Prof.dr. Nerzuk Ćurak : Moralna posljedica suočavanja sa zlom je prestanak kulture poricanja

Prave geste pomirenja su da djeca iz zapadne Hercegovine odu na čas historije u Ahmiće, da djeca iz Sarajeva odu na čas histoprije u Grabovicu da djeca iz Banja Luke odu u Srebrenicu i da to bude institucionalna stvar.

Tako se proizvodi zajedničko dobro, a mi htjeli nehtjeli živjet ćemo u zajedničkoj zemlji. Možemo je graditi kao zajedničko dobro ili zlo, istako je gostujući u Dnevniku TV1, Nerzuk Ćurak profesor na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu.

TV1: Vidjeli smo neke od izjava političara iz regiona o pomirenju. Što možemo zaključiti iz ovih izjava i da li je proces pomirenja istinski počeo.

ĆURAK: Mi već 20 godina živimo u jednoj postkomfliktnoj zajednici u jednom ambijentu kojeg teorijski nazivam negativni mir, to jeste mir u kojem imamo odustvo rata ali nedostaje pozitivnih elementa koji bi nas upućivali na konstituciju jednog mirnog i pravednog društva. U tome smislu je uloga političara važna. Nažalost u ove dvije decenije ona je u procesu pomirenja više prepoznata kao negativna nego kao pozitivna. Naime pomirenje nije neka kurentna priča koja na tržištu političkih ideja omogućuje u ovakvoj zajednici političarima da dobiju benefit. Tako da je pomirenje u najvećoj mjeri prepušteno akterima civilnog i građanskog društva, da pokušaju otvoriti neka teška pitanja jer izgradnja povjrenja i pomirenja u jednoj zajednici koja iza sebe ima jedno strašno i brutalno nasilje kao što je bilo krajem 90tih godina prošlog stoljeća je naprosto upućena na to da pokušamo da izgradimo neke mostove koji će omogućiti da zajednica krene naprijed, a mi nažalost stojimo u mjestu i to je ono što je problem, pustimo sad razne spinove koji se prodaju bilo iz EU bilo od domaćih aktera, zemlja stoji u mjestu i to bi konačno trebalo pokrenuti u pravom smjeru a ja mislim da je pomirenje jedan od pravih smjerova.

TV1: Kada političari i govore o pomirenju što nije rijetkost na prostoru regije, koliko je to na razini teorije a koliko na razini prakse?

ĆURAK: Nije ni razini teorije ni n razini prakse. To je floskula i nešto što je dobro govoriti. Nemamo sad mi vremena unutar ovog formata da to šire diskutiramo ali sve se trpa u pomirenje i ja volim reći da je prava funkcija pomirenja kada su u pitanju političari da odgovorno rade svoj posao, da rade na promociji zakona i donošenju odluka koje neće utjecati i multiplicirati uvjete za novu spiralu nasilja. Dakle to je odgovornost političara, da recimo se donese konsenzualna odluka u državnom parlamentu, neki zakon o danu pravednika gdje bi jedan dan u zemlji posvetili ljudima koji su u posljednjem ratu spašavali ljude manjinskih skupina, da na neki način postavimo jedan konsenzualni dan koji bi u nama probudio bolje vrijednosti i naprosto izašli iz negativne matrice stalnih podjela, nacionalizma, opresije, šovinizma itd. To bi političari trebali da rade i privi koji to urade oni su ustvari spojili moral i politiku.

TV1: Spomenuli ste jedan dan sjećanja za sve žrtve na prostoru cijele regije. Što mislite ko bi lakše prihvatio taj dan, ljudi, bez obzira na nacionalosti i gdje žive ili političari. Zašto je političarima o tome teško govoriti, zašto je teško prihvatiti određene rezolucije u parlementima?

ĆURAK: Generalno, mi smo društvo a deficitom demokratske kulture i kulture sjećanja, imamo samo partikularno veličanje patnje sopstvene nacije itd. Budući da oko toga postoje problemi jer kultura sjećanja koja bi uključivala neki dan sjećanja  ne bi trebala imati za cilj skrivanje istine nego da se suočimo sa istinom. Kada politički akteri zagovaraju neki konsenzualni dan sjećanja sa ciljem zaborava onda to nije to, i nije kultura sjećanja nego kultura poricanja. Na tome treba radiiti, stvarati uvjete da između civilnog društva i političara dolaZi do zibiljskog razgovora da to ne budu dvije odvojene stvarnosti da se nude kvalitetne ideje u izgradnji boljeg pravednijeg i mirnijeg društva. Moja ideja je stoga fokusirana tačno na jedan segment da afirmiramo ljude koji su spasili druge. Mislim da bi to bio jedan svačani dan, jedan dana koji bi u nama trebao da probudi bolje anđele naše prirode, što uopće nije nemoguće, to je tako ljudski, tu bi trebalo uložiti zbiljsku energiju da to ne bude neko politikanstvo nego da zaista prepoznamo divne ljude koji su u nemogućim uvjetima bili spremni žrtvovati sebe da bi spasili druge.

TV1: Može li jedan primjer biti Srđan Aleksić? Ulice širom regije nose njegovo ime.

ĆURAK: Pa da. Ali bi bilo divno da mi proširimo svoju ljudskost da prepoznamo i druge ljude koji su pravili veličanstvene geste. Nas neće spasiti politika i ekonomija jer vidite da 20 godina ne možemo da kreneo naprijed, uvijek zbog simboličkih pitanja. Simbolička pitanja izbiju prvi plan , ali se vrlo malo radi na zbiljskoj izgradni pomirenja. Recimo Predsjedništvo BiH prošle godine sa UN-om je donijelo jednu deklaraciju , dijalošku platformu, kojom orabruje procese pomirenja. To je bio važan momentum koji ni na koji način medijski nije bio propraćen niti iskorišten, niti su se sami akteri te deklaracije posebno potrudili da ona zaživi da se pokrene jedna debata, ali opet tu najviše rade na procesu pomirenja međunarodne organizacije. Imate projekat probudućnost u okviri CRS-a kojeg podržava, jedan sjajan projekat u desetinama lokalnih zajednica u BiH koje su u ratu bile u sukobu. To su velike stvari za koje mediji ne pokazuju interes, vodeći se za tim da nije vijest kad pas ujede čovjeka nego kada čovjek ujede psa, uvijek je potreba za nekom senzacijoom a ne za stavralačkim gestama koje ohrabruju izgradnju povjrenja u jednoj zajednici. Moramo da se vratimo ključnim postavkama kao što je razumijevanje drugog, empatija, priznavanje žrtve drugog itd.

TV1: Koliko u procesu vraćanja povjerenja smeta činjenica kojoj svakodnevno svjedočimo to jest sklonosti da jedne druge optužujuemo za zločine a zločince iz vlastitih redova nazivamo herojima.

ĆURAK: Kultura poricanja je jedna od uspješnijih disciplina u našim krajevima.Važno je suočavanje sa prošlošću jer ako mi ne osvijestimo u samima sebi snagu da se suočimo sa sopstvenim demonima mi kao zajednica teško ćemo uspijeti. Šta to znači? Upravo ovo maloprije što sam kazao, empatija, dakle jedna sposobnost unošenja u bol drugih , da priznate i drugima da su i oni nekoga izgubili a ne da se unaprijed nipodaštava ta i afirmira samo svoja i to još na najgori mogući način da je nacionalističkim politikama uvijek malo žrtava. To su neke negativne stvari koje treba mjenjati. Moramo se educirati o tome. Ne možemo reći da imamo znanje kada je u pitanju kultura sjećanja. Mnoge stvari ne uspiju jer ljudi ne rukuju pažljivo sa riječima a tu je najvažnije je tu rukovanje riječima. Da bi stvorili ambijent u kome se povjerenje pokazuje na horizontu kao rezultat jednog zbiljskog pristupa svih strana, bez, potrebe da se drugi povrijedi. Kada je u pitanju genocid u Srebrenici, važno je da svi ljudi se suoče sa tim i da prihvate ono što se desilo a ne da se neko vrijeđa da mu se upućuju poruke koje će još teže stvoriti uvjete da oni koji ne priznaju šta se desilo, da priznaju šta se desilo. Nedostaje nam taj plemeniti pristup .

TV1: Jesmo li se uopće pokrenuli sa početne pozicije?

ĆURAK: Nismo. Vi ćete čuti kako ljudi kažu kakvo pomirenje, 20 godina je od rata ali to i jeste problem. 20 godina je od rata a mi još uvijek imamo militantno obarazovanje u čijem središtu nije mir kao fundament nešto prema čovječanstvo treba da teži. Ako ne koristite resurse obrazovanja na institucionalnoj osnovi da ohrabrujete procese pomirenje onda ono izostaje. Prava geste pomirenja su da jeca iz zapadne Hercegovine odu na čas historije u Ahmiće, da djeca iz Sarajeva odu na čas histoprije u Grabovicu da djeca iz Banja Luke odu u Srebrenicu i da to bude institucionalna stvar. Tako se proizvodi zajedničko dobro, a mi htjeli nehtjeli živjet ćemo u zajedničkoj zemlji. Možemo je graditi kao zajedničko dobro ili zlo.

TV1: Kada je osnovan Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju u Hagu između ostalog rečeno je da je cilj suda utvrditi istinu, kazniti zločine i na taj način doprinijete izgradnji povjerenja. Koliko je u tome smislu Haški tribulan odigrao dobru ili lošu ulogu?

ĆURAK: Kaznena politika je važna stvar u procesu povjerenja, ona je potrebna ali nije dovoljna sa stanovišta izgradnje zajednice i njenog putovanja u neku budućnostu u kojoj će se bolje živjeti u kojojće međuljudski odnosi biti na zavidnom nivou. Beskrajno je važna ona pravda da se ljudi u čije ime je počinjen neki zločin da oni osvijeste te kazne. Da te kazne koje su dobile ubice za ratne zločine da one unutar javnog prostora imaju pozitivan efekat. Mi ne možemo tvrditi da su presude Haškog suda imale onaj efekat kojeg je sud svojim osnivanjem želio da postigne , da dođe do suočavanja sa zlom i da intencije po društvo budu takve da članovi društva ne veličaju više one koji su dobili presude za ratne zločine nego da u sebi prerade sopstvene zablude i priznaju ono što se desil, da dođe do jene moralne geste., da shvate kako postoje moralne posljedice za društvo zbog kojeg je nekog sankcionirano u Hagu. Moralne posljedice su suočavanje sa zlom, prestanak kulture poricanja, afrimacija autentične kulture sjećanja i to je put da se izgrađuje društvo zasnovano na slobodi i pravdi.

TV1: Može li se ova generacija pomiriti i vratiti povjerenju?

ĆURAK: Pomirenje je proces izgradnje mira u javnoj sferi. To je pokušaj da mi pravimo mirno društvo. Šta znači mirno društvo? Mirno društvo je stvaranje uvjeta da proces izgradnje postane iverzibilan da više ne postoje okidači koji mogu dovesti do nasilja. Na samoj generaciji je da procijeni šta treba da čini, da postavi sebi pitanje, da li je bolje živjeti sa demonima nacionalizma ili izgrađivati jedno društvo u kojem ćete bolje živjeti, imati bolje socijalne i ekonomske uvjete a to ćemo sigurn postići međusobnim priznavanjem, izgradnjom jedne zajednice čija će osnova karakteristika biti mir a ne stvaranje uvjeta za neku novu spiralu nasilja. Najjači argument za mlade ljude da izgrađuju mir taj da u svakom nekom novom ratu nema nikoga drugogo ko će učestovati u tome ratu nego upravo oni.

 

(Kliker.info)