Piše: Jusuf Trbić
Iz Beograda su ponovo krenuli vozovi. Vozovi puni velikosrpskog ideološkog dinamita, fantomski vozovi koji donose duh mržnje, rata, zločina i laži, vozovi koji čitav ovaj dio Balkana žele da odvuku u nove ponore i stari mrak. A sve pod motom beskompromisne srpske miroljubive politike, za koju mir nema ni cijenu, ni alternativu. Takav jedan voz dovezao je 9. januara predsjednika Srbije, četničkog vojvodu Tomislava Nikolića u Banju Luku, da podrži “brata Mileta” u njegovoj patriotskoj namjeri da pocijepa Bosnu i odvoji svoj feud, pa da ga pripoji majčici Srbiji. Nikolić je, doduše, priznao da bi on to uradio drugačije – prikriveno, nečujno, kao što se zmija penje uz drvo, jer svoj san o Velikoj Srbiji, kako je to više puta izjavio, on neće nikada napustiti. Sve u interesu mira, razumije se.
Poslao je zatim Beograd i specijalni voz u Prištinu, ofarban bojama srbijanske zastave, sa natpisima “ Kosovo je Srbija” na dvadesetak jezika, uključujući i albanski, kako bi uvjerili i Albance i cijeli svijet da iskreno žele mir. Nikolić je čak izjavio da bi, dakako – u interesu mira, Srbi mogli poslati i vojsku na Kosovo. Onako kako su je slali u devedesetim godinama u Hrvatsku i Bosnu, da šire srpsku miroljubivu politiku. Sjećamo se kako je srpska vojska svojim mirotvornim naporima toliko oduševila tamošnje stanovništvo, da mnogi to nisu preživjeli, a ostali su se razbježali kud koji. Dokazujući i time da nisu bili pristalice mira, što je direktno okrenuto protiv Srba. Jer, Miloševićevi Srbi su bili spremni da učine sve kako bi tim krajevima zavladao potpuni, takoreći smrtni mir, kao na groblju, ali, eto, nisu naišli na razumijevanje onih kojima su velikodušno opraštali što su ih ubijali, progonili, silovali, pljačkali i raseljavali ih. I ovoga puta namjera srbijanskih vladara bila je plemenita, samo su zaboravili pozvati Albance da i oni učine isto, ali u obrnutom pravcu : da iz Prištine u Beograd pošalju voz ofarban kao zastava Kosova, sa natpisima na dvadesetak jezika : “ Kosovo nije Srbija”. Sigurno je da bi taj voz bio svečano dočekan, uz prigodan vatromet u srpskom stilu, samo su, eto, zaboravili da to poruče Kosovarima.
Nikolić i društvo ponovo su naglasili svoju plemenitu brigu za domovinu i sve Srbe u svijetu i okolini. Njihova ljubav prema domovini toliko je velika, da ne zna za tuđe granice. Za njih je Srbija tamo gdje živi makar jedan Srbin, pa čak i ako nema ni jednog, a ta je teritorija pripadala njihovom narodu još u praistorijsko doba. Tako su čuveni profesor Nenad Kecmanović i ništa manje poznati istoričar Čedomir Antić napisali knjigu o istoriji Republike Srpske, koja se proteže sve do neandertalaca, čime su uveliko nadmašili otkriće novinara Miroslava Lazanskog, koji je nepobitno utvrdio da su Beograd 1944. godine, uz braću Ruse, oslobađale i jedinice iz Republike Srpske.
Na pomenutoj proslavi 9. januara u Banjoj Luci čuli smo još jednom, i to od patrijarha Irineja, predstavnika Božijeg na zemlji, da “ Republika Srpska nije slučajno nastala, nego je djelo Božije da sačuva srpski narod, da bi opstao i ostao na prostorima koji su zaliveni krvlju i utemeljeni na kostima.” Da li je Bog lično napravio Republiku Srpsku, to ne možemo znati, ali da je zalivena krvlju i kostima, to znamo. Jer, to su naša krv i naše kosti. Taj entitet jeste napravljen na masovnim jamama punim ubijenih Bošnjaka, Hrvata i ostalih ne-Srba. Samo što patrijarh to, iz urođene skromnosti, nije naglasio. Valjda je skromnost razlog što na ovoj i svim takvim manifestacija nikada niko ne pominje nevine žrtve i njihove dželate, od kojih su mnogi dobili zaslužene kazne u Hagu, niti je iko ikada rekao da Republika Srpska ima lažno ime – nije ni republika, a nije ni srpska. Ali, zato se naveliko i u svim mogućim prilikama ističe da je ta srpska pravoslavna para-država stvorena kao “ volja i želja srpskog naroda” kako kaže Dodik, i to u odbrambeno-otadžbinskom ratu. Ni manje, ni više. Niko pri tome ne kaže kakve su bile volja i želja Bošnjaka, Hrvata i ostalih, koji su na teritoriji koju danas zauzima manji entitet, bili uglavnom u većini. Niti iko hoće da kaže za koju su se to otadžbinu Karadžićevi Srbi borili. Mada se može naslutiti. Ali, zato svi, od političara do seljaka na pijaci, govore kako su se Srbi samo branili, jer je rat u BiH izbio zbog referenduma o nezavisnosti. Kad se čovjek preračuna, ispada da je ovdje posljedica izazvala uzrok, što se protivi elementarnoj logici, na što je nedavno ukazala beogradska profesorica Dubravka Stojanović. U školi smo učili da uzrok uvijek prethodi onome što je posljedica. Tako je, recimo, Milošević još krajem osamdesetih godiona javno zatražio ujedinjenje srpskih etničkih prostora, pa se onda Srbija izdvojila iz Jugoslavije svojim ustavom iz 1990. godine i praktično proglasila svoju nezavisnost, i to godinu dana prije proglašenja nezavisnosti Slovenije i Hrvatske. Onda je, tokom 1991. godine, formirana Republika Srpska Krajina na teritoriji Hrvatske, pobunjeni Srbi su odatle protjerali sve Hrvate, i onda počeli da brane svoju navodnu državu. U jesen 1991. godine proglašene su srpske autonomne oblasti u Bosni, čak i tamo gdje je, kao u Posavini, Srba bilo samo 20 posto. Kad je 19. septembra SDS u Bijeljini proglasio SAO “Semberija i Majevica”, kao “ neodvojivi dio SFRJ i sastavni dio federalne jedinice BiH koja će se pripojiti Jugoslaviji”, bili smo zatečeni. Kakva sad federalna jedinica na tlu BiH? Nismo znali da je sve već davno bilo isplanirano. A do referenduma o nezavisnosti BiH čitav plan je bio ostvaren, uključujući i proglašenje Srpske republike BiH i donošenje njenog ustava. Pa, kako je to onda referendum, koji je održan 29. februara i 1. marta, mogao biti uzrok, a njegova posljedica ono što se dogodilo 19. septembra prethodne godine, i kasnije, zaključno sa 9. januarom, mjesec i po prije državnog referenduma? Biće da se ovdje neko zabrojao i pobrkao datume. Zna se, međutim, sa sigurnošću da su se Srbi ubrzo nakon toga počeli braniti. Kako? Pa, tako što su prvo pobili, poslali u logore i protjerali skoro sve Bošnjake i Hrvate, izbrisali ih s lica zemlje i iz istorije, a onda su svoju novokomponovanu otadžbinu počeli braniti tako što su napadali sve što nisu odmah na početku okupirali. I sve to uz vođstvo i svekoliku pomoć braće iz Srbije, koji su dolazili da brane Srbiju tako što su napadali Sarajevo, Bihać i druge bosanske gradove koje nisu okupirali Karadžićevi pacijenti. Jeste malo neobično, ali Miloševićevi Srbi su takvi. Originalni. A proslavom 9. januara oni glasno i jasno poručuju da RS počiva na separatizmu i zločinima i da sadašnja vlast u tom entitetu nastavlja takvu politiku. Nije onda ni čudno što slave osuđene i dokazane ratne zločince, predvodnike velikosrpskog fašističkog projekta, i pretvaraju ih u svoju zastavu. I sad se bune što je Valentin Incko, kako kažu, uporedio Republiku Srpsku sa Nezavisnom Državom Hrvatskom. Pa, to dvoje se ne može porediti! Jer, u NDH ustaše su izvršile genocid nad Srbima, Jevrejima i ostalima, a u RS-u su Srbi izvršili genocid nad Bošnjacima, Hrvatima i ostalima. A to dvoje ne samo što nije isto, već nije ni nalik!
Posljednja vijest kaže da je Amerika uvela sankcije Miloradu Dodiku. Ode Baja pod led! Šteta, a tek se raspištoljio kako treba. Čini se da su, i beogradski vozovi stali, nema dovoljno goriva, šta li, a samo što su krenuli. Jer nema više moćne JNA, nema Miloševića, bosanski Srbi nemaju od čega da žive, a Srbijanci moraju skupiti pare za popravku onih četiri-pet polovnih ruskih aviona, što nije ni malo lako na ovoj oskudici. A ni ostali narodi nisu više voljni pustiti Srbe da brane svoje granice u tuđim državama. Kako god se pogleda, Nikoliću, Dodiku i društvu ostaje samo da zaigraju ruski rulet, pa šta bude. Ali, moraju biti svjesni stare, provjerene istine : ko dobije na ruskom ruletu – izgubi glavu.
