Mnogo puta susreo sam se sa histeričnim reakcijama na moje tekstove ili javne nastupe, ali nikad sa razložnom, argumentovanom kritikom i negiranjem činjenica koje sam naveo. Tako je i ovoga puta, u tekstu Danka Novakovića na portalu Dešavanja u Bijeljini, sa bombastičnim naslovom i rečenicama koje udaraju kao puščana zrna. “Dosta je”, kaže autor naredbodavno, “Bijeljini ne treba vaša mržnja”, govoreći u ime građana Bijeljine, kao da ga je neko ovlastio za to. Umjesto da kaže šta to u mom tekstu “Slavlje pod upitnikom” nije tačno, on sipa otrov bez mjere i bez razloga. “Vi dobro znate”, kaže on, “da ovaj grad nije nikakvo utočište, ni četništva ni fašizma”, poručuje mi on. Pa, da vidimo da li je baš tako.
Evo činjenica. U Bijeljini postoje ulice koje nose imena istaknutih četnika, ali nema ulica s imenima najvažnijih antifašista: Rodoljuba Čolakovića, Veljka Lukića Kurjaka, Fadila Jahića Španca…Bijeljina ima Trg Draže Mihajlovića i na njemu Dražinu, pa čak i Ulicu Arkanove garde, koja je u našem gradu počinila masovne zločine nad civilima početkom aprila 1992. godine. Antifašisti su izbisani iz javnog diskursa. Da li je to tačno? I šta to, onda, znači?
Svjedoci smo dugogodišnjih pokušaja da se četnici proglase antifašistima, a da se partizani, kad se već njihova borba ne može negirati, potisnu na margine i zaborave. Ali, uloga četnika u Drugom svjetskom ratu je toliko jasna, toliko puta dokazana, da je apsurdno i nemoguće napraviti od njih ono što oni nikad nisu bili. Zanimljivo je da čak ni učesnici obilježavanja 24. septembra nikad ni jednom riječju ne pominju četnike, kao da se boje reći protiv koga su se to borili Kurjak, Branko Krvavi, Veso Gavrić, Mirko Filipović…A temeljna četnička ideja je bila stvaranje Velike Srbije, “očišćene od nacionalnih manjina”, pogotovo muslimana, kako je zapisano u njihovom programu “Homogena Srbija”, što neodoljivo podsjeća na ono što su Karadžićevi sljedbenici radili u ratu protiv Bosne. Sjećati se svega toga, analizirati, čuvati od zaborava – to je zadatak svakog normalnog čovjeka, da nam se nešto slično ne bi ponovilo i treći put.
“Niko ovdje ne negira žrtve bilo kog rata, niko ne zaboravlja prošlost”, kaže Danko Novaković. Pa, kako je onda moguće da se ovdje 30 godina ćuti o ubijenim, opljačkanim i protjeranim Bošnjacima? U tekstu koji sam pomenuo zapitao sam se da li se oni koji učestvuju u proslavi bar na sekundu prisjete najvećeg pojedinačnog zločina u Bijeljini, ubijanja 22 člana porodica Sarajlić, Sejmenović i Malagić, među kojima je bilo osam žena i sedmoro djece. Taj zločin je počinjen u noći između 24. i 25. septembra 1992. Je li možda portal Dešavanja u Bijeljini ikad napisao o tome i jednu riječ?
Najzad, šta znači polaganje vijenaca i cvijeća na spomenik srpskim borcima na glavnom gradskom trgu i kakve oni veze imaju sa oslobođenjem Bijeljine? Pa, to i jeste spomenik onima koji su “oslobodili” Bijeljinu od Bošnjaka i time se, bar u glavama sljedbenika velikosrpske ideje, izjednačili sa oslobodiocima iz 1943. godine. Znate li kakva je to poruka? A jedan od komenatara na tekst na facebook stranici ovog portala glasi: …” ali ne brini ako opet dođe do rata sve do jednog vas pobiti vi ste rak rana društva sluge Sotone nećete još dugo.” Komentar sam prepisao od riječi do riječi, autor je izvjesni Dragan Dragojlović, a Danko Novaković se nije potrudio da to ukloni, bar do trenutka kad završavam ovaj tekst. Ko onda širi mržnju i poziva na zlo?
I zato treba pamtiti, govoriti i pisati o onome što nam se dogodilo, uprkos ljudima poput Danka Novakovića, koji poručuju kako treba sve zaboraviti, da ne bismo uvrijedili zločince i njihove sljedbenike. Jer, samo istina o onome što se dogodilo može omogućiti normalnu budućnost za sve nas.
Piše: Jusuf Trbić
