Jedna od priča o Muji i Idrizu
Piše: Elvir Ibrišimović
Svaki grad vrijedi onolikokoliko njegovi građani čuvaju priče, graditeljske spomenike i druge svjedoke njegove bogate i raznovrsne prošlosti.
Upravo na temeljima sačuvane bogate ponude te iste prošlosti svi ozbiljni gradovi i civilizovana društva grade bolji život za buduća pokoljenja. Nažalost, godinama unazad u našoj Bijeljini se rušio i još uvIjek se ruši veliki broj objekata od kulturno – istorijskog značaja. Kada je njihova sudbina takva, šta onda očekivati za objekte i ulice koji nemaju obilježje kulturno istorijskog značaja, a koji su svjedočili pričama od izuzetne važnosti za život ljudi na ovim prostorima.
Tako je, recimo, 6. februara 2025. godine u Solunskoj, nekada ulici Đure Đakovića (mahala Dašnica) srušen i stari čardak. Neko od novodoseljenika jednom prilikom reče :“Srušeno je Ruglo grada, koje nema baš nikakvog značaja”.
A da li je baš tako ?
Da li postoje priče o životima onih koji su tu nekada živjeli i kojima je taj isti čardak bio svjedok brojnih značajnih događaja, životnih priča običnih ljudi, ali i onih koji to nisu bili? Naravno da postoji. O svim tim događajima i ljudima se pričalo generacijama na sIjelima i raznim druženjima u kućama i dvorištima ulice koju je krasio stari čardak. Njegovu vrijednost mogu razumjeti samo oni koji su živjeli tu prošlost, ali i oni za koje Bijeljina svoj bogati život ne počinje tek njihovim dolaskom ili rođenjem u Bijeljini.
Spomenuti čardak je pripadao begovskoj staroj porodici Salihbegović. Prema svjedočenju moga oca Ibrahima, koji je 1934. godine rođen u trećoj kući od čardaka ( i danas je živ ), ovaj čardak je bio star oko 150 godina, i više puta je bio obnavljan. Svjedočio je mnogim događajima od značaja za Bijeljinu, a jedna od takvih je i priča iz Drugog svjetskog rata, koja govori o suživotu i požrtvovanosti ljudi za ljude u najtežim vremenima.
Naime, nedaleko od ovog čardaka u podzemnom skrovištu dvorišta mog rođaka rahmetli Mustafe – Muje Hujdurovića skrivani su od fašističkih vlasti prijatelji i komšije Srbi, Jevreji i komunisti. Među onima koji su pomagali sklanjanje ljudi na sigurno bila je i moja nena rahmetli Safeta Ibrišimović. Ona je sprovodila ljude maskirane u feredže i zar do bijeljinske jevrejke Blanke Volah, koja je stanovala pokraj dašničkog kanala i dalje ih prebacivala do partizana i slobodnih teritorija.
Otac Ibrahim mi je pričao da su tokom rata kroz Bijeljinu stalno i često jedna iza druge prolazile razne vojske. Bili su to čas četnici, čas ustaše, Nijemci, zeleni kadar, ali i partizani. Običan narod ipak niko nije dirao.
Tokom 1943. godine počele su se voditi stalne borbe, najviše sa četnicima na Majevici,
da bi se partizanski obruč postepeno stezao oko Bijeljine. U avgustu mjesecu partizani su prodrli u Bijeljinu i doveli u okruženje kod garnizona njemačke i ustaške snage.Te borbe su bile sa promjenjivim uspjehom, sve do sredine septembra, kada je narodnooslobodilačka vojska zauzela granizon i cijelu Semberiju. Od tada pa sve do aprila 1944. godine cijela Semberija je bila slobodna Bilo je to prvo oslobođenje Bijeljine .
Prema sjećanjima Rodoljuba Čolakovića, koje je ostavio u „Zapisima iz oslobodilačkog rata, tada je održan improvizovani Zbor građana 24.septembra na kojem sz govor držali Rodoljub Čolaković i Grulović. Nekoliko dana kasnije, tačnije 29. Septembra, održan je i glavni Zbor na žitnoj pijaci ispred zgrade Vijećnice. Povorke ljudi su cijeli dan pristizale iz svih semberskih sela i okolnih mjesta, bilo je to slavlje kakvo Bijeljina nikad nije doživjela.
Upravo na na tom Zboru rječ je uzeo i ugledni posjednik Mujo Hujdurović, koga spominjemo na početku ove priče. Njegovu djelatnost, kao i riječ koji je Mujo tom prilikom uzeo, neko od doušnika je pribilježio. Mujo je zbog toga uhapšen prilikom ponovnog njemačkog zauzeća Bijeljine aprila 1944. godine. Naime, zajedno sa sinom Idrizom, upravo u današnjoj Solunskoj ulici sa tim istim starim čardakom, jednog jutra su njegovu kuću naočigled moga oca, tada dječaka, opkolila tri reda njemačkih i ustaških vojnika. Strpali su ih u crnu limuzinu i odveli u zatvor u Brezovom Polju, iz kojeg će se Idriz izbaviti tokom noći bjekstvom kroz rešetke, jer je bio izrazito mršav. Mujo je ujutru odveden na pogubljenje i bačen u rijeku Savu. Tijelo mu nikada nije pronađeno.
Mujo je, inače, bio jedan od uglednih posjednika iz Bijeljine, koji su potpisali čuvene Muslimanske rezolucije iz 1941 godine u kojima su osuđene likvidacije Srba od strane NDH i tražena njihova zaštita.
Preživjeli sin Idriz, tada osamnaestogodišnjak, pridružit će se partizanima, a nakon rata osnovat će preduzeće GP „Rad“ koje će izgraditi gotovo sve nove zgrade u Bijeljini i veliki broj objekata širom Jugoslavije. U njima će životnu egzistenciju pronaći generacije Bijeljinaca. Žalosno je da neki od njihovih potomaka danas možda nesvjesno odlučuju o rušenju sjećanja na velike ljude, njihove ulice, kuće i stvaralaštvo koje život znači.
