Piše: Jusuf Trbić
Slučaj hapšenja nekdašnjeg bokserskog šampiona, prvaka svijeta, Mensura Peljte u Brčkom, na poseban način pokazuje kakvo nam je pravosuđe. Peljto je osumnjičen da je u maju 1992. godine na teritoriji Brčkog počinio ratni zločin. Kakav je to ratni zločin, pitate se vi. Mediji izvještavaju : riječ je o navodnom šamaranju četvorice srpskih vojnika, pripadnika Druge četničke semberske brigade. Vidio sam neke od tih ljudi na patriotskoj BN Televiziji. Oni tvrde da ih je Peljto tukao. Ali, advokat Faruk Balijagić potvrđuje : “ Ne postoji ni jedan dokaz da su tamo zadobili bilo kakvu tjelesnu ozljedu.” Zanimljivo je da je brčansko Tužilaštvo napisalo u optužnici da je u BiH bio građanski rat, što se kosi sa pravosnažnim međunarodnim presudama, ali i sudskom etikom. A zanimljivo je i to da protiv Peljte nije podignuta optužnica, ali su mu izrečene mjere zabrane – ne smije da napušta boravište i da putuje, privremeno su mu oduzete putne isprave i zabranjeno izdavanje novih, a zabranjeno mu je i korištenje lične karte za prelazak granice BiH. Dakle, bijeljinski četnici, čuveni po zločinima u Brčkom, po mišljenu tamošnjeg Tužilaštva, nisu počinili ni jedan zločin u tom gradu, a Peljto, eto, jeste. Tužioci ih nisu pitali što će oni u tuđem gradu, šta su tamo radili, na koga su pucali, i zbog čega. Kud bi miroljubivi četnici mogli počiniti bilo kakav zločin, pa oni ne bi ni mrava zgazili, to je opštepoznato. Zločin nije ni to što je JNA digla u vazduh most na Savi pun ljudi, ni što su pobijene stotine nedužnih civila, a za strašni logor smrti Luka praktično je odgovarao samo monstrum Goran Jelisić, ostali, prije svih Ranko Češić i Kosta Simeunović, dobili su simbolične kazne i odavno su na slobodi. Ne zna se ko je organizovao i izveo tolika ubistva u Brčkom, ne zna se ko je Luku osnovao, ko je protjerao toliki narod, niti to interesuje Tužilaštvo. Ali, Peljto je, eto, kriv. Šamar kao ratni zločin senzacionalna je novina i u našem i međunarodnom pravu.
Zbog tog ( nedokazanog) šamara oduzeti su mu dokumenti i ograničeno kretanje. A ulicama Brčkog mirno šetaju organizatori pokolja civila i ubice. Bez ograničenja. Kao i u Bijeljini. Pisao sam već da se za logor Batković sudi tako, da neće biti iznenađenje ako žrtve budu proglašene krivim, a ubice budu nagrađene. Optuženima nisu izrečene nikakve mjere zabrane. Ništa sličnog nema ni za poznate manekene zločina : Cvijetina Simića-Cicana, dr Milana Novakovića, Predraga Ješurića, Mirka Blagojevića, dr Milivoja Kićanovića, Peru Simića, i tolike druge. A Vojkan Đurković, najpoznatiji zločinac i etnički čistač, i dalje mirno živi. Kao i Vlado Vrkeš iz Sanskog Mosta, i toliki drugi sitniji i krupniji zločinci, kojima je Bijeljina lijepo utočiše. Uzalud smo toliko puta javno pitali : zašto se ne pokrenu procesi, makar za arkanovce, koji su iz druge države došli ovdje da ubijaju civile, ili za rušenje džamija ili progon skoro kompletnog bošnjačkog stanovništva, pa neka se utvrdi šta je bilo. Mi ćemo presude poštovati. Uzalud. Bijeljinsko tužilaštvo i njegov šef Novak Kovačević, koji je nedavno dobio i treći mandat, zbog zasluga, ni da čuju. Oni su naumili dokazati da su nezavisni od svega, a pogotovo od morala.
Pa moramo priznati – naše pravosuđe jeste nezavisno. Recimo, nezavisno je od vremenskih prilika, od doba godine, od situacije na indijskom potkontinentu, nezavisno je i od zakona, kojih se ne drži kao pijan plota, nezavisno od pravde i poštenja, a kadija ti sudi nezavisno od toga što te taj isti kadija tuži. Milina jedna. Od kako je Dejtonski sporazum priznao ono što je stečeno zločinom, i zločince postavio kao partnere, a omogućio svakom nacionalističkom taboru da ima svoju sopstvenu istinu, bez obzira na činjenice, naše pravosuđe prosto cvjeta. Dobili smo tako mnoštvo slučajeva kakvih nema nigdje u svijetu. Pogledajte samo već pomenuto bijeljinsko Okružno tužilaštvo. Ono je obezbijedilo sebi mjesto u istoriji pravosuđa, takvog tužilaštva nit je ikad bilo, nit će ga biti. To imamo samo mi. Recimo, sagradi veseli i druželjubivi vladika Kačavenda crkvu usred avlije Fate Orlović, u selu u kojem nema ni jedne srpske kuće, i neće da je ukloni. Dakako, crkva je podignuta bespravno, kao i većina onoga što je vrijedni vladika gradio, na tuđoj zemlji, kao i obično, ali ako na to i Bog gleda blagonaklono, kako neće ljudi. I ovo naše Tužilaštvo onda presavije tabak i napravi tužbu, i to protiv Fate Orlović, što se buni protiv ovog bogougodnog djela. I još je, iako u podmaklim osamdesetim godinama, i narušenog zdravlja, napala fizički na policajce, mlade i naoružane, na petoricu njih, jedva su se odbranili od razgoropađene Fate. Mogli su glavom platiti. Dva puta je podizana tužba protiv Fate, vrijedno je naše Tužilaštvo, nema šta. Kačavenda je nevin. Za Tužilaštvo je dovoljno to što zna da je prodorni vladika pravi patriota, on mnogo voli Srbe, pogotovo mlađe, pa će mu sve biti oprošteno, i na ovom, i na onom svijetu, među nebeskim narodom.
A tek Srebrenica! Jeste da je tamo stradalo osam hiljada Bošnjaka, ali je bijeljinsko Tužilaštvo došlo do zaključka da je i to malo. I da su ti Bošnjaci sami krivi, da su sami sebe pobili, pa traga za preživjelima. Čim nađe nekoga od njih, eto mu tužbe. Što je ostao živ. Tako su pokrenuti procesi protiv skoro četiri stotine Bošnjaka, Tužilaštvo je vrijedno radilo, da bi se na kraju utvrdilo da ti ljudi nisu krivi. I Tužilaštvo sito, i sudski spisi na broju. Istina, nije okrivljen ni jedan Srbin, od Brčkog do Srebrenice, za bilo šta što se događalo u ratu, nije nađen ni jedan zločin u Bijeljini, ali, ako poživimo dovoljno dugo, recimo još 250 godina, možda dočekamo i to. Vrijeme tako brzo leti, moguće je da se i to desi.
Inače, Tužilaštvo može da pokrene proces i po sopstvenom saznanju. Ali, naši tužioci nikad nisu čuli da su arkanovci pobili u Bijeljini desetine civila početkom aprila 1992. godine, da su domaći rodoljubi pobili stotine do kraja rata, nemaju pojma da je protjerano 35 hiljada Bošnjaka, da je oko hiljadu ljudi iz Janje odvedeno iz kuća u logor Batković, da su bošnjački civili masovno odvođeni na prisilni rad, ne znaju ništa o pljačkama, noćnim odvođenjima, ubistvima u režiji i izvedbi policije, o silovanjima, progonima, mučenjima, ponižavanjima, a o rušenjima džamija – nikad čuli! Jeste da se najstarija bijeljinska džamija nalazi desetak metara vazdušne linije od kancelarije u kojoj sjedi Novak Kovačević, ali nije on imao vremena da gleda kroz prozor, toliko posla ima da ne može glavu da digne! Treba razumjeti čovjeka. Krhko je znanje, govorili su pjesnici. Nema još ništa ni od slučaja porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić o kojem se znaju svi detalji, nema ništa ni od drugih brojnih zločina, koje sam čak i ja, kao običan građanin, dokumentovao u svojim knjigama. U Bijeljini, punoj krvi i suza, niko ni za šta nije kriv.
Možda je to posljedica sadašnjeg ključnog stava velikosrpske propagande : treba po svaku cijenu forsirati ravnotežu u zločinu, da bi na kraju svi bili podjednako krivi. A Bijeljina se u to ne uklapa, jer su ovdje stradali samo Bošnjaci. Pa, hajde da pomognemo bijeljinskim tužiocima – da nađemo nekog Bošnjaka, koji je makar ovlaš ošamario nekog Srbina, makar u šali, nije bitno ni kada se to desilo, bila bi to velika pomoć Novaku Kovačeviću, njegovom zamjeniku Miloradu Debeljeviću i ostalim istinoljubivim uzdanicama domaćeg pravosuđa. Da i oni jednom nešto urade, kad su u pitanju ratni zločini. Pa da svi, sretni i zadovoljni, živimo složno u ovoj zemlji pravde, etike i blagostanja. Blago njima, i blago nama s njima.
