Ko o čemu baba o uštipcima

159

Pismo iz Lukavca

Specijalno za Preporod Bijeljina piše:
                                                ATIF KUJUNDŽIĆ

        Bez daljnjeg, ljudi najteže mijenjaju sebe, tj. svojeružne navike. Obavezno se dogodi, umjesto da se ostave loša posla i počnu raditi nešto pametno, oni svojoj navici promijene ime i nastave guliti isti kromir. Umjesto da steknu nova i bolja znanja i ovladaju sobom i svojih hrđavim navadama, loše navike se ne daju, pa vladaju ljudima dok hajvani ne poskapaju.

Dane Čanković /poznat kao šumski mozak između kupusa i šargarepe, e-novine, 20. 06. 2014. godine/ uporno slavi rođendan prvog predsednika šumske Radovana Karadžića. Doduše, Radovan Karadžić je u posljednjih četvrt stoljeća ili u zatvoru /sa Momčilom Krajišnikom/, ili u ratnim zločinima do guše /sa Ratkom Mladićem/, ili u bjekstvu kao predsednik, čudotvorac, pesnik, zvjezdoznanac, doktor i parapsiholog parapsihijatrije Dabić, ili u Haškom Tribunalu gdje mu se kao prvooptuženom sudi za udruženi zločinački poduhvat. Da dalje ne nabrajamo, jer bismo i sami mogli pasti u lošu naviku sa kojom u suštini nemamo veze.

Ali Radovan Rado ide van i nema vremena za rođendane, pa Dane Čanković sam sebi nazdravlja i po nekoliko put u njegovo ime. Piše pjesme i ističe bilborde. Ne zna ni prešutjet muku. Mada, na muci se poznaju junaci. Devetnaestog juna njega kljuca žuna. Kljucne ga u dupe, pored same rupe. Predsednika u Hagu, stavljaju na vagu. Dušu dao Vragu.

Drastičniji mazohistički primjer je Milorad Dodik koji dosledno poštuje Detonski sporazum, a htio bi na svaki način otcepiti Entitet Republika Srpska od Bosne i Hercegovine koju javno i iskreno ne voli i smatra neodrživom. Prema snažnoj šumskoj navici da cijepa drva, njegova želja je opsesivna i danonoćna, somnambulna. Cepa danju, cepa noću, al’ ne može to što hoću.

Srbi imaju sjajnu poslovicu: ko o čemu baba o uštipcima ili što babi milo to joj se snilo. U svakoj prilici to im se hoće. Takvu opsjednutost rijetko se viđalo i u babljim krugovima u vrijeme inkvizicije, odakle mu je ta ideja i došla preko Dragana Čovića, pa se ne treba čudit. Svetska bablja organizacija mesara bez Marlbora i kamiona, ali sa satarama.

Ali, čovjek je izgubio osjećaj za stvarnost do mjere, pa više ne umije ni prešutjeti svoje želje i nakane, mada bi mu na njihovome ostvarivanju bilo lakše raditi iza te šutnje. Ne. On tu stvar glaba glasno, neprekidno, javno i džaba, i, ustvari se tako sam neprekidno proskribuje onemogućava u postizanju fiktivnog cilja. Kad bi barem znao svim tim budalama oko sebe reći da ga prestanu podbadat i pred svijetom ismijavat.

 

Ustvari, već se sam dobrano povukao od prvobitno postavljenih zahtjeva i referenduma o otcjepljenju i priključenja Srbiji. Srpski put u Europsku Uniju ne smije smetati i kompromitirati. Ima Vučić problema preko glave, nemoj i ti Dodiče, da nas bijeda dotiče.

Zato sada govori samo o većoj samostalnosti i autonomiji Republike Srpske, a protiv probosanstva je samo u značenju smanjivanja ingerencija Republike Srpske. Inače je i probosanac. Sada bi trebalo stvarati pozitivnu atmosferu prema Republici Srpskoj u Bosni i Hercegovini, dosjetio se! Aha! Makar malo dockan i puno morgen. Bez odgovora ostaje najveće pitanje: ko je njemu uopće rekao da se može i treba baviti politikom?

Ustvari, on zna da je tako najbolje učiniti, jer se tako sve samo svodi na njegovo bla, bla koje mase prežvakavaju i nikome ništa. I šta će mu to? U osamostaljenoj Srpskoj, jednako kao i Srbiji eventualno pridruženoj i priljučenoj Republici Šumskoj, prva stvar na koju bi ljudi bili prinuđeni – bila bi da ga uhapse kao Kemala Čauševića i da mu pokažu kako Musa dere jarca, a roštilja jajca. A onda bismo se nagledali jada iznenada.

U eventualno priključenoj Srbiji, s pika bi znali da ga moraju likvidirati jer stalno teše i kreše politički neproduktivne stvari. Pa, u Šumama Republike srpske, već je sve uništio i pretvorio u panjeve.

Najnovija kozerija te vrste jeste potpisivanje Sporazuma između Sveza nezavisnih socijaldemokrata čiji je vlasnik Milorad Dodik i Saveza za demokratsku Srpsku u vlasništvu Dragana Kalinića, u Banja Luci, na dan 20. 06. 2014. godine, a zbogradi jačanja suradnje u prosrpskom frontu u tom entitetu. Zajednički je cilj jačanje autonomije i dodjeljivanje nezavisnosti Republici Srpskoj. /Baš, kao što su se oni verzirali u dodjeljivanju raznih odličja kome god stignu. Međutim, ovdje i nadalje ostaje nejasno ko bi to njima trebao dodeliti nezavisnost? Možda im krajem septembra paketić donese Vladimir Vladimirovič Putin sa Krima?!/ U međuvremenu Dodik će osobno organizirano i onemogućavati i ogovarati neodrživost i neefikasnost Bosne i Hercegovine smatrajući to svojim argumentima za dodeljivanje nezavisnosti Republici Srpskoj.

Glavnu stvar već je uspješno uradio. Kad su došli studenti iz Sarajeva da poslije poplave pomognu raščišćavanje Doboja, naredio je Policiji Republike Srpske da ih izmarška i otjera. A nije mu bilo pravo ni kad su bureci stigli iz Tešnja! Proždrljivost je opasna boljka, slijepa i nije lijepa. Kad ljudi sve pojedu, on džaba molj’ka. Ljudi nisu skontali Dodikovu narav. Mogli su mu pokloniti nekoliko srpskih tenkova na ušću Usore u Bosnu. Njemu je dobra i gvožđurija. Salata raste na sve strane, a u blizini su i rasadnik i dobojski zoološki vrt.

Mada, prema odluci Centralne izborne komisije u Bosni i Hercegovini Kalinićeva Stranka ne izlazi ne izbore, našla je za shodno da se makar kako priključi uz dobro posrnulu i onemoćalu SNSD. A i SNSDu dobro došla makar i ta Kalinićeva slabotinja, naspram organizirane, snažne i inteligentne opozicije. Pouzdano, kad progovore Dragan Čavić. Mladen Ivanić i Mladen Bosića, njemu se osuši grlo i stane mu pamet. Tako cijela stvar postaje poprilično državnički nedostojna rabota starijih ljudi koji su ufurali i sada više ne vide ni izlazna vrata, pa smiješni tumaraju kao u mračnom bunaru.

Ako, navikli su oni bunariti u posljednjih četvrt stoljeća, a Kalinić dođe dobar i za pružanje prve pomoći, ako kakav kamen nekome padne na glavu.

U ratno vrijeme bilo je drugačije. Samo se naruči ubojstvo premijera BiH Hakije Turajlića u francuskom transporteru na Sarajevskom aerodromu. Daju Srbinu srpkinju ili kalašnjikov i dva okvira municije. Zaustave transporter, otškrinu vrata i majmun strese okvir municije aktiviran okidačem na automatsku paljbu. I jave: Ubili smo im premijera! Hebao ih on.

Vest stiže upravo na zasedanje Skupštine Republike šumske. Sede sve š/umni ljudi glava do glave, čak je tu i taj vajni humanist doktor Dragan Kalinić. Kad čuju vijest, zaustave rad i stane im dah i, kao očarani u svom šumskom stvaralačko očaju, a onda se spontano kao i uvek i u svemu: prolomi aplauz.

GOTOV POSAO.

TAKO SE TO RADI.

A

ŠUMLJACI MLADI UBIJATI RADI.

        Pogledati knjigu Roberta Donie u izdanju Fondacije istina, pravda, pomirenje – Tuzla, 2013. godine. Ali, ta sjajna vremena su zauvijek prošla. Ostao im samo Dane Čanković, udara kašikom u prazan čanak i slavi zločinačke rođendane uz omiljenu muziku svoga drevnog instrumenta. Iz daljine samo gusle cvile: Gdje si Dane bez šubare i kokarde pile?!

* * *

         Lipnja, anno Domini 2014.                                                                                                                                                                                            ak