Piše: Saud Grabčanović

Bitka na Mišaru

Bitka na Mišaru ili boj na Mišaru je bitka vođena između srpske ustaničke vojske pod komandom Đorđa Petrovića -Karađorđa i bosansko-osmanske vojske pod komandom bosanskog vezira Sulejman –paše Skopljaka na brdu Mišar u blizini  Šapca od 13. Do 15. avgusta1806. godine. Ova bitka je završena povlačenjem bosansko-osmanske vojske i samim time predstavlja pobjedu srpskih ustanika u ovom boju.

 

Situacija prije boja na Mišaru

U ljeto 1806. godine Karađorđe je sa šumadijskom ustaničkom vojskom bio na Moravi i čekao napad Turaka od Niša. U isto vrijeme je iz Bosne, u sklopu plana za slamanje ustanka u Srbiji, upućena preko Drine u Mačvu bosansko –osmanska vojska. Ta je vojska bila predvođena  bosanskim vezirom Sulejman-pašom Skopljakom ( rodom iz Uskoplja) i pašama Sinanom i Hasanom. Bosanci su vrlo brzo prodrli preko Mačve do Šapca, oslobodili ga srpske opsade i potisnuli ustanike do ušća rijeke Vukdraže u Savu. Istovremeno, jedan jači odred  Bošnjaka, pod komandom srebreničkog Hadži-bega,  krenuo je iz Soko grada prema Valjevskoj nahiji. Plan osmanske vojne komande je bio da se ova kolona u Paležu spoji sa glavninom koja je iz Šapca trebalo da nastavi ka Beogradu, kojeg su ustanici držali pod opsadom. Valjevski knez Jakov Nenadović je o ovom napadu odmah obavjestio vožda Karađorđa i zatražio pomoć,  jer je ustanicima u Mačvi prijetio veliki pokolj. Karađorđe, koji se  tada nalazio u južnoj Srbiji,  poručio je knezu da što duže zadržava Turke kako zna i umije, jer mu on ne može pomoći, pošto su Turci krenuli na Srbiju i iz pravca Niša, te ih mora pokušati da zaustavi. Stojan Čupić i prota Mateja Nenadović su pregovarali sa Turcima u Badovincima o uslovima navodne ustaničke predaje koju su im osmanski komandanti ponudili, u cilju da se spriječi bespotrebno proljevanje krvi i stradanje srpskog civilnog stanovništva. Ovim lukavim taktičkim potezima oni su kupovali vrijeme i uspjeli su dvadesetak dana zadržati lakovjerne osmansko-bošnjačke komandante da sa glavnom vojskom ne pođu na Šabac. Kada je bosanski vezir Sulejman-paša Skopljak stigao sa vojskom do Šapca, Karađorđe je već uspio da pobijedi osmanske trupe na rijeci Moravi i da ih potisne nazad ka gradu Nišu, odakle su i došle.

 

Dolazak ustaničke vojske u Mačvu

Nakon pobjede u bitci na Moravi, srpska ustanička vojska pod komandom Karađorđa  krenula je ka Mačvi i Podrinju u pomoć tamošnjim ustanicima. Stojan Čupić i prota Mateja Nenadović su odmah napustili Badovince i prekinuli pregovore. Cilj sa kupovinom vremena je bio ostvaren. U međuvremenu je Karađorđe sa ustaničkom vojskom brzo stigao do Lajkovca, a odatle je krenuo ka šancu na Kličevcu kod Valjeva. Glavninu vojske je predao knezu Milošu Obrenoviću, da prihvati borbu sa Hadži-begom i bošnjačkom vojskom iz Srebrenice. U velikoj bitci  koja se  odigrala 1. avgusta 1806. godine kod Bratačića, malobrojene bošnjačke snage pod vođstvom Hadži-bega su bile poražene  i prisiljene na odstupanje. Istog tog dana je vezir Sulejman–paša sa bosanskom vojskom  krenuo iz Šapca ka Beogradu. Desno krilo njegove vojske na čelu sa banjalučkim Hasan-pašom srpski ustanici su dočekali u Mesarcima i potisnuli ka Šapcu. Glavnina turske vojske, pod komandom Sulejman-paše,  ipak je nastavila napredovanje i uveče se ulogorila u selu Ušće. Tu su ih tokom noći napale velike ustaničke snage pod komandom Jakova Nenadovića i popa Luke Lazarevića.  Osmansko-bošnjačka vojska je ovaj napad uspješno odbila, pa su se ujutro ustanici uz velike gubitke povukli. Sljedeće  noći su ustanici ponovili napad, ali ponovo bez većih rezultata. Zbog stalnih napada i iscrpljenosti njegovih vojnika bosanski vezir je sutradan odlučio da se povuče nazad u Šabac i da čeka povoljniju priliku da krene u pomoć tada opkoljenom Beogradu. Kasniji razvoj događaja je pokazao da je to povlačenje predstavljalo lošu vezirovu procjenu i njegovu veliku taktičku grešku. Za to vrijeme, glavna srpska ustanička vojska se kretala prema Mačvi veoma oprezno, uz vješto prikrivanje, stalno izbjegavajući otvorene sukoba sa brojčano nadmoćnijom turskom vojskom. Karađorđe je, kao stari hajduk, dobro znao da u otvorenom viteškom boju sa bosanskom vojskom njegovi bosonogi i slabo naoružani ratnici nemaju nikakvih šansi. Karađorđe je sa starješinama išao naprijed , za njim konjica, pa pješadija u bijelim čakširama i kratkim gunjcima, sa dugom kosom vezanom u perčine, jataganima o pojasu i dugom puškom o ramenu, a začelje te vojske su činili starci i golobradi mladići sa hašovima, lopatama, budacima i sjekirama. Iako ni jedna strana tada nije imala propise o uniformama, znakova razlikovanja Srba od Bošnjaka i Turaka je bilo je mnogo. Bošnjaci su u ta vremena nosili uglavnom fesove sa turbanima (ahmedije), a Srbi su nosili fesove i šubare ili su bili gologlavi. Čak  je i kosa ratnika bila znak raspoznavanja. Srbi su dugu kosu vezivali u perčin, dok su tada Bošnjaci i Turci brijali glave i ostavljali samo  perčin.Takođe su osmanski vojnici bili bogatije odjeveni od Srba, a i način nošenja sablji se kod Turaka i Srba razlikovao. Takođe su i boje odjeće ratnika bile različite. Pošto je Srbima u to vrijeme bilo zabranjeno da nose zelenu gospodsku odeću,oni su tada nosili odjeću bijele boje, koja je bila od grubog sukna , tzv. „abe“.

                                                                  ( Nastaviće se)