Piše: Jusuf Trbić
Ruska propaganda, koja invaziju na Ukrajinu proglašava odbranom svojih interesa, podsjeća nas, svakoga dana, na istu takvu prljavu, lažljivu propagandu u ratu protiv Bosne. Rusi nikoga ne napadaju, kažu, taman posla da raketiraju civilne ciljeve, oni žele da uklone neo-naciste, kao što su neki drugi željeli da eliminišu ostatke turskih hordi, oni spašavaju svoj „ruski svijet“, kao što su neki drugi spašavali i sebe i Evropu od muslimanske najezde, Ukrajinci sami sebe gađaju i ubijaju, Rusi, kao i neki drugi, prije njih, vode odbrambeno-otadžbinski rat, protiv njihove pravedne borbe zavjerio se cijeli svijet…Svega toga prisjećamo se uoči godišnjice krvavih zločina nad civilima početkom aprila 1992. godine u Bijeljini. Opet će neki samozvani borci morbidno slaviti ubijanje civila kao odbranu i oslobođenje grada, opet će biti podgrijana stara laž o navodnim borbama na ulicama Bijeljine, u kojima su „oslobodioci“ porazili izmišljene neprijatelje za koje ne znaju ni ko su, ni da li su ikad postojali.
Ali, mi smo odavno navikli na takve stvari, naslušali smo se takvih brutalnih laži u ratu, ali i poslije njega. Morbidno su zvučale tvrdnje Miloševićevih i Karadžićevih propagandista kako se Srbi samo brane, a nikoga ne napadaju, kako su logoraši dobrovoljno došli u logore i mučili i ubijali sami sebe, kako izbjeglice ne bježe, nego se radosno samo-razmjenjuju, kako su džamije same pale, žrtve masovnih silovanja su same krive, u masove jame dobrovoljno su skakali Bošnjaci, želeći da time naškode interesima poklonika Velike Srbije. A u Sarajevu, kad god se desilo da granata sa srpskih položaja ubije više osoba, slušali smo kako Bošnjaci ubijaju jedni druge, kao da nemaju prečeg posla. Svjedoci u Hagu su mirno tvrdili da Mladićevi jurišnici nisu bombardovali Sarajevo, mada je agonija tog grada četiri godine bila prva vijest svakoga dana na svim TV kanalima i u svim medijima, i to je bio jedinstveni primjer prenosa rata uživo.
Počinje april, pa ponovo slušamo stare laži o tome kako su u Bijeljini navodno vođene borbe srpskih rodoljuba protiv razularenih muslimanskih ekstremista, pa je nakon tri-četiri dan grad „oslobođen“, a Krizni štab je objavio spisak ubijenih. Na tom spisku su isključivo civili, među njima i žene i djeca. Navodni „oslobodioci“ nikad nisu dali odgovor na pitanje: od koga su to oni „oslobodili“ grad, ko su bili ti napadači i šta je bilo s njima?
Hiljadu puta sam tražio odgovor i postavljao ista pitanja: kako je moguće da ni jedan napadač nije poznat, ni jedan nije ni ubijen, ni ranjen, ni zarobljen, nikome nije suđeno, niko nije ni fotografisan, kako su nestali, i kakva je to borba bila ako su stradali samo civili koje su arkanovci pobili u njihovim kućama, na ulicama ili u štabu gdje su ih dovodili uz pomoć domaćih pomagača? I zašto su, kad je grad već bio „oslobođen“, nastavili da ga oslobađaju sve do kraja 1995. godine, pa i poslije toga, sve do danas? Zašto su srušene sve džamije, nisu se valjda i one borile protiv srpskih „oslobodilaca“?
Na takva pitanja odgovore su davali neki srpski viđeni patrioti i u Hagu, na suđenju Radovanu Karadžiću. U martu 2013. svjedočio je predratni i ratni predsjednik bijeljinske opštine Cvijetin Simić, kao svjedok Karažićeve odbrane. Ispričao je kako su paravojske koje je formirala SDA počele „oružanu pobunu protiv legalnih vlasti“, a tu vlast činile su tada zajedno SDS i SDA. Dakle, po Simiću je SDA povela oružanu pobunu protiv same sebe. Ispričao je i to da su te nelegalne formacije izazvale ulične sukobe, a on je onda zatražio da dođu posmatrači UN-a. Arkana nije pozvao, on i njegovi su došli spontano, tvrdio je Simić, a onda mu je tužilac pokazao TV snimak Arkanove izjave iz tog vremena. Arkan je tada rekao: „Srpska dobrovoljačka garda je ovde došla na poziv Teritorijalne odbrane i Kriznog štaba, da zaštiti srpski narod Bijeljine.“ Simić, koji je, kao predsjednik Skupštine opštine, bio član Kriznog štaba, odgovorio je: „Ali nije Skupština opštine!…“ Ni on nije znao da objasni ko je to napadao grad, ni šta je bilo s napadačima, niti zašto nije tražio policijsku i sudsku istragu kad su ti „sukobi“ završeni, da se vidi ko je šta radio i ko je za šta kriv. A za tvrdnje medija da su u Bijeljini arkanovci izvršili masovni zločin nad civilima rekao je da su to „medijske laži“. Isto to govore ruski propagandisti za civilne žrtve u Ukrajini. Dakle, i mezari nevinih su medijske laži, i prognani, i zatvarani u logore, i silovani, i protjerani, sve su to medijske laži? I srušene džamije? I svi zločini do kraja rata?
Na istom suđenju svjedočio je i dr. Milivoje Kićanović, nekadašnji direktor Bolnice i jedan od prvaka SDS-a. Nakon zakletve da će govoriti istinu hladno je izjavio da on nije bio u Bijeljini sve do 3. aprila i da tih dana nije ni vidio arkanovce. A sjedio je preko puta mene, 2. aprila, u Arkanovom štabu, gdje me doveo vojvoda Mirko Blagojević. Bio je novoj vojnoj uniformi kakvu su nosili Arkanovi vojnici, i govorio mi je ljutito kako smo mi, Muslimani, loši ljudi, a on nije nacionalista i ne mrzi nikoga. Ja sam bio u trenerci, cijev automata bila mi je prislonjena na potiljak, a on u uniformi, nadmen, pun sile. Kad mu je tužilac predočio taj dio iz moje knjige, izjavio je da se ne sjeća. Malo potom taj isti
Kićanović istjerao je sve Muslimane iz Bolnice. Na suđenju je tvrdio da nije bilo protjerivanja i da su Bošnjaci odlazili dobrovoljno.
Nekadašnji predsednik opštine Bijeljina Dragomir Ljubojević izazio je divljenje prema „humanitarnim naporima dr. Karadžića“ i rekao: „…zahvaljujući tome što je na čelu srpskog naroda bio predsjednik Karadžić, kao častan čovjek, humanista i legalista, izbjegnute su mnoge nesreće“. Uz to je rekao kako bijeljinska vlast nije
odobravala iseljavanje i nije učestovala u tome, deportacije Bošnjaka nazvao je „humanim preseljenjem“.
Svetozar Mihajlović, ratni predsjednik Izvršnog odbora Skupštine opštine, izjavio je da su krivi Muslimani i Arkan, za koga Karadžić nije ni znao dok nije došao u Bijeljinu, i odbio je da se sretne s njim. Kad mu je pokazan snimak na kojem njih dvojica, bratski, vrše smotru vojne jedinice na glavnom bijeljinskom trgu, nakon čega Karadžić uručuje Arkanu visoko odlikovanje, Mihajlović je izjavio da je to bila Arkanova „namještaljka“, a odlikovanje se, valjda, slučajno našlo tu. I on je tvrdio da su se Muslimani spontano iseljavali, a lokalna vlast je činila sve da spriječi zločine. Ali nije imao ozbiljniji komenar kad je tužilac pokazao sudu pismo koje su potpisala petorica tada uglednih ljudi (Jovan Vojnović, Svetozar Mihajlović, Savo Andrić, Dragoljub Mićić i dr. Milan Novaković) koji se bune što su Vojkan Đurković i njegova ekipa, „bez znanja i odobrenja odgovornih predstavnika opštine Bijeljina, u noći između 22. i 23. 7. 1995. godine nasilno odveli preko Majevice 50 lica muslimanske nacionalnosti“. Dakle, nisu se bunili protiv tog čina, već zato što je sve urađeno „bez znanja i odobrenja“ vlasti. Poslije se saznalo da su pismo poslali „višoj instanci“ zbog svađe s Đurkovićem, koji je zaprijetio jednom od njih, Dragoljubu Mićiću, da će i on „zamutiti Drinu“. Pismo sam 2007. godine objavio u „Majstorima mraka“.
(Sutra: Laži me nježno 2. dio)