Nemojte mi zamjeriti kada pišem o Višegradu – Žao mi je u šta se pretvorio…
Piše: Edvin Kanka Čudić
U kasabu, gdje se u vazduhu osjeća da posao do kraja nije završen. I ne pišem ovo iz nekih posebnih razloga, nego zbog budućih generacija
Juni je mjesec u kojem se obilježavaju godišnjice ratnih zločina nad Bošnjacima Višegrada. Četrnaestog dana tog mjeseca 1992. godine Milan Lukić i njegovi pomagači iz paravojne formacije Osvetnici žive su zapalili mještane iz Koritnika, Sasa i Mušića u kući Adema Omeragića. Desilo se to u Pionirskoj ulici. Svoju nakanu su ponovili trinaest dana poslije u kući Mehe Aljića na Bikavcu. Prvo su kamenjem porazbijali prozore. Poslije su ubacili ručne bombe. Pucali su po ljudima koji su se u nastambi nalazili. Potom su je zapalili.
TRAŽILA JE DA JU STRIJELJAJU
Na obje lokacije ubijeni su civili. Spaljeno je više od 140 osoba. Žene, djeca i starci. U ponovljenoj paljevini samo je jedna osoba preživjela, Zehra Turjačanin. Kada je vatra zahvatila i njenu odjeću, ona se zajedno sa sestrom uspjela probiti do ulaznih vrata. No, vrata su bila blokirana drugim teškim, željeznim vratima. Kroz mali otvor uspjela se provući. Sestra je ostala. Nije ju uspjela spasiti.
Zehra je prilikom bježanja prema kućama na Mejdanu vidjela svoje katile kako leže na travi i piju. Nakon nekog vremena vratila se na mjesto zločina. Išla je po kućama i govorila ljudima šta će im se dogoditi. U jednoj je ostala. Sljedeći dan je otišla i tražila da ju strijeljaju. Niko joj nije htio pružiti medicinsku pomoć. Nakon jedanaest dana odlučila je pobjeći. Jedan vojnik joj je rekao da Milan Lukić zna gdje se nalazi. Da će doći da ju dokrajči. Sa preostalim Bošnjacima uputila se prema Međeđi. Tako se spasila.
Pred Haškim tribunalom svjedočila je na francuskom jeziku. Rekla je da ne prepoznaje Milana i Sredoja Lukića. No, kada je kasapine trebala opisati, učinila je to vjerodostojno. Izbrisala je domovinu, jezik i te ljude iz svoga života. Samo je njoj predsjedavajući vijeća ustao i dozvolio da iz sudnice izađe prije njega. Bilo je to poštovanje prema žrtvi koja je u požaru zadobila teške opekotine na licu i rukama. Zbog inficiranih rana, ni muž njezine najbolje prijateljice nije ju u Međeđi prepoznao.
Prije nekog vremena je moja prijateljica boravila u Višegradu. Pitala je mještane gdje se nalaze spomenute kuće. Niko joj nije znao reći iako se nalaze u središtu palanke. Ignorisali su to, kao što zanemaruju i hotel Vilina vlas. Prihvatilište turista, a u ratu logor za silovanje Bošnjakinja. Kada ih pitate šta se tokom rata u hotelu događalo, razgovor se svede na priču o ljekovitim potencijalima toga mjesta. Tako je i sa Andrićgradom. Kada su 1974. godine u Travniku htjeli da rodnu kuću pretvore u muzej posvećen bosanskom nobelovcu, predstavnici Općine su se zaputili u Beograd. Razgovarali su sa književnikom. Nikako nije mogao pojmiti zašto bi on trebao dobiti muzej u svome gradu. Pisac “Proklete avlije” pristao je na spomen-muzej onda kada je saznao da će u njegovoj rodnoj kući biti biblioteka. Da je znao da će se njegovo ime koristiti u rušenju njegove domovine, ne bi ga Nemanja Kusturica nikada vidio. Popularnost kakvu mu srpski nacionalisti sada prave, nikada u životu nije tražio.
PO ČEMU JE POZNAT
Od Višegrada, jednog od najpoznatijih gradova po najmonstruoznijim zločinima etničkog čišćenja u ratu protiv Bosne i Hercegovine, Republika Srpska pravi turističku atrakciju. U ponudi je i rafting Drinom. Nigdje se ne pominje podatak da su iz Perućca 2010. godine ekshumirani posmrtni ostaci ubijenih Bošnjaka. Vještačko jezero je popularno turističko odredište. Tu su vikendice, restorani, kafići i objekti za vodene sportove. O mostu Mehmed-paše Sokolovića se priča u superlativima. Nigdje se ne govori da su sa tog zdanja likvidirani ljudi. Zehra je svjedočila da je u danima početka rata noćima slušala kako tijela sa ćuprije padaju u Drinu. I nisu samo most, jezero i najmlađa žrtva beba Kurspahić, koja je imala samo dva dana iz kuće u Pionirskoj, ono po čemu je Višegrad poznat. Tu su i logor Uzamnica, ruski i grčki dobrovoljci, ali i etnički čist grad. Od prijeratnih 14.000 Bošnjaka, u tom mjestu ih je blizu 3.000 ubijeno. O broju protjeranih tek bi se dalo govoriti.
Zato je za mene svaka pomisao da se kupam ili da jedem ribu iz Drine ravna kanibalizmu. Masovna je to grobnica natopljena ljudima iz prošlog, ali i ovog rata. Nemojte mi zamjeriti kada pišem o Višegradu. Žao mi je u šta se pretvorio. U kasabu, gdje se u vazduhu osjeća da posao do kraja nije završen. I ne pišem ovo iz nekih posebnih razloga, nego zbog budućih generacija. One će biti uskraćene za istinu. Na tome će biti zahvalne komšijama. Oni i dalje šute o zločinima.
(oslobodjenje.ba)
