Piše: Jusuf Trbić
Haški sud je sakupio ogroman broj dokaza svih vrsta, kojima je u potpunosti dokumentovan zločinački plan uklanjanja svih drugih i drugačijih sa teritorija koje treba da uđu u sastav Velike Srbije. Pomenimo samo dokument o “Šest strateških ciljeva”, usvojen na Skupštini u Banjoj Luci 12. maja 1992. godine. Prvi od tih ciljeva glasi : razdvajanje naroda. Kad je to čuo, čak je i Ratko Mladić izašao za govornicu i rekao : “Ludi, pa to je genocid”. Jer, u BiH je pred rat, u svih 109 opština živjelo etnički izmiješano stanovništvo, i razdvajanje se moglo ostvariti samo na jedan način: zločinom. To je, na istoj sjednici, dodatno potvrđeno zaključkom da na srpskim teruitorijama može ostati do 5 posto nesrpskog stanovništva. Ima li boljeg dokaza da je etničko čišćenje bilo državni projekat?
Pa ipak, mnogim svjedocima odbrane optuženih u procesima opred Haškim tribunalom, ništa nije smetalo da pričaju kako Srbi nikoga nisu napadali, nisu pucali na Sarajevo niti ubijali u Srebrenuici, sve su to sami Bošnjaci izveli. Tako je bilo i sa nekoliko poznatih bijeljinskih Srba na suđenju Radovanu Karadžiću u Hagu.
Bilo je to krajem marta 2013. godine. Prema sudskom zapisniku, Cvijetin Cican Simić, nekadašnji predsjednik opštine, kao svjedok Karadžićeve odbrane, mrtav hladan pričao je kako su paravojske koje je formirala SDA počele “oružanu pobunu protiv legalnih vlasti”. A SDA je, u to vrijeme zvanično bila na vlasti, zajedno sa SDS-om. Nisu valjda digli oružanu pobunu protiv sebe? I kako su to učinili? To on nije objašnjavao. A znate li kako je Simić zaključio da je SDA željela da započne sukob? Pa, tako što je lokalni lider SDA, kako je Simić naveo, zatražio putem štampe da u grad dođu posmatrači UN! To je,eto, bio način da se izvrši “oružana pobuna priotiv legalnih vlasti”. Kad su ga pitali ko je pozvao Arkana i zašto su pobijeni toliki civili, Smić je rekao da ne zna i da je sve bilo spontano. Kad su mu tužioci pokazali TV snimak na kojem sam Arkan kaže da ga je u Bijeljinu pozvala Teritorijalna odbrana Bijeljine, Simić je bubnuo : “Ali nije Skupština opštine”. Kao da to nije bilo jedno isto, jer je ta oblast bila dio službi Skupštine opštine! Simić je rekao da ne zna ništa o zločinima, ali je znao da su bile borbe, mada opet nije znao objasniti kakve su to borbe, kad u njima ni jedan borac nije ni okrznut, ni zarobljen, ni priveden. Nije objasnio ni zašto on, kao prvi čovjek opštine, nije tražio istragu zbog zločina nad njegovim građanima, ni zašto se čitava njegova opštinska služba stavila pod Arkanovu komandu, ni šta se dešavalo u gradu. Ali je izrekao jednu nevjerovarnu laž : tvrdnje medija ( koji su, kako je rekao, bili pod kontrolom Muslimana) o tome da su arkanovci došli u grad i izazvali velike civilne žrtve, nazvao je “medijskim lažima”. Zamislite : medijska laž su svi ti mezari, sve te nevine žrtve ( i one sa spiska Kriznog štaba, čiji je i on bio član), medijska laž je i bol majki i porodica, i mrtva Tifa Šabanović koju šutira arkanovac, i sinovi Živane Delić, i Ćosa, i Bišanovići, i mali Damir Danović, i braća Belkići, i troje članova porodice Pajaziti, i Asim Fidahić, i Mustafa Komšić i njegovi sinovi, i stara Majda Izić, i svi ubijeni i unesrećeni, sve je to, za Cvijetina Simića “medijska laž”! Pa čak i snimci TV kamera i fotografije koje su obišle svijet. Za takvu ljudsku i moralnu bijedu, poput Cvijetina Simića, ja još nisam čuo.
Ali, nije Simić bio jedini. Dr Milivoje Kićanović, poznati bijeljinski ljekar, lagao je još otvorenije. Nakon sudske zakletve da će govoriti istinu, rekao je da on nije ni bio u Bijeljini sve do 3. aprila i da tih dana nije ni vidio arkanovce. A sjedio je preko puta mene u Kriznom štabu, zajedno s Mauzerom, 2. aprila popodne. Bio je u novoj šarenoj uniformi, nadmen, i ljutito mi govorio kako smo mi, Muslimani, loši ljudi, kako su muslimanski ekstremisti zauzeli Bolnicu i ne daju im da rade. A ja sam malo prije toga proveden pored Bolnice, u kojoj je stanje bilo potpuno normalno. Nikakvih tu borbi i zauzimanja nije bilo ( a i zašto bi iko zauzimao Bolnicu), što su potvrdili i mnogi drugi, među njima i Ron Haviv. Kad su mu pokazali dokaz da je bio u Štabu tog 2. aprila, izjavio je da se “ne sjeća”.
Poslijeratni načelnik opštine Dragomir Ljubojević izrazio je divljenje prema “humanitarnim naporima dr. Karadžića”, koji je, kao “častan čovjek, humanista i legalista”, zaslužan što su “ izbjegnute mnoge nesreće”. Vjerovatno je Ljubojević smatrao da je ubijanje, proganjanje, mučenje i pljačkanje Bošnjaka human posao, koji je Karadžić obavio zaista uspješno. Uz to, Ljubojević je izjavio da vlast nije odobravala iseljavanje, koje je on nazvao “humanim preseljenjem”, i da nije u tome učestvovala.
Svetozar Mihajlović bivši predsjednik Izvršnog odbora Skupštine opštine, poznat i po tome što je potpisao odluku da se 11 otetih bošnjačkih kuća u centru grada pokloni Kačavendi, izjavio je da su za sve krivi Muslimani i Arkan, za koga Karadžić nije ni znao i nije htio da se sretne s njim. Kad mu je pokazan snimak na kojem Karadžić i Arkan, zajednički, vrše smotru, nakon čega Karadžić svečano uručuje orden Arkanu, rekao je da je to bio slučajni susret, a nekim čudom se tu našlo i neko odlikovanje, pa eto, desilo se…I on je tvrdio da su se Muslimani “spontano iseljavali”, a lokalna vlast je činila sve da spriječi zločine. Tada su mu pokazali otvoreno pismo petorice uglednih Srba, među kojima je bio i on, koji osuđuju Vojkana Đurkovića i njegove saradnike, jer su “ bez znanja i odobrenja odgovornih predstavnika opštine Bijeljina u noći između 22. i 23. jula 1995. godine nasilno odveli preko Majevice oko 50 lica muslimanske nacionalnosti.” Povod za to pismo bio je sukob Đurkovića s potpisnicima, zbog kojeg je Đurković jednom od njih, Dragoljubu Mićiću, zaprijetio da će i on “ zamutiti Drinu”, kao i toliki Muslimani prije njega. Iz pisma se jasno vidi da su deportacije vršene uz znanje i odobrenje vlasti, ali, eto, ta jedna nije, pa su se oglasili. Mihajlović nije imao komentar.
Živan Filipović, šef bijeljinske Teritorijalne odbrane, izjavio je takođe da je Arkan došao samoinicijativno, niko ga nije zvao. I njemu je onda pokazan snimak na kojem Arkan kaže da ga je zvala Teritorijalna odbrana, na čijem je čelu bio Filipović, ali on nije mogao da se sjeti toga. A nije mu bilo poznato ni da je Arkan vršio smotre pripadnika te njegove Teritorijalne zaštite, niti je znao zašto, nakon svega, nije izvršena istraga. Zaboravio čovjek.
Bivši policajac Dušan Spasojević ne trepnuvši je izjavio da je polovina žrtava izginula na barikadama, pružajući otpor “oslobodiocima”, iako to ni ne pominju tadašnji izvještaji njegove policije. Osporavao je i to da je u Bijeljini izvršeno etničko čišćenje i ubijanje Bošnjaka, pa mu je tužilac pokazao njegov vlastiti izvještaj o strašnom zločinu nad porodicom Rame Avdića, poslije kojeg su zločinci odmah pušteni na slobodu. Spasojević takođe nije imao komentara.
Ipak, čini mi se da je najupečatljivije bilo svjedočenje poznatog demografa Steve Pašalića, koju danas uređuje obrazovni sistem u BiH i ne želi, ni nakon isteka mandata, da napusti fotelju dekana fakulteta u Novom Sarajevu. Elem, Pašalić je takođe osporio etničko čišćenje, kao i nalaze o broju žrtava u Srebrenici, jer, kako je rekao, nije uzet u obzir prirodni mortalitet stanovništva. Eto, Bošnjaci su baš tada navalili da umiru prirodnom smrću, samo da bi napakostili Srbima. Pašalić je tvrdio i to da Srbi nisu gađali Sarajevo, već svi izvještaji o tome “medijske laži”.
Šta reći na sve to? Sjećam se tvrdnji Pere Simića kako su Muslimani pucali s munare Atik džamije, a stare žene nosile municiju u dimijama, sjećam se i priče Slobodana Miloševića u Hagu kako su Zelene beretke imale kamp za obuku na Obriježi, pored ceste za Tuzlu, i kako su iskopali bunker u Gradskom parku, pa priče nakon zločina nad Sarajlićima kako su djeca u tim kućama ( tada je. pored ostalih, ubijeno sedmoro djece i osam žena) imala radio-stanice,pa su zato stradali, a na jednoj izložbi u holu bioskopa, uz obilježavanje “Dana odbrane i oslobođenja Bijeljine”, bila je svojevremeno postavljena izložba fotografija mrtvih Bošnjaka na ulicama, a ispod fotosa je pisalo da su to ubijeni nedužni Srbi. Bila je tu i fotografija mrtve Tife Šabanović, a dolje je pisalo : “ A poslije su uslijedile i druge nevine srpske žrtve”.
Lista nevjerovatnih laži tog tipa nema kraja. Danas je proširuju navodni borci, koji su, eto, “oslobodili” Bijeljinu. “Oslobodili” su je od Bijeljinaca, od njihovih života i imovine, od njihovih džamija i sjećanja, od svega njihovog. A ni danas ne posustaju u tome.
Ipak, nisu svi isti. Ima ljudi koji su u stanju da ustanu i kažu istinu, ne gledajući na cijenu. Takav je Mićo Davidović, Bijeljinac, časni, hrabri čovjek koji je u Hagu svjedočio i o događajima u Bijeljini. Izvode iz njegovih svjedočenja možete pogledati i na stranici našeg “Preporoda”. Takvi su i (danas pokojni) Lazar Manojlović, i neumorni Duško Tomić, i mnogi drugi. Treba čuti i njih.
Na kraju, da kažem i ovo : o zločinima treba govoriti i zločince treba kazniti, da se krivica ne svali na leđa čitavog naroda. Treba govoriti o svemu, bez ustručavanja. Ako ja nisam u pravu, neka neko drugi napiše istinu, ali hajdemo da svi zajedno zatražimo istrage o svim zločinima, pa neka sud utvrdi šta jeste, a šta nije. Možemo li se bar u tome složiti, ako smo ljudi?
(Sutra : naredba Arkanu)
