Kad su u pitanju ratni zločini koje su počinile srpske snage, Srbija je defintivno besudna zemlja.
Piše: Tomislav Marković
Fond za humanitarno pravo objavio je izveštaj o suđenjima za ratne zločine u Srbiji u 2024. godini, sačinjen na osnovu sistematskog praćenja 23 predmeta koji su se vodili pred Odeljenjem za ratne zločine Višeg suda i Apelacionog suda u Beogradu. Izveštaj je, blago rečeno, porazan, što se moglo i očekivati u zemlji koja živi u stanju poricanja, uporno negirajući genocid i ratne zločine.
Nije jednostavno čak ni pobrojati sve manjkavosti sudskih procesa koji se vode kao od bede, ali da navedemo samo neke ključne probleme na koje izveštaj ukazuje. Dinamika suđenja je krajnje nezadovoljavajuća, pogotovo ako imamo na umu da je od izvršenja zločina prošlo i po 30 godina.
Tužilaštvo ne priznaje genocid
Mali broj ročišta i česta odlaganja – to su osnovne karakteristike sudskih procesa. Od ukupno 145 zakazanih ročišta, održano je svega 94. Najčešći razlozi za otkazivanje ročišta uključuju nepojavljivanje optuženih (15 ročišta), svedoka (11), ali i branilaca, sudskih veštaka, ili zahteve za izuzeće sudskog veća. U čak 12 slučajeva razlozi su ostali nepoznati javnosti.
Procesi su bespotrebno spori, što samo “pokazuje koliko pravosudni organi doprinose odugovlačenju sudskog postupka i uskraćivanju pravde za žrtve”. Neka suđenja traju decenijama, tipičan primer je predmet Štrpci. Optužnica je podignuta još 2015. godine, a suđenje, posle brojnih vraćanja optužnice na doradu i ponovljenih pretresa, ni krajem 2024. nije okončano. U međuvremenu su preminula dvojica optuženih. Slično važi i za predmet Srebrenica, u kojem je suđenje otpočelo 2016. i još uvek se nalazi u fazi dokaznog postupka.
Potonji proces u kojem se sudi okrivljenima za streljanje u Kravici u julu 1995. godine ukazuje na još jedan problem, a to je promena pravne kvalifikacije krivičnog dela. Iako je u više presuda Haškog tribunala nepobitno utvrđeno da je u Srebrenici počinjen genocid, Javno tužilaštvo za ratne zločine odbija da optuženima sudi za genocid, već ih tereti za ratni zločin.
Tužilaštvo ovakvu izmenu opravdava “teškoćama u dokazivanju posebnih namera za izvršenje genocida”. Naravno, to je samo jeftini, providni izgovor, jasno je kao dan šta je pravi razlog. O tome se u izveštaju kaže: “FHP smatra da JTRZ neubedljivo skriva da je procesuiranje za izvršenje genocida politički neprihvatljivo u Srbiji jer predstavnici najviših institucija ne priznaju presude MKSJ, kao ni presude Suda BiH, da je u Srebrenici izvršen genocid”.
Međunarodna saradnja u slobodnom padu
Do sličnog preinačavanja pravne kvalifikacije došlo je i kod drugih optužnica koje su ustupljene srpskom pravosuđu iz BiH. U predmetima Ključ – Velagići II, Rogatica i Sanski most II, optužnice koje su u BiH bile kvalifikovane kao zločin protiv čovečnosti, JTRZ je preformulisalo u ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Međunarodna saradnja je u slobodnom padu: 2023. ustupljene optužnice iz BiH činile su 59% svih potvrđenih optužnica u Srbiji, dok je 2024. ustupljena samo jedna. Tužilaštvo je sve ostale optužnice, sedam od ukupno osam, podiglo isključivo protiv Albanaca zbog zločina počinjenih nad Srbima na Kosovu.
I tu su uspeli da se istaknu – u predmetu Labljane protiv Tefika Mustafe, po prvi put je podignuta optužnica za podsticanje i organizovanje genocida. Eto, ipak su srpski pravosudni organi sposobni da izreknu tu mrsku stranu reč, ali samo da bi potvrdili kako je genocid moguće izvesti samo nad Srbima, a optuživanje i presuđivanje pripadnicima srpskog naroda za genocid spada u domen fantastike.
Zločinac pod zaštitom
Slika o suđenjima za ratne zločine u Srbiji je kristalno jasna na osnovu navedenih podataka, ali da dodamo još malo crne boje. Optuženima se sve češće sudi u odsustvu, a nastavlja se i praksa “anonimizacije optužnica”. Iz dokumenata su uklonjeni ne samo podaci o svedocima, već i o optuženima, iako se njihova imena pojavljuju u zvaničnim rasporedima suđenja. Optužnice su često dostupne javnosti tek mesecima nakon potvrđivanja, a u 2024. su na sajtu JTRZ objavljene samo dve od sedam potvrđenih optužnica.
Neki optuženici očigledno uživaju posebnu zaštitu, pogotovo ako su bliski naprednjačkom režimu. Iako je Međunarodni rezidualni mehanizam u februaru 2024. ustupio Srbiji predmet protiv Vojislava Šešelja i drugih, Tužilaštvo do kraja godine nije objavilo optužnicu niti je preduzelo bilo kakvu radnju. U pitanju je predmet koji se odnosi na ometanje pravde – ignorisanje sudskih naloga i objavljivanje poverljivih informacija u vezi sa radom Haškog tribunala i Mehanizma.
Tužilaštvo često pravi propuste u dokaznom postupku. Na primer, pozivaju svedoke bez relevantnih saznanja, kao u predmetu Jajce, gde je na jednom ročištu ispitano čak 17 svedoka, od kojih niko nije imao neposredno znanje o događaju. Reč je o predmetu koji je preuzet od BiH, a pomenuti slučaj pokazuje da Tužilaštvo nije “sprovelo detaljnu analizu primljenih iskaza svedoka, što je dovelo do procesnog odugovlačenja, i dodatno psihološki i logistički opteretilo svedoke, koji su morali da dolaze na sud iako njihovo svedočenje nije imalo stvarnu dokaznu vrednost”.
Nezaštićeni svedoci
Zaštićeni svedoci se tretiraju tako neprofesionalno da to ozbiljno dovodi u sumnju njihov naziv, istinitije bi bilo govoriti o nezaštićenim svedocima. Na primer, u predmetu Ćuška/Qyshk kao jedan od najvećih problema pokazala se zaštita svedoka-insajdera Zorana Raškovića, pripadnika paravojne jedinice “Šakali”. On je tokom istrage imao status zaštićenog svedoka, ali je na suđenju odlučio da govori pod svojim imenom i prezimenom. Pred sudom je govorio o pretnjama koje je dobijao od policajaca koji su bili zaduženi da ga štite.
Prema njegovom iskustvu, sistem zaštite ne garantuje sigurnost, već dodatno izlaže svedoke pritisku i strahu. U ponovljenom postupku je svedočio da se ništa nije promenilo na bolje, naprotiv, i dalje trpi posledice zbog odluke da svedoči, čak mu je onemogućeno da pribavi lična dokumenta.
FHP navodi da se okrivljeni često ne pojavljuju na ročištima, navodeći svoje loše zdravstveno stanje kao razlog za odsustvo. “Ima osnova za zaključak da su izostanci optuženih zbog lošeg zdravstvenog stanja postali deo prakse odugovlačenja suđenja, a sve u cilju proteka vremena i donošenja odluke o procesnoj nesposobnosti optuženih”, stoji u izveštaju. Tipičan primer je Novak Đukić, ubica tuzlanske mladosti, koji se ko zna koliko puta nije pojavio pred sudom, sa urednim medicinskim nalazima kao opravdanjem. I to tako traje godinama. Zaključak: “Ni u 2024. godine nije izvršena presuda Suda Bosne i Hercegovine iz 2014. godine, kojom je Novak Đukić osuđen na 20 godina zatvora”.
Neprimereno male kazne
Mnoge optužnice su urađene ofrlje, nekvalitetno, bez sveobuhvatne istrage svih okolnosti zločina i svih potencijalnih počinilaca. Na primer, predmet Ćuška/Qyshk vodi se samo protiv pripadnika Vojske Jugoslavije, iako su mnogi svedoci, pa čak i neki optuženici svedočili da su u pokolju učestvovali i pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova. Međutim, Tužilaštvo za ratne zločine nije našlo za shodno da ispita njihove navode, niti je sprovelo neku istražnu radnju.
Kad na kraju dođe do neke presude, okrivljeni najčešće dobijaju neprimereno male kazne. Tako je, primera radi, u predmetu Višegrad pripadnik Vojske Republike Srpske dobio četiri godine zatvora za ubistvo dva civila u saizvršilaštvu. Dve godine po jednom ljudskom životu, takva je smrtonosna tarifa srpskog pravosuđa.
Sudije zločincima uračunavaju u olakšavajuće okolnosti šta god im padne na pamet: protok vremena od izvršenja krivičnog dela, starosnu dob optuženog ili činjenicu da nije osuđivano lice. Da nije reč o najstrašnijim mogućim tragedijama i stradanjima, ovi izgovori bi delovali komično. Od zločina je proteklo mnogo vremena jer srpsko pravosuđe ne radi svoj posao, u ratu uglavnom učestvuju mladi ljudi, starci retko vrše pokolje, a ubice uglavnom nisu imale priliku da ranije počine ratni zločin jer nije bilo rata.
Besudna zemlja
Javnosti je poznato da su u Srbiji suđenja za ratne zločine traljava, manjkava i da nisu baš pravosudni prioritet, ali tek kad vidimo ovako detaljan izveštaj postaje jasno u kakvom kriminalnom društvu živimo. Na vlasti su učesnici udruženog ratnog poduhvata iz devedesetih godina prošlog stoleća, nacionalistička ideologija koja je dovela do masovnih zločina i genocida i dalje je dominantna, tako da nije ni zamislivo da imamo ozbiljna suđenja ratnim zločincima.
Pravda za žrtve je misaona imenica, gotovo nikog nije ni briga za pobijene i njihove porodice, većinski deo stanovništva je potpuno nezainteresovan za nedavnu prošlost, ni mediji ne prate suđenja, skoro nikome ne pada na pamet da se suoči sa zločinstvom počinjenim u njegovo ime, niti da se – daleko bilo – zapita da li je lično odgovoran za sve te užase jer je, na primer, glasao za socijaliste, radikale i slične zlikovce.
Suđenja za ratne zločine se održavaju tek reda radi, jer je to ranije preuzeta obaveza, pod pritiskom Međunarodne zajednice. Da se Aleksandar Vučić, naprednjaci, ali i najveći deo elite koja je zaražena ideologijom krvi i tla pitaju – nikakvih suđenja ne bi ni bilo, jer su za njih koljači i ubice nacionalni heroji. Kad su u pitanju ratni zločini koje su počinile srpske snage, Srbija je defintivno besudna zemlja.
(https://balkans.aljazeera.net/)