Konforniji stambeni prostor, unapređena tehnologija, koja se koristi u svakodnevnom životu građana, stvorio je lažnu sliku da se u Bosni i Hercegovini nikada bolje nije živjelo.

Ipak, broj onih kloji se mogu zavarati spoljašnim sjajem savremenih trendova, sve je manji, jer zadnjih decenija, a naroičito godina, život građana Bosne i Hercegovine, sve manje liči na život dostojan čovjeka.O spoljašnjem sjaju, a o unutrašnjoj bijedi našeg društva u ekonomskom, kulturnom, moralnom, pa i svakom drugom smislu, u javnosti gotovo da se i ne govori.Jedan dio običnog svijeta se ponaša, kao da se ništa ne dešava, dok onaj drugi prosperitetniji, odlučuje da se preda i napusti ove prostore.

Ipak, postoje i ljudi, koji ukazuju na uzroke koji su proizveli stanje u kojem se nalazimo. Takvi ljudi svojom rječju i djelima, ponekad naizgled očajnički pokušavaju podstaći na razmišljanje svakog pojedinca, da djelovanjem u nekom svom bliskom okruženju pokrene aktivnosti, koje bi lančano donjele toliko željen i gotovo beznadežno čekan bolji život.

Jedan od takvih je i autor političkih eseja „Tri boje tame“ Jusuf Trbić čiju smo promociju imali prilike da pratimo u Centru za kulturu Semberija u Bijeljini, ali i na „Ljetnim večerima“ u Janji.

Autor ove knjige govoreći o njenom sadržaju, dotiče se surove realnosti našeg trenutnog života poput nacionalizma ili pak brojnih neznanja koja nas skupo koštaju. Među takvim neznanjima su i pojmovi poput nacije, etničke grupe i unitarizma sa kojima se manipuliše do krajnjih granica i na štetu cjelokupnog društva.

Ovo što mi danas živimo, to je tama rekao je Trbić, objašnjavajući razloge zbog kojih njegova knjiga nosi naziv „Tri boje tame“. Ukazujući na brojne prevare i laži, kojih smo žrtve već dugi niz godina, ali i na strašnu činjenicu da stanovništvo odlazi, autor je stanje u kojem se nalazimo okvalifikovao jednom kratkom  rečenicom “Ko ode kajat će se, ko ostane kajat će se”.

Ovom prilikom smo za vas izdvojili jedan dio promocije u kojoj se prisutnima obraća autor knjige koju toplo preporučujemo.

Autor: Elvir Ibrišimović