Boris Pavelić, novinar i publicista, autor zbirke eseja “Kad glave igraju”
Boris Pavelić (1967) novinar je riječkog Novog lista, autor knjige Smijeh slobode, u kojoj piše o 25 godina rada satiričnog nedeljnika Feral tribjun, koji je obeležio novinarstvo na prostorima bivše Jugoslavije ratnih devedesetih godina prošlog veka, do gašenja 2008. U nedavno objavljenoj zbirci eseja Kad glave igraju piše o antiratnom i antinacionalističkom angažmanu hrvatskih i srpskih intelektualaca, o ljudima koji su se usprotivili stihiji besmisla i bezumlja, angažmanu onih koji su bili na strani slabijih. Na strani žrtava. U intervjuu Remarkeru govori o nacionalizmu i beskompromisnom odgovoru na silu koja ugrožava ljudskost, o hrabrosti i odsustvu kalkulacija, ljudskoj bojazni istinskih heroja, riziku, suštini angažmana u vremenu kada to nije bilo lako.
“Drugo ime za častan, hrabar i moćan otpor ljudskoj gluposti, mržnji, nasilju, nacionalizmu i isključivosti” napisali ste o legendarnom hrvatskom tjedniku Feral Tribjun. U Vašoj knjizi su Staša Zajović, Viva Ludež (Predrag Lucić, Viktor Ivančić, Boris Dežulović), Radomir Konstantinović, Duško Kondor, Branko Todorović, Đojo Krstić, Sonja Biserko, Borka Pavićević, Štefica i Nedeljko Galić, Zoran Pusić, Drago Hedl, Vesna Teršelič i njihove potresne i nadasve tačne priče o hrabroj pobuni protiv zla. Šta te priče iz knjige Kad glave igraju još povezuje, ili čini specifičnim?
Činjenica da se njihov napor uporno prešućuje. Netko bi mogao tvrditi da nije tako: pa svi su ti ljudi prilično poznati. To jest točno, ali, što javnost o njima uistinu zna? Što većina u Srbiji uistinu zna o djelovanju i motivima Staše Zajović? Što ljudi u Srbiji znaju o otporu pokoljima Arkanovaca u Bijeljini? Što ljudi u Hrvatskoj znaju o pokušajima nekolicine u Ljubuškom, maloj čaršiji u Hercegovini, da zaštite svoje komšije muslimane od logora HVO-a? Koliko se, uopće, zna o otporu nacionalizmu u bivšoj Jugoslaviji? Malo, ako išta – a i to išta izloženo je sustavnom krivotvorenju, žigosanju, omalovažavanju, prešućivanju. Htio sam, dakle, dati glas onima rijetkima, jako rijetkima, čiji je poštovanja dostojan humanistički napor iz najtežih vremena danas izložen zaboravu i preziru. Štoviše, taj napor je uzurpiran: u Hrvatskoj, HDZ sebi pripisuje zasluge za članstvo u EU, ali Hrvatska nikad ne bi postala članica EU da nije bilo ljudi poput ovih o kojima sam pisao, i koji su se baš HDZ-u najžešće i nepopustljivo suprotstavljali; u Srbiji, ako sam dobro shvatio, Aleksandar Vučić volio bi da ga smatraju nasljednikom Zorana Đinđića – što je bezobrazno, uvredljivo i apsurdno očekivanje. Treba također reći da nije bilo lako odabrati o kome pisati. Okolnosti izdanja nalagale su da odaberem desetak ljudi. Ali, otpor nacionalizmu u bivšoj Jugoslaviji – naročito u Srbiji, moram reći, najvjerojatnije zato što je nacionalizam ondje eksplodirao najžešće i prvi – bio je mnogo snažniji nego što se danas misli. Ali, uništen je sustavnom i namjernom politikom vlasti, ali i srednjestrujaške javnosti, u svim bivšim republikama. Želimo li znati pod kakvim vlastima živimo, pogledajmo kako se odnose prema protivnicima službenih istina, jer one se na Balkanu često plaćaju glavama.
Ljudi koji pokazuju hrabrost da se suoče sa različitim pojavnim oblicima nasilja, u teškom vremenu, suština su Vašeg istraživanja. Sličnih je bilo i ranije, ali Vi ste na jednom mestu sakupili aktivistkinje i aktiviste koji su se odlučili da mnogo toga žrtvuju u svom antiratnom angažmanu. Može li se, s obzirom na okolnosti u kojima je iskazan, njihov angažman oceniti kao “Svijetla strana devedesetih”, kao što činite u podnaslovu svoje zbirke istraživanja?
Tamnu stranu devedesetih svi smo dobro upoznali: više od sto tisuća poginulih, razorena društva, uništeni životi i veze, unazađene zemlje koje su potkraj osamdesetih bile već na pragu zapadnog svijeta, godinama ispred država bivšeg Varšavskog pakta. Danas se možemo tješiti još samo uvjerenjem da ova društva nisu ni svjesna koliko je u tom ratu uništeno i kakva nam je budućnost oduzeta. I zato, oni koji su se javno, nepopustljivo i uporno suprotstavljali politici rata, nasilja i uništenja, ne mogu biti drugo nego “svijetla strana devedesetih”. Ali njihovo djelovanje nije ništa manje aktualno i danas. Štoviše, čini se da horizont tamni ondje gdje smo se nadali da nikada neće: na Zapadu. Devedesetih, bili smo uvjereni da su ratovi u bivšoj Jugoslaviji anakronizam 19. stoljeća; danas se čini da su Milošević i Tuđman bili avangarda 21. stoljeća. A oni koji, i tada i sada, upozoravaju da su ljudski životi važniji od identiteta i granica, uvijek su na istome: divni gubitnici mirne savjesti.
Mržnja među ljudima koja dovodi do fizičkog uništenja pripadnika druge vere, nacije, seksualnog opredeljenja nije normalna – poručuju i poručivali su ljudi o kojima ste napisali knjigu. Kako se – dotaknimo bar neke od razloga – dogodilo to da tako notorne stvari treba dokazivati?
To je valjda ključno pitanje cijele ljudske vrste, nije tek problem politike u bivšoj Jugoslaviji. U jednom intervjuu, ugledni bosanski franjevac Ivan Šarčević rekao mi je: “Nasilje je ključni čovjekov problem.” I tako jest. Da je nacionalizam u bivšoj Jugoslaviji svoje monstruozne projekte ograničio isključivo na mirna sredstva parlamentarne demokracije – to danas zvuči kao crna šala – nikakav problem iz toga se ne bi izrodio. Ali mržnja i nasilje koji su bili nužni da se promijene granice u bivšoj Jugoslaviji – na kraju su granice promijenjene samo republici koja je tu promjenu i potaknula – to je ono što je neprihvatljivo, upravo nepojmljivo. Nema tog političkog cilja koji može biti vrijedan ljudskih života – u današnjem svijetu, ta očita istina također, nažalost, zvuči kao crna šala.
Ali, kakav je to svijet u kojem se smije ubijati zato što netko misli da stvari treba urediti po njegovome? Takav svijet ne valja, i treba ga promijeniti. A ljudi o kojima sam pisao to i čine – često na vlastitu štetu. Oni, usprkos svakom riziku, odbijaju živjeti u nepravednom svijetu, i u tome je njihova veličina.
Šta nakon ovog istraživanja mislite o angažmanu koji podrazumeva rizik, sukobe, opasnost po život aktivistkinja i aktivista, budući da ste i sami tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji zauzimali jasan stav. Da li ste nešto naučili, promenili shvatanje angažmana?
Naučio sam da je otpor bio snažniji nego što se danas čini, ali da je namjerno uništen, smrvljen, doslovno, svim raspoloživim sredstvima. Sonja Biserko u knjizi, na primjer, svjedoči kako je u Saveznom sekretarijatu inostranih poslova Jugoslavije, onih posljednjih godina, bilo i likvidacija ljudi koji su se protivili velikosrpskoj politici. Branko Todorović iz Bijeljine spominje stotine ljudi, Srba, koji su u Republici Srpskoj ubijeni, jer su se protivili ratu i etničkom čišćenju. Što su u Hrvatskoj doživljavali nezavisni novinari i aktivisti za ljudska prava svjedoči fascinantna pripovijest o Feral Tribuneu, provale sigurnosnih službi u ured Helsinškog odbora za ljudska prava krajem devedesetih, cijeli niz pritisaka i javnog žigosanja na javno antinacionalističko djelovanje, ma kakvo ono bilo. Dakle, naučio sam da nacionalizam nije nasilan samo prema drugima, i ne samo na jasno prepoznatljive načine: on ne trpi nikakvu vrstu opozicije. Nacionalizam je diktatura ili, u najboljem slučaju, kao što svjedočimo danas, volja za diktaturom. Oni koji se nacionalizmu uistinu suprotstavljaju, koji dovode u pitanje sam njegov smisao, uvijek se, zapravo, suprotstavljaju diktaturi. Ima u takvom odabiru često nečeg tragičnog, u smislu da suprotstavljanje svijetu zatrovanom mržnjom prerasta u sudbinu kojoj se ne može izbjeći – jer je vrlo često osuđeno na neuspjeh. Ali, moralno djelovanje ne može se mjeriti kategorijama uspjeha ili neuspjeha – kad bismo ga tako procjenjivali, račundžijski, svatko bi unaprijed odustao.
Tko u lice sili reagira da zaštiti ugroženog bližnjeg, taj ne kalkulira. U takvoj gesti otkriva se mogućnost boljeg svijeta. Može to zvučati kao fraza, ali nije: kada se Branko Todorović u bijeljinskoj srednjoj školi pobunio jer je direktor pred svima ponižavao i izbacio s posla kolegicu muslimanku koja je u školi radila desetljećima – to nije bila fraza. Nekoliko sati kasnije, Todorović je, prebijen, jedva ostao živ na frontu iznad Bijeljine. Kada je Drago Hedl u Osijeku doživljavao fizičke napade zbog svojih tekstova o Branimiru Glavašu i likvidacijama srpskih civila sumpornom kiselinom, to nije bila fraza. Takve geste spašavaju živote, i pokazuju da se može živjeti bez nasilja. Dakle, ako me pitate jesam li nešto naučio, jesam: da je, u ovakvim društvima, otpor jedini način da čovjek živi dostojanstveno.
Pogled na naslovnu stranu Vaše knjige izaziva duboko poštovanje prema ljudima čije fotografije su na njoj objavljene. Da li će na balkanskom prostoru oni ikada dobiti mesto koje im pripada?
Ako dobiju, Balkan više neće biti ono što, u civilizacijskom smislu, danas pod njim podrazumijevamo. Drugim riječima, dok su ovdašnja društva primarno nacionalistička, a onda nužno i netolerantna, niti je moguće, niti je potrebno da ljudi o kojima sam pisao dobiju bilo kakvo službeno priznanje. Oni, naime, svojim djelovanjem pokazuju kako ovakva društva ne valjaju, i da moraju biti promijenjena. Oni – ali, naravno, ne samo oni, nego stotine i tisuće drugih, koji su od devedesetih ostavili javni trag humanosti, empatije, tolerancije, pristojnosti i nenasilja – Balkanu su pokazivali put kako da izađe iz vlastite povijesne nesreće. U tome su imali, to se mora reći, uzore u partizanskoj borbi u Drugome svjetskom ratu. Zanimljivo je da su osobe koje sam opisao po svemu različite – ima ih od filozofa i pisaca do fizičara i tiskarskih radnika – ali ih jedno ujedinjuje: razumijevanje i poštovanje za antifašističku borbu Titovih partizana u Narodnooslobodilačkom ratu. Svim je tim ljudima jasno da je Titova Jugoslavija, svim njezinim pogreškama i zabludama usprkos, stvorila temelje za bezbolan prijelaz u slobodno društvo; kao što im je jasno i to da je Milošević razorio i te temelje i cijelu jugoslavensku ideju, a ne da je na njih nadogradio svoju jugo-velikosrpsku strahotu, što je danas dominantna tvrdnja u Hrvatskoj, ili da je Titova Jugoslavija bila tamnica za Srbiju, što se danas službeno tvrdi u Srbiji. Dakle, najbolje priznanje koje akteri moje knjige, i ljudi poput njih, mogu dobiti – jest da nadahnjuju optor, da njihovo djelo i njihovi životi hrane alternativu.
Da li je, u tom kontekstu, Vaša knjiga neka vrsta paralelne istorije i vraćanje duga ljudima koji su vlastitom hrabrošću pružali nadu drugima, koji su druge podsticali svojom hrabrošću i spremnošću na rizik? Priče o nekima sadrže i nove, ili javnosti nedovoljno poznate istorijske detalje?
Paralelna istorija nije, vraćanje duga na neki način jest. To su biografski eseji o ljudima o kojima se mnogo laže, a malo zna; o ljudima čije je djelovanje u ovdašnjim javnostima iskrivljeno do neprepoznatljivosti, ali su zato itekako ugledni u demokratskim društvima Zapada. Tim sam člancima i samome sebi i čitatelju pokušao objasniti plemeniti misterij humanosti koja ne odustaje, čak ni kad biva suočena sa životnom opasnošću. Eseji sadrže biografske podatke i životne priče tih ljudi, ali i njihova životna, svjetonazorska i etička uvjerenja. Ispripovijedane su u kontekstu rata i poslijeratne agonije, koju živimo i danas.
Kad spominjete “paralelnu istoriju”, treba reći da tekstovi o kojima govorimo nisu ni napisani s ambicijom da dosegnu tako nešto, ali nadam se da ukazuju na veliku potrebu za alternativnom – a to će reći istinitom – istorijom od devedesetih naovamo. Jer, poslijeratna društva u bivšoj Jugoslaviji žive zapletena u službenim lažima, uključujući i Hrvatsku, koja, što se Bosne i Hercegovine tiče, čak i EU uvlači u svoju službenu laž, sadržanu u službenom stavu Hrvatske o ratu s Bošnjacima 1993, koji se, po službenom dokumentu hrvatskog parlamenta – nikad nije dogodio.
“Dok ulice i ljudi teže normalizaciji, poruka antiratnih aktivistkinja i aktivista podseća prolaznike da nije sve bilo normalno. Time oni predstavljaju pretnju koja ugrožava prijatno i lepo veče u Beogradu”. Reči koje citirate napisala je Staša Zajović iz Žena u crnom. Da li u nekim slučajevima previše očekujemo, rizični angažman u “godinama opasnog življenja”? Ko i kada ima opravdanje za kalkulisanje, uzmicanje, ima li ga uopšte?
Ako očekujemo da ljudi budu svjesni “da nije sve bilo normalno”, i da s tom sviješću žive čak i kad šetaju “prijatnom i lepom večeri u Beogradu”, tada ne očekujemo previše, pa makar to očekivanje zvučalo i kao “prijetnja”. Jer, kad bi ljudi bili u stanju živjeti s tom sviješću, svijet ne bi izgledao kako izgleda. Ako, pak, očekujemo da svatko na ovome svijetu stane pred puške, tada – možda, ne znam – očekujemo previše. Pitanje koje ste postavili jedno je od najtežih moralnih pitanja, jer, tko ima pravo da sudi o postupcima drugoga? Ali, u tome i jest tajna veličine ljudi o kojima sam pisao: oni nisu kalkulirali, nisu uzmicali. Zašto? Zašto oni, i mnogi drugi nisu, a mi ostali jesmo? Pa i oni su, poput nas, imali djecu i bližnje, koje su bili dužni zaštititi. I njih su, poput nas, mučili strahovi. I oni su, poput nas, mogli pronaći stotine razloga da se ne usprotive. A opet, ništa od toga nisu učinili. Kako? Zašto? Jedino pitanje na koje od njih nisam dobio odgovor jest upravo to – kako objašnjavate vlastite postupke? Jedan od mogućih odgovora ponudila je Latinka Perović, koja mi je, na pitanje o hrabrosti, odgovorila: “Ali, šta je hrabrost? Pa to su ljudi koji prosto rade nešto jer drukčije ne mogu.” Žarko Puhovski, pak, podsjetio je na staru maksimu: da hrabar nije onaj koji ne osjeća strah, nego onaj koji živi sa sviješću da od njegovog straha postoji i nešto važnije.
Kako će u budućnosti funkcionisati “svetla strana” pored i dalje snažnije tamne strane jednog istorijskog perioda i šta će to značiti za ljude koji isuviše dobro pamte događaje iz nedavne prošlosti. U Beogradu je Ratko Mladić heroj, heroji su generali iz zajedničkog zločinačkog poduhvata, za masovne grobnice pored Beograda govori se da su “navodne”, iako su televizijske kamere zabeležile iskopavanje posmrtnih ostataka iz njih… Verovatno ima sličnih tumačenja i u drugim državama iz susedstva?
Ima, naravno. Svi znamo da je u Hrvatskoj legaliziran ustaški pozdrav “Za dom spremni”, moralno-pravnom vratolomijom koja kaže da je taj pozdrav neprihvatljiv u Drugom svjetskom ratu, ali je prihvatljiv u ratu devedesetih. Nekad je, dakle, legalan, nekad nije – a kad je “nekad legalan”, onda je, naravno, uvijek legalan. Podsjetit ću i što je zastupnica HDZ-a u Europskom parlamentu Željana Zovko izjavila prije otprilike pola godine, u povodu osnivanja Herceg-Bosne koja je, podsjećam, pred Haškim sudom proglašena udruženim zločinačkim pothvatom Franje Tuđmana organiziranim s namjerom podjele BiH i pripojenja jednog njezinog dijela Hrvatskoj, a zbog zločina počinjenih u tom pohtvatu šestorica njezinih političkih i vojnih zapovjednika pravomoćno su osuđeni na ukupno 111 godina zatvora. Zovko je izjavila ovako: “Vođeni nemjerljivim domoljubljem danas s ponosom obilježavamo 26. godišnjicu osnivanja legitimne HZHB, kamena temeljca obrane i očuvanja hrvatskog identiteta u BiH.“ I još: „HRHB dala je veliki doprinos u borbi za jednakost hrvatskog naroda u BiH uz očuvanje identiteta sva tri konstitutivna naroda te je tokom svog postojanja značajno doprinijela u obrani suvereniteta Republike Hrvatske. Prisjećamo se svih onih koji su svojom nesebičnom žrtvom pomogli u osnivanju Herceg-Bosne“. “Svijetla strana”, dakle, funkcionirat će i ubuduće kao i dosad: podrazumijevat će rizik, a zahtijevati hrabrost. Ali, nema u tome ništa čudno: ako žele opstajati takva kakva jesu, društva koja se održavaju na lažima moraju koristiti neku vrstu represije, bila ona otvorena, bila prikrivena, kakva je uglavnom danas. Na Balkanu, ništa novo pod suncem.
Šta biste izdvojili iz poglavlja koja su priče o angažmanima?
Treba krenuti od naslova. “Kad glave igraju” parafraza je izjave Radomira Konstantinovića, autora ‘Filosofije palanke’. U povodu dvadesete obljetnice objavljivanja te epohalne knjige, u Sarajevu je 1989. održan simpozij, na kojem je govorio i Konstantinović. Senzibilan, intuitivan i obaviješten, kakav je već bio, on je u Sarajevu govorio o svojim zlim slutnjama, i o tome da bi mu bilo draže da se ‘Filosofija palanke’ ne mora čitati onako kako se već u to vrijeme čitala, i kako se, nažalost, treba čitati i danas. I tada je rekao rečenicu koja danas odjekuje poput proročanstva, a u ono se vrijeme, 1989, mnogima vjerojatno još činila kao pretjerivanje: “A glave nam igraju, to da znate.” U sljedećih pet godina, u Sloveniji, Hrvatskoj i Bosni poginulo je više od sto tisuća ljudi, milijun je raseljeno, a progoni na Kosovu tek su imali početi.
Svi ljudi o kojima sam pisao žive s tim ‘kompleksom Kasandre’: upozoravaju, vape, gotovo preklinju, ali nitko ih ne sluša. A oni vide nesreću, staju joj na put, pokušavaju zaustaviti patnju – i uspijevaju tek rijetko. Lavina se valja, a oni otimaju grude. Ali te grude neprocjenjive su vrijednosti. Ako bih trebao istaknuti koju priču, dopustite da čitateljima u Srbiji preporučim “Čiste duše iz Bijeljine”. Da ispripovijedam tu potresnu pripovijest o aktivistima Helsinškog odbora za ljudska prava Republike Srpske koristio sam iznimnu knjigu “Majstori mraka” Jusufa Trbića, jedno od rijetkih svjedočanstava žrtava likvidacija i nasilja koje su Arkanovci, u maju 1992, počinili u Bijeljini. Čitateljima u Hrvatskoj preporučio bih tekst “Puka dica Štefica i Neđo”, u kojem je ispripovijedano herceg-bosansko nasilje protiv Bošnjaka u Ljubuškome u Hercegovini, i junački otpor koji su mu pružili Nedeljko i Štefica Galić, vlasnici fotografske radnje i tiskare u središtu grada.
Očekujete li to da Vaša knjiga bude neka vrsta pomoćnog nastavnog sredstva, ili da bar bude pročitana sa dužnom pažnjom? Može li se uskoro očekivati i roto verzija knjige?
Bilo bi mi naravno drago, jer bi značilo da je nekome stalo, ali ne očekujem ništa. Zahvalan sam Kući ljudskih prava iz Zagreba i Centru za građansko obrazovanje iz Podgorice, koji su omogućili da knjiga izađe u elektronskom obliku. Bude li zainteresiranih, moguće je da bude objavljena i kao tiskano izdanje. Pisao sam iz osobne želje, da pokušam razumjeti i da objasnim zainteresiranom čitatelju, ne iz edukativnih ili moralističkih pobuda. O nekakvom utjecaju nemam iluzija; to bi uistinu bilo naivno. Jer, kako kaže Zoran Pusić, “garancije nema za ništa, osim našeg djelovanja.” Ne odustajemo, dakle. Nakon što je knjiga objavljena, u Hrvatskoj je tiskan novi prijevod “Ljudi u mračnim vremenima” Hannah Arendt. U pregovoru je Arendt napisala rečenicu koja ovdje savršeno pristaje, pa dopustite da je citiram: “To da čak i u najmračnijim vremenima imamo pravo očekivati neku svjetlost, i da je lako moguće da ta svjetlost potekne ne toliko iz teorija i pojmova koliko iz nesigurnog, treperavog, često slabog sjaja koji će neki muškarci i žene u svojim životima i svojim djelima upaliti u svim okolnostima i njime osvijetliti vrijeme koje im je dano na zemlji – ta je uvjerenost nejasna pozadina na kojoj su ocrtani ovi profili.” I još dodaje Arendt: “Oči koje su toliko navikle na tamu kao naše teško će moći razaznati je li njihovo svjetlo – svjetlo svijeće ili svjetlo blještećeg sunca.”
Za mene nema dileme: svjetlo blještećeg sunca.
(Intervju pripremio Bojan Tončić)
Preuzeto: https://remarker.media/politika/ko-su-divni-gubitnici-mirne-savesti/
