HOMMAGE

KREŠIMIR ŠEGO

* * *

pjesnik i spisatelj

11.02.1950. – 01. 02.2015.

Piše: Atif Kujundžić 

* * *

Polovinom osamdesetih XX stoljeća upoznao sam iznimno darovitog i obrazovanog pjesnika Krešimira Šegu. Sjedili smo ispred hotela NERETVA uz kafu i mineralnu i pokušavali se upoznati, ljudski prepoznati i progovoriti koju pjesničku.

Imali smo dvije dobre namjere i Krešo svoje veliko znanje i obrazovanje. Iz njega se u svima smjerovima prelivala ljudska dobrota. Ppjesnik Šego bio je prava riznica zamišljenosti, ljepote i dobrote. Povremeno, ostajao sam nijem ispred Krešine duhovne dubine. I u sebi sam govorio: To je taj Krešimir Šego, bez šege. Mi u Bosni samo rijetko imamo taj dar i smisao. Takvu oduhovljenost i jednosostavnu zazamišlljenost o stvarima. Ali, Krešimir Šego i ja smo se upoznali. Svjestan sam kako je barem on upoznao mene. A onda rijetki susreti na brzinu i pozdravi preko zajedničkih prijatelja. Pa, rat i prekid komunikacija.

Kavga između Hrvata i Muslimana uz povremeno uključivanje Srba. I pitanje: Može li pjesnik i oduhovljeni čovjek kao Krešo biti Ustaša?

* * *

Bio je kraj svibnja i Gradačački književni susreti u toku . Dobri čovjek, književnik mr Nijaz Alispahić kao predsjednik organizacionog odbora, pozvao je na Susrete sve do kojih je mogao doći, pa tako pisce iz Hercegovine s obje strane Neretve. Dakako i Krešimira Šegu.

Šetali smo gradićem s obje strane ulice kad moj prijatelj iz Mostara reče: Eno i onoga Ustaše! Krešmira Šege! Stadoh zapanjen i rekoh: Pa Krešo je pjesnik! Kakav Ustaša!

U tome i minusmo i ja gledajući vidjeh Dagana Marjanovića, uhvatih Šegin pogled /nije mogao ne vidjeti nevjericu u mojim očima i nije mu moglo ne biti jasno/. Ali, nećemo se niti preko ulice dovikivati.

Uvečer je književno veče. Tražim Krešimira pogledom, ali ne mogu ga uočiti. Nije valjda otišao? Sjeo u automobil i dao gas za Hercegovinu i Međugorje. Otišao. Možda je i njega bilo stid svega što se dogodilo u tzv. ratnoj prljavštini. Ne znam zašto nisam pitao Petrovića ili Marijanovića. Pouzdano, bilo me stid pitati takvo što u razumijevanju podrazumijevanja i činilo mi se neuputnim spram Šege kojega znam.

Puno puta sam išao u Mostar, pa i u Šegino Međugorje. Uvijek s nadom da ću se oči u oči sresti s Krešom. Čak mi je u CVITKU pustio dosta drsku pjesmu za djecu. Dakako, posredovao je Petrović. Pitao sam kako je Krešo znao i sam, ali godine su prolazile, a mi se nismo vidjeli. Sada više i nećemo. Pa nas dvojica ne možemo ništa objasniti. Sve to je sasvim izvan nas.

Dobri smo samo kao žrtve i svjedoci, Krešo moj.

Čak ako si bio ustaša, u šta nikad neću moći povjerovati /bio je i moj djed Omer Kalača ar, ubili su ga Četnici na Palama zajedno sa tri Hrvata i dva Muslimana – zarobljeni kao ustaško odjeljenje koje je pratilo vlak Sarajevo – Višegrad. Moga djeda Omera Kalaču ar, ubio je četnički vojvoda Dobrosav Jevđević, kojega je Djed u bliskim komšijskim odnosima oslovljavao sa: Dobro. I sad, kada si umro, Ti dobro mlađi od mene, i kada sam ja dobro stariji od tebe bolestan, ama možemo biti što god nam volja, Ni briga nas nije ni za što, osim što sam ti bio iskreno odan prijatelj, a Ti meni tako dobar, makar ja i bio Balija, a Ti Ustaša.

Možeš misliti kolike su to ništice, ako smo im mi neštice, pa nas zajedno i pozdravljaju

SMRT FAŠIZMU – SLOBODA NARODU.

SLOBODA SVIMA – KAŽEMO UGLAS.

KREŠO MOJ,

nastojim se od tebe ljudski i pjesnički oprostiti, jer samo te ljudski i pjesnički znam kao najboljeg. Bili smo žedni na istom pojilištu u istom životu.

 Među nama nije bilo i nema drugog načina. Takav način sadržava i dobar ljudski kraj u koji idu riječi da sam Te cijenio i volio, ali nažalost, nedovoljno znao za bilo kakvu konačnost, a život je uvijek praktično i nesrazmjerno manji od stvarnosti koju zajedno sa nama nosi da bi ostavio pustoš i svijet onima koji znaju još manje i hoće puno više.

Halalim Ti prijatelju što god da jesi. Ti ne zahteri, vjeruj da smo živjeli zajedno

 KAO LJUDI U SVOME VREMENU.