Genocid i UZP na evropskom putu

Piše. Sead Omeragić

Kakve su danas politike Hrvatske i Srbije prema BiH? Politike su prepakovane, a Milošević i Tuđman samo maskirani u nove likove. Doživjeli smo presude za zločine u BiH, ali ne i priznanja tih zločina.

Tribunal u Hagu je morao biti mjesto prošlosti i budućnosti Zapadnog Balkana. Već je dvije godine kako je Hrvatska otvoreno slavila suicid Slobodana Praljka u sudnici Tribunala kao časni čin, tvrdeći da je nevino osuđen. Evropska unija je na te ispade mudro šutila.

Sjeća li se neko da je EU u svojim izvještajima makar i spomenula UZP svoje članice Hrvatske? Da li se EU ikada suštinski bavila presudama međunarodnog suda, koji je osnovan i djelovao na njenom tlu i u kojem su većina časnih sudija Evropljani?

Evropska unija daje novac za određene projekte Tribunala, ali se nikada nije iskreno pozabavila negiranjem genocida u Srebrenici od Srbije i udruženog zločinačkog poduhvata Hrvatske u BiH.
Istina, u izjavi uoči presude Karadžiću, oni su reagirali:

„Evropska unija u potpunosti poštuje odluke Tribunala i njegovog nasljednika Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove… EU očekuje od svih lidera u regionu da podrže odluke međunarodnih sudova i da se suzdrže od bilo kakvih izjava ili postupaka u kojima se baca sumnja na nezavisnost ili nepristrasnost sudskog procesa. Poricanje ili revizionizam u suprotnosti su sa najosnovnijim evropskim vrijednostima“.

Evropski parlament obilježava Dan genocida u Srebrenici. Ali, ipak, do danas ne reagira na presudu za UZP političkom i vojnom vrhu Hrvatske. EU nije ništa učinila na otvorena negiranja presude hrvatskom političkom i vojnom vrhu za UZP?

U pitanju je „historijski revizionizam, suprotan evropskim vrijednostima“. Nikada Hrvatska nije ni pomislila na ozbiljnu raspravu u Saboru i traženje političkog oprosta od BiH u ime mira i budućnosti.

Da ne govorimo o Čovićevom slavljenju Herceg-Bosne i potpunom negiranju UZP-a. Bilo bi najkorisnije da EU svojoj članici predloži parlamentarnu raspravu i priznanje zločina za koji je osuđen hrvatski državni i vojni vrh. Srbija jednako tako negira genocid i tek je formalno, prije desetak godina u dvije rečenice obavila nekakvo uopšteno i bijedno skupštinsko priznanje genocida u Srebrenici.

Hitleri iz našeg sokaka nikada nisu otišli. Dok Evropska unija šuti o UZP-u Hrvatske, politika Rusije prema BiH je apsolutno neiskrena i jednosmjerna, okrenuta isključivo srpskim interesima. Svi su očekivali da će približavanje Turske i Rusije i veze koje imaju Bošnjaci i Srbi sa ove dvije države, otopiti uglavnom loš ruski odnos prema BiH i Bošnjacima.
To se, nažalost, ne događa ili ne osjeća u javnim istupima. Bošnjacima svi žele staviti rogove na glavu. Ruska politika se uvijek direktno miješala u BiH. Njihove duge ruke su dopirale i do Haga. To je svojevremeno tužiteljici Del Ponte otkrio američki general Wesley Clark. Kada ga je Del Ponte upitala da li bi vodio hajku na Karadžića on je to odbio. Ali je imao neke poruke za glavnu tužiteljicu:

„Upozorio me je da su u vrijeme kada je on zapovijedao NATO-ovim snagama za Evropu, Karadžića i Mladića čuvali ruski agenti“. Clark je zatim dodao: „Rusi ne žele da uspijete. Oni su na strani srpskih nacionalista. Igraju prljavu igru. Čitaju vašu poštu i prisluškuju sve vaše telefonske razgovore“.

Često slušamo ruskog ambasadora u BiH Petra Ivancova kako otvoreno zastupa interese protiv BiH, i to bez ikakvih ograda. Ambasador Ivancov ima razumijevanje za negiranje genocida u Srebrenici i negiranje hrvatskog UZP-a. Ivancov brani Dragana Čovića i kad treba i kad ne treba. On se i ne osvrće na činjenicu da se preko Turske Bakir Izetbegović pokušava približiti Rusima.
Uzalud vam trud svirači. Sudeći prema izjavama i ponašanju Ivancova, Rusija ne pokazuje ni mrve popuštanja u svojoj politici protiv BiH. Nisam siguran ni da Amerikanci vide da se Evropska unija pravi slijepa na otvorenu saradnju srpske i hrvatske politike u BiH i oko BiH.

I da je EU, po svemu priloženom, prepustila Rusima Zapadni Balkan. Hrvatska politika vrlo uspješno gura Bošnjake od Zapada i NATO-a u naručje Rusiji. Čović bez sankcija može odbijati put BiH u NATO, dok će njegova poslušna ministrica odbrane svojim izjavama podržavati evroatlantski put, proporcionalno onoliko koliko se Izetbegović kreće prema Turskoj i Rusiji.

Evropska unija i SAD pokazuju bijes na to što radi bošnjačka politika. Kad to čine Čović i Dodik, onda je to prirodno i podrazumijeva se. Kuda onda voze bošnjački lideri?

Nekako se čovjek upita, ima li išta normalno u činjenici da bošnjačka politika zagovara u vlastitoj zemlji gradnju sjevernog autoputa za „veliku Srbiju“? Ima li izlaza iz ovog rašomona? Ima li nazad s ovog puta?

 

(nap.ba)