bratuncem slobodno šetaju neosuđeni ratni zločinci. Nije to bila moja misao, tako su mi rekli Refik Begić i Mustafa Golić. Prvi je nakon moje reportaže na ad hoc organizovanoj sjednici Skupštine opštine odmah bio smijenjen sa pozicije predsjednika SO Bratunac. Bio je smijenjen samo zato što je meni ispričao kako se na hinjski način povratnici Bošnjaci jebu u zdrav mozak. A teroriše te tako što Srbinu uvedu struju odmah, a ti čekaš pola godine. Kinje te infrastrukturno sad kad ne mogu da te ubiju.

Taj policajac me tužio, između ostalog, što sam napisao da su stolice u kafani gdje smo sjedili bile klimave. On je to poricao i napisao na pisaćoj mašini, na ćirilici, da takvih stolica nema u modernim bratunačkim kafićima.

Ljudi koji ne pripadaju većinskom narodu u istočnoj Bosni žive u krajnjoj prepuštenosti samima sebi. Žive pravi aparthejd. Žive u getu, sa konzerviranim, nezaliječenim traumama. Moraju se ponašati kao da je sve OK, biti manji od mrava, trpjeti kada vide zločinca na ulici. Trebaju gutati svako veče vlastiti jad i nemoć, i vjerovati u nekakvu zemaljsku pravdu koja nikad neće stići. Izuzev pokreta 1. mart, tim ljudima malo ko da je pomogao.

Zašto je tragični napad i gnusno ubistvo jednog čovjeka i ranjavanje dvojice lovačkom puškom, zašto je to odmah, u sekundi, proglašeno islamskim terorizmom. Zašto su svi mediji, čak i ovi takozvani federalni, odmah unisono, papagajski, vrištali da je ubica uzviknuo “Allahu ekber” i odmah zapucao po policajcima u Zvorniku. Ovakav medijski prikaz podsjeća na najbanalniji stereotip o pobjesnjelim islamistima, premda nije utvrđeno da je ubica zaista uzviknuo Allahu ekber. Da sve bude zapetljano do kraja, pobrinula se sudbina, koja kaže da su i ubici i žrtvi očevi ubijeni kao civili na početku rata.

Meni je iskreno žao i ubice i ubijenog. I žao mi je što ih je sudbina spojila na tako tragičan način, pitanje je da li ih je mogla spojiti na drugačiji način. Uvijek me čudilo da nije bilo više ovakvih “terorističkih” napada. Nisu neriješene ratne traume krompir da ih možeš staviti u trap, pod zemlju. One će uvijek proklijati. Njihov plod će uvijek biti krv i smrt.

 

(kliker.info)