Ko ugrožava Hrvate?

5

Bosanske Hrvate kriminalizuju navodni zaštitnici, a ne njihova država!

Piše: Nerin Dizdar

Kao najnemoralnija i najopasnija teza u Čovićevim istupima, koja ipak razotkriva stvarnu prirodu njegove politike, sažeta je u tvrdnji da ‘svi dočekuju svoje osuđenike na sličan način’. Prvo pitanje koje svaki građanin mora postaviti je: Koji su to ‘moji’ osuđenici? Najveći problem ove države jeste što nas nacionalističke strukture uporno uvjeravaju kako svaki narod ima svoje zločince, dok su žrtve zločina, valjda, ničije. Sve dok takva percepcija ne bude zamijenjena razumijevanjem da su sve žrtve naše žrtve, naši sugrađani i naš narod, dok su zločinci upravo samo i jedino to – zločinci, teško je očekivati bilo kakvo dokidanje ‘parasistema’ i atmosfere nepovjerenja. Na kraju, jedini način skidanja navodne stigme o kolektivnoj krivici naroda jeste izdvajanje i prokazivanje svih onih koji su činili zločine ili kriminal druge vrste. Kako takve prepoznati? Jednostavno, samo treba tražiti one koji sami kolektivizuju zločine i kriminal.

Svjedoci smo kako se u posljednje vrijeme vladajući političari iz stranaka sa hrvatskim predznakom u BiH i Hrvatskoj natječu u isticanju što veće zabrinutosti zbog hapšenja deset bivših oficira HVO-a u Orašju, pokušavajući javnost uvjeriti kako im je do Bosanske Posavine stalo, barem do ono malo „federalnog“ dijela.

I jedni i drugi malo pažnje posvećuju pitanju poštivanja suvereniteta države Bosne i Hercegovine i integriteta njenog pravosudnog sistema.

S tim u vezi, izjava Dragana Čovića, koji tvrdi da su ‘hapšenja u Orašju dio plana da se napravi BiH bez Hrvata’, zapravo očit pokazatelj potpunog zastranjenja HDZ BiH u navodnoj misiji štićenja interesa Hrvata. To je politika koja u zadnjih 20 godina na svaki način Hrvatima Bosnu i Hercegovinu, njihovu domovinu, pokušava ogaditi, postraniti, predstaviti kao prijetnju i neprijatelja. O još negativnijoj percepciji drugih, odnosno Srba a naročito Bošnjaka, suvišno je govoriti. Suštinski uzrok odlaska velikog broja Hrvata iz BiH upravo je takva politika.

Ako će HDZ ustvrditi drugačije, kako tumače činjenicu da su u zadnjih 20 godina gotovo konstantno na vlasti u svim kantonima sa većinskim hrvatskim stanovništvom, uglavnom i na svim višim razinama vlasti, a da pritom ne snose odgovornost za poziciju Hrvata u ovoj državi, kakva god ona bila? Kako će gospodin Čović objasniti činjenicu da se temeljna ljudska prava Hrvata vjerovatno najdrastičnije krše u Zapadnohercegovačkom kantonu, u kojem HDZ BiH ima apsolutnu vlast?

Naime, isti mediji koji objavljuju pozamašne Čovićeve intervjue o ugroženosti Hrvata, objavili su ne tako davno članak o stanju u tom kantonu sa gotovo stoprocentnom hrvatskom populacijom. Kako je rečeno, tamošnje vlasti uposlenim u javnim institucijama ne uplaćuju doprinose, uključujući penzijsko osiguranje. Tamošnji prosvjetari odnedavno putem medija najavljuju i generalni štrajk zbog nepoštivanja izvršnih sudskih presuda, te neisplate toplog obroka, regresa, porodiljnih naknada, neusklađivanja plaće…

Vratimo se sad drugim parametrima koji demantuju Čovića. Prvo, Dragan Čović tvrdi kako je hapšenje deset bivših oficira HVO-a izazvalo ‘osjećaj dubokog vrijeđanja prema svim Hrvatima’. Potom, Čović zaključuje: ‘Hrvatima se stalno događa kriminalizacija Domovinskog rata i branitelja, gospodarstvenika, političara.’

U vezi sa Čovićevom izjavom kako se Hrvatima događa kriminalizacija Domovinskog rata i branitelja, gdje je u taj kontekst Čović ‘ugurao’ i političare, prvo što se mora naglasiti jeste nesporna činjenica da takvu kriminalizaciju upravo provodi HDZ BiH. Kako?

Praksa HDZ-a BiH jeste i taj da se obilježja i nasljedstvo zločinačke paradržave Herceg-Bosne po svaku cijenu kolektiviziraju i prikažu kao djelom Hrvata uopće. Jednako tako, sudski procesi protiv političara se tumače kao procesi protiv čitavog naroda, što sam Čović tvrdi u citiranoj izjavi. Na taj način, konstruisana kriminalizacija, odnosno sakrivanje odgovornih pojedinaca „pod suknju“ cijelog naroda, služi kao zaštitni mehanizam za prikrivanje, štićenje i uzdizanje počinitelja zločina ili kriminala druge vrste.

Promocijom zastave davno ugasle paradržave Herceg-Bosne kao zastave Hrvata u BiH, Hrvati bivaju u političkom smislu svedeni na svojevrsne “bosanske Kurde”, narod bez domo­vine, što se potvrđuje čestim tvrdnjama koje mogu biti sažete u jednu misao: ‘Unatoč postojanju zastave BiH, mi Hrvati u BiH imamo i svoju zastavu unutar države’.

Takvo promišljanje i aktivno provođenje ideje o identitetu i obilježjima izdvojenim izvan službenih državnih simbola predstavlja klasični oblik izolacionizma i separatizma. Samom činjenicom da su Hrvati konstitutivan narod u BiH koju su, kako i Čović često ističe, zajedno sa drugim stoljećima gra­dili, nameće se jasan zaključak da je zastava BiH zastava hrvatskog naroda u njoj.

Da podsjetim, Herceg-Bosna je od strane Tribunala u Hagu definisana kao zločinačka tvorevina, a njena obilježja se tretiraju kao simboli počinjenih zločina, detaljno opisanih u presudi kojom su Jadranko Prlić i šestorka (najviši dužnosnici Herceg-Bosne, op.a.) osuđeni na ukupno 111 godina zatvora. Zastava Herceg-Bosne je proglašena nezakonitom i presudama Vrhovnog suda FBiH iz 1997. i 1998. godine, te skorijim presudama Ustavnog suda FBiH o neustavnosti grba i zastave Zapadnohercegovačkog kantona i Kantona 10, te naziva Kantona 10 (Hercegbosanski kanton).

Niti sudske presude, niti proglašenje obliježja neustavnim, niti zdrav razum ne smetaju Čoviću i drugim dužnosnicima HDZ-a BiH da redovno obliježavaju godišnjice osnivanja zločinačke tvorevine Herceg-Bosne, a da njene zabranjene zastave ističu u javnim institucijama i u državnim kabinetima. Također, sudske presude Čovića i društvo ne sprečavaju da organizuju grandiozne dočeke osuđenim ratnim zločincima. Dovoljno je prisjetiti se dočeka Darija Kordića, osuđenog na 25 godina zatvora za masovne ratne zločine nad Bošnjacima u srednjoj Bosni, kojem je prisustvovalo cjelokupno rukovodstvo HDZ BiH. Iz HDZ-a BiH su saopćili da Kor­dića ‘hrvatski narod’, pa i oni, dočekuju ‘kao heroja’. Također, na listi HDZ-a BiH za Općinsko vijeće u Stocu na zadnjim izborima našlo se i mjesto za čovjeka koji je osuđeni ratni zločinac. Bez drugih značajnih biografskih odlika, to je ovom kandidatu možda bila ključna referenca za kandidovanje.

Uzimajući u obzir iznad rečeno, uistinu apsurdno zvuči Čovićeva tvrdnja da je ‘naravno neprimjereno da se koriste državne institucije kako bi se jednu osobu proglašavalo gotovo herojem, a druge zločincima premda formalno-pravno imaju isti status.’ Kako tek komentarisati Čovićevu izjavu da su posljednja događanja konačno otvorila put da se, kako kaže ‘rasvijetli postojanje parasustava’. Gotovo je nevjerovatno da takvu izjavi daje čovjek koji čitavim svojim djelovanjem promoviše ideju parasistema i paradržave.

Ako ćemo baš tjerati mak na konac, valja znati da je presudom haškog tribunala utvrđena neposredna odgovornost struktura i rukovodstva Herceg-Bosne za masovno iseljavanje i protjerivanje upravo posavskih Hrvata, pa je šestorka osuđena i za ta zlodjela nad ‘svojim’ narodom. Također, ako ga to najviše brine, zašto Čović ne objavi koje je to nacionalnosti tužitelj koji je naredio privođenje deset posavskih Hrvata?

Da podsjetim, izjavu o parasistemu daje čovjek koji se obraća iz kabineta koji nosi neustavan naziv, u kojem se neposredno krše odredbe Zakona o grbu i Zakona o zastavi BiH, smještenog u gradu Mostaru u kojem se voljom i njegove stranke ne provodi presuda Ustavnog suda i uskraćuje pravo glasa, a koji je ujedno glavni grad kantona za koji Čović koristi naziv koji je Ustavni sud proglasio neustavnim.

Možda je ipak najbolji pokazatelj ‘cvjetanja’ parasistema izvještaj Porezne uprave FBiH, prema kojem u udjelu ukupno uplaćenih direktnih poreza i doprinosa u ovom entitetu, tri kantona sa dominantnom hrvatskom većinom i isto tako dominantnom vladavinom HDZ-a BiH učestvuju sa tek 7,37posto!

Konačno, kao najnemoralnija i najopasnija teza u Čovićevim istupima, koja ipak razotkriva stvarnu prirodu njegove politike, sažeta je u tvrdnji da ‘svi dočekuju svoje osuđenike na sličan način’. Prvo pitanje koje svaki građanin mora postaviti je: Koji su to ‘moji’ osuđenici?

Najveći problem ove države jeste što nas nacionalističke strukture uporno uvjeravaju kako svaki narod ima svoje zločince, dok su žrtve zločina, valjda, ničije. Sve dok takva percepcija ne bude zamijenjena razumijevanjem da su sve žrtve naše žrtve, naši sugrađani i naš narod, dok su zločinci upravo samo i jedino to – zločinci, teško je očekivati bilo kakvo dokidanje ‘parasistema’ i atmosfere nepovjerenja. Na kraju, jedini način skidanja navodne stigme o kolektivnoj krivici naroda jeste izdvajanje i prokazivanje svih onih koji su činili zločine ili kriminal druge vrste. Kako takve prepoznati? Jednostavno, samo treba tražiti one koji sami kolektivizuju zločine i kriminal.

 

(tacno.net)