Minulih sedmica, kao rijetko kada u novijoj istoriji, ljudi kojima su mediji ugrađeni kao ”čip” bez kojeg se teško može preživljavati već su zbunjeni do mjere koja se teško podnosi. Ogromna je količina i lepeza informacija sa svih strana, o životu i smrti, medicini i politici, ekonomiji i novcu.

Lansiraju ih i ostrašćeni a nerelevantni amateri, i ambiciozne neznalice često moćne i utjecajne, sve do vrhunskih stručnjaka i profesionalaca u svom poslu.

Muka je utoliko veća što su u temeljima svega doslovno egzistencijalne dileme, i spram sutrašnjice društava i država, ali i svakog pojedinca. Izolacije u koje su nagurani ljudi na svoj način idealne su kuhinje svih mogućih trauma.

Medijska manipulacija ljudima u ovakvoj situaciji postiže maksimum prije nego što dođe dan – ako ikad više dođe – kada će najosnovniji i najelementarniji kredibilitet medija morati da se podiže i kreira od nule. Do tada će, kažu crne slutnje potencirane u ovim izolacijskim depresijama, ljudski um već i tehnološki biti ukraden i formatiran za čitanje ”informacije” upakovane eto baš onako ”kako treba”.

 

U ovom času bilo bi neozbiljno tvrditi na što će sve ovo izaći, koja će se slutnja ili analiza spram skore, a kamoli daleke budućnosti, pokazati tačnom. Hoćemo li pomrijeti masovno ili je sve prevashodno manipulacija postojećom opasnošću, vode li igru gurui koji veze nemaju sa medicinom niti ih to interesira spram naslućenih profita, ili pamet polako ali izvjesno isplivava iz višedecenijske izolacije ohrabrujući front poodavno zašutjelih

Da li je utemeljena ili tek nježno optimistična nada prijatelja koji šalje sms poruku: ”Čini se kako se budi samomisleća kritička masa koja bi mogla ujediniti struku, pamet, poštenje i patriotizam, samo joj nedostaju lideri. Ili ćemo se mijenjati ili ćemo nestati. Što od korone, što od nepravde, što od gladi…”

Pitanje je koliko ih ima danas koji ovako slute. I šta će prevagnuti od svih nepametnih, ciljano interesnih ili doista kompetentnih prosuđivanja svega što nam se dešava. I treba li prevaga struke i pameti uopšte onima koji vladaju.

Bilo kako bilo u kakofoniji koja pomalo već i raspamećuje, prepričava se minulih dana sjajna izjava njemačkog filozofa Jürgena Habermasa iz intervjua što ga je objavio portal ”Buka”: ”Toliko znanja o našem neznanju i o prinudi da se djeluje i živi u uvjetima nesigurnosti još nikad nije bilo…”

Habermas potom pominje i ono gdje nema dileme i jasnije je iz dana u dan: ”…U dosadašnjem toku krize u nekim zemljama mogli su se i mogu vidjeti političari koji se kolebaju da li da se u svojoj strategiji orijentiraju po načelu da napor države kako bi se spasio svaki pojedini čovjek mora imati apsolutnu prednost pred utilitarističkom računicom o ekonomskim troškovima koje taj cilj može prouzročiti…”

Aktuelni dani pokazuju, međutim, da je tih dilema sve manje. Što po ulicama zapadnih gradova i na demonstracijama gdje se uzvikuje ”želimo natrag svoj život”, što među ”političarima” koji kobajagi insistiraju na spašavanju ljudi, a ne primarno ekonomije.

Ima ih tu koji slute kako spašavati i ekonomiju i ljude, ali i mnogo onih kojima spašavanje ekonomije služi tek za ”spašavanje” vlastitih interesa i za male i velike političke promocije i lokal-totalitarizam.

Podjela na stratešku orijentaciju u ovom času između ”para” ili života, a potom manje ili više jasne rasprave o mehanizmima kojima će se realizirati jedan ili drugi cilj, već su užarene i u Evropi i u Americi. Manje u Aziji i na Istoku.

Evropska unija, recimo, više i ne prikriva posebno svoju podjelu na sjever i jug povodom sprečavanja ekonomske kataklizme što sluti više ili manje svima. Isto je i sa saniranjima virusom već poznatih šteta, da se o još neotkrivenima i ne govori.

Dva su koncepta, pojednostavljeno rečeno, neupitna. Na jednoj su strani oni najviše pogođeni, Italija, Španjolska i djelomično Francuska. Njihovi prijedlozi polaze od utemeljiteljskog principa Unije kojim su se uvijek dičili: Zajednička solidarnost svih svima i u svemu. Tako, kao što su priznali u Briselu nevoljko i kasno, nije bilo u slučaj Italije.

Onda je nervoza nastala nakon što su se u prazan prostor ubacili Kina, Rusija, čak i Kuba sa njihovim avionima i kamionima pomoći… Tako je to u životu i posebno u politici – praznog prostora nema. Nećeš ti, hoće konkurencija. Žrtvu motiv tuđe pomoći ne intresira previše.

Mnogi u Uniji nisu bili spremni na podjednko učešće u otplati štete najviše pogođenima kroz korona-obveznice. Jednokratna pomoć, a ostalo, izvolite uzimati kredite. Njemačka i Holandija su prednjačili u ovakvom poimanju solidarnosti.

Ideja je prenesena pomalo ironično po nekim medijima kao, EU bi mogla ”pokloniti” hiljadu milijardi eura – kao novi dug! U ovoliki ”zajednički dug” za oživljavanje evropske ekonomije vjeruju u Francuskoj.

Komentatori koji se ovim bave kažu da je njihov prijedlog računa sa novcima Evropske središnje banke i da bi se njime u suštini zaobišle u zemlje koje ne žele zajedničko zaduživanje jer su, očigledno, do sada manje pogođene virusom. Doduše, novci iz raznih izvora se već pojavljuju, ali tu još nema prostora za turizam, ugostiteljstvo, saobraćaj, kulturu itd. od čega Mediteran presudno ovisi. I dalje će dodatno politikom ”određenog socijalnog distanciranja…”

Zanimljiva je u ovom kontekstu i jedna velika anketa koju su nedavno zajednički provele mnoge agencije i medijske kuće, upoređujući rejting vodećih političara u nizu zemalja u januaru, na početku krize i sredinom aprila, prije ”odjednom” najava da sve treba liberalizirati, maltene preko noći.

Očigledno, dobijeni rezultati su potpuno na tragu zaključka da su mnogo bolje kod upitanih prošli oni što su zagovarali ”mekšu” varijantu od onih što su striktnije insistirali na ”tvrdom” režimu izolacija. Konkretno, u plusu su prema anketi Merkel, Kurtz, Macron, Erdogan, pa i Plenković, a u minusu u aprilu spram januara Trump, Lukashenko, Putin, Vučić, Janša, Orban…

Neki su tragom ovakvih spoznaja odjednom krenuli u masovnu ”liberalizaciju”, nezamislivu prije samo dvije sedmice, ali tu su u pitanju razne računice i razni strahovi. A ni ”pamet” se ne sluša onoliko koliko iznenada na početku krize.

Ukratko, zajedničkih, usaglašenih, potvrđenih i prihvaćenih procjena, zaključaka prijedloga i pristanaka na ”akciju” na globalnom planu nema. U Evropi, uz neupitno uvjerenje da se radi o velikoj opasnosti, čak i dramatičnoj poput viđene storije u Italiji, spremnosti ljudi na radikalno ”čvrstu ruku” baš i nema.

Amerika je prošla i prolazi svoj krug, od Trumpovog bezmalo šprdanja sa tvrdnjama o planetarnoj opasnosti korone, preko radikalne promjene stava, optuživanja Kine za sve, otkazivanja finansiranja WHO-a koja je u ”ljubavi” sa Kinom… Duga je tu i priča o trokutu Kina-WHO-Bill Gates itd.

U svakom slučaju, ključni je napor Trumpa u vraćanju na stari izborni patriotski slogan America first. Pa makar se udarilo i na mitske temelje Amerike stvorene na došljacima iz cijelg svijeta. Samo usputna ilustracija poteza koji je sada normalan jeste Trumpova Twitter objava i tragom nje potpisani nalog:

”U svjetlu napada nevidljivog neprijatelja kao i potrebe zaštite radnih mjesta naših VELIKIH američkih građana potpisat ću izvršni nalog o privremenoj zabrani ulaska imigrantima u US…”

Nije važan, recimo, podatak da je među hrabrim medicinskim sestrama na prvoj liniji odbrane od korone u Americi – 16 posto imigrantkinja.

Trump očigledno brani svoju ekonomiju koja je iznad svega, a u teškim je problemima. A uprkos podatku o najviše umrlih od korone u svijetu u ovom času, (53.000) i najviše zaraženih (940 hiljada od ukupno 2,9 miliona u svijetu) sa epidemijom je opet počeo da se šegači, uključujući i ”prijedlog naučnicima” da ispitaju mogućnost ubrizgavanja efikasnih i antiseptičkih sredstava ljudima, kad su već tako efikasna.

Mnogi naučnici u Americi ni ton kojim je to kazao, ni sam prijedlog, nisu doživjeli kao sarkastičnu šalu, mada je Trump to tako nekako sutradan definirao.

Hiljade je tekstova napisano sa neviđeno različitim predviđanjima o tome, šta će biti poslije. Ogromna većina se direktno ili indirektno već sada bazira na objavljenim činjenicama u vezi sa Amerikom, državom temeljito zasnovanom na ”liderstvu” svake vrste, od vojne do ekonomske i finansijske sile.

Nakon već više od dvadeset miliona bez posla – a brojke idu kao lude iz dana u dan, mijenjaju se i tonovi ljudi kojima se vjerovalo, bar do sada. I povodom onoga što jeste i onoga što će biti.

Neki idu i do sarkazma, poput recimo dr. Marca Fabera koji je u poslovnim krugovima u Americi smatran ”guruom investiranja”. U svom biltenu US Economy iznio je zapažanje povodom kojeg bi čovjek mogao da se nasmije, da se zamisli ili da naprosto ne zna šta da kaže. A luda je vrsta objašnjenja ”američke realnosti” u desetak rečenica.

Veli dr. Faber, ukratko: ”Federalna vlada je dala svim zaposlenim koji uredno plaćaju poreze, a izgubili su posao, po 600 dolara stimulansa, pomoći, nadoknade… ” I dalje kaže, ”ako taj novac potrošite u šoping centru, novac ode u Kinu. Od goriva na pumpi novac ode Arapima, od nečeg softverskog, Indiji. Novac potrošen na voće i povrće ode Meksiku, Hondurasu i Gvatemali, za dobar auto u Japan ili Njemačku, a ako ih potrošen na sitne gluposti, to je sigurno otišlo na Tajvan ili u Koreju. Ukratko, niko neće pomoći američku ekonomiju. Jedini način da novac ostane kod kuće je potrošiti ga na oružje, prostituciju i pivo jer su to još uvijek američki proizvodi…”

U čemu je poenta? Svijet je do te mjere globaliziran da se rješenja mogu tražiti i naći jedino zajedno, cjelovito i solidarno. I samo se iz te perspektive može prosuđivati šta je pamet, šta interes, a šta kratkoročna dobit koja će kobajagi spasiti ekonomiju ili navodno spasiti ljudske živote.

Istovremeno, životi i interesi običnih ljudi nisu više prioritet raznim planetarnim ”dirigentima” i grupama, osim kao glasačka mašinerija koja će ponovo glasati kao i do sada. Do sada je i tu važilo, ”što južnije to tužnije”, ali se čini da se i taj virus uspješno spojio sa koronom i proširio agresivno i prema sjeveru.

Eto i za sve ovo izvučen je minulih dana jedan citat koji kola među izoliranim. Navodno je autentičan i potvrđen na internetu, ali ko zna. Svašta se danas pojavi napisano, a potom, kad zatreba, pobriše. Sada citirani izvor je Mark Twain: ”Ponekad se pitam vode li ovaj svijet pametni ljudi koji nas zafrkavaju ili kreteni koji misle ozbiljno!”

U ovisnosti od odgovora koji se (ne)svidi svakome od nas pojedinačno, valjda će se lakše dokučiti kako zapravo i nema dileme za što se opredjeljuje većina u ovakvom svijetu pred dilemom – pare ili život! Za one koji postavljaju takvo pitanje trećeg rješenja nema. U tome i jeste smisao drame kad pitanje postavljaju i kriminalci u svojim pljačkama.

Izvor: autograf.hr

Piše: Zlatko Dizdarević