Piše : Saud Grabčanović
BEZ NARODA (2. dio)
Svako od ovih plemena koje sam pobrojao imalo je svoga vlastitoga kralja, kojega je poštovalo i kojem se klanjalo, a one druge kraljeve iz drugih plemena je preziralo. Ti su se bosanski kraljevi zvali : Jovan , Jahija i Ivan. Ti su kraljevi svoja plemena stavili u ograđene prostore sličnim torovima za ovce u kojima je živjelo samo njegovo pleme, a za druge i drugačije tu mjesta nije bilo. I sve ostalo u ovoj zemlji je bilo podijeljeno na tri dijela. Bosna je imala tri telekoma, tri elektrodistribucije, tri šumske uprave… I škola je bilo tri vrste, u istoj školi su znale biti i po dvije različite plemenske škole pod istim krovom. Djeca su u školama učila tri različite istorije, pa su čak i istom jeziku kojim su govorili dali tri različita imena i tvrdili su da onoga drugog jezika sa drugim imenom uopšte ne razumiju! A ta tri nesretna kralja su zajedno sjedila na istom prijestolu koji je bio u ovom našem gradu, odakle su oni tada pokušavali vladati Bosnom. Ti tvrdoglavi kraljevi se ni o čemu nisu mogli dogovoriti. Ako je jedan kralj govorio da je zid u koji gledaju plav, drugi bi tvrdio da je crven, a treći da je zelen. I tako su prolazile godine u njihovom mudrovanju, natezanju, zakeranju i ispravljanju krivih Drina. Za to vrijeme je država propadala, fabrike se zatvarale, omladina nije imala posla, natalitet je padao, narod izumirao i siromašio, a penzioneri prevrtali po kontejnerima da nađu štagod za hranu . Za sve to vrijeme ta tri bosanska kralja su, od izbora do izbora, davali svaki svome narodu pregršti lažnih obećanja da će mu biti bolje i da će ubrzo doći vrijeme kada će i prosjak u Bosni zlatnim kašikama jesti. Ali. od te lagarije ne bi ništa!
I jednoga dana, nakon mnogo godina njihovog laganja, magarčenja i vučenja za nos, narodu iz sva tri plemena je ta lagarija dojadila. Trodjelni slijepi bosanski narod je odjednom zajedno progledao! Mladi Bosanci svih vjera prvi se odlučiše na seobu na tada bogati kršćanski Zapad kojemu je tada nedostajalo sluga i hizmećara. Pošto se prvi koji su krenuli na Zapad da služe sretno ne vratiše, vidjevši to, svi ostali Bosanci pođoše njihovim stopama. Nastade opšta seoba Bosanaca sve tri vjere. Krenuše u nedođin pojedinci kao i čitave porodice : glave kuća, žene, djeca, pa i bosanske cuke i mace sa njima. Krenu talas iseljavanja iz nesretne zemlje bosanske, veliki ko potop u doba Nuh pejgambera, ali Nuha da spasi ljude u Bosni tada ne bi. Tada su iz Bosne odselili svi školovani ljudi: doktori, inženjeri, profesori, tehničari, majstori znatlije i šoferi… otišla him je butum sva pamet i sve što nešta vrijedi. Zemlja Bosna je svaki dan bila sve praznija i praznija. Gradovi su opustjeli, tako da je čovjeka noću bilo strah hodati praznim ulicama pored avetinjskih kuća sa zamandaljenim vratima i prozorima, u kojima niko ne obitava. Kada im je otišlo skoro pola plemena, uobraženi, tvrdoglavi, slavoljubivi i srebroljubivi bosanski kraljevi, koji su na gluposti svojih saplemenika napunili svoje hazne, prepadoše se da će ostati bez ovaca sa strižu i mužu, i to sasvim sami u svojim praznim torovima. Prvi put se složiše, te se skupiše oko svoga prijestola, pa avazile zajednički zakukaše: „Ostajte moj narode ovdje, sunce tuđega neba neće vas grijati kako vas ovo naše uprazno grije!“ Ali, ovi njihovi vapaji bijahu uzaludni. Narod bosanski više nije vjerovao njihovim šupljim lažima i praznim obećanjima. I tako, na kraju se skoro svi Bosanci zauvijek odseliše sa svoje rodne grude da služe Švabu i Francuza, a u zemljici Bosni ostadođe samo ona tri nesretna kralja : Jahija, Jovan i Ivan, da do smrti kukaju za svojim narodom.
To su vam bila ta tri mitska bosanska kralja bez naroda, a tako se nešto u istoriji na cijelom dunjaluku desilo samo u zemlji Bosni. Doduše, bio je nekada u Engleza jedan kralj po imenu Ivan koji nije imao zemlje, nasuprot tome, ova naša tri kralja nisu imala naroda. Moj je pranđed pričao mome babi da ih je viđao kako sumanuti tumaraju po praznom Sarajvu, danas našem milionskom glavnom gradu šeheru All Saray All Bosnya. Oni su hodali i po praznim gradovima u svojim nekadašnjim torovima, udarajući se u prsa i u svoje lude glave, i naricali za svojim narodom kojeg više nisu imali, da ga mogu guliti. U tim njihovim torovima su ostali samo oni sa svojim podrepašima, te oni od koje nisu mogli imati nikave hasne: penzioneri, đuturumi, mahniti i invalidi. Sve mlado, pametno i sposobno zauvijek je uteklo. I crkve i džamije su u Bosni opustjele. Hodže i popovi su pokopali još ono malo starinja, pa su ostali bez posla. Popovi nisu imali više šta raditi, pa su u dokolici krstili jariće, a i hodže, koje su takođe ostale bez svog ummeta i posla, pred džamijama su igrali firiza i kamena s ramena, da prekrate dosadu. Bosanci koji su se odselili u Švabiju i ostale zemlje vrlo brzo su se tamo asimilirali i stopili sa lokalnim narodima . Već u trećem koljenu niko se tamo nije više izjašnjavao kao Bošnjak ili kao pripadnik ona dva druga plemena.Valjda zato što ih je stid bilo njihovih budalastih predaka i još luđih kraljeva?
Mi Arapi smo se u Bosnu počeli ozbiljno naseljavati još u doba kad je u Bosni narod upolovio. Mi nismo nikog išćerali, niti smo kome šta oteli. Došli smo u opustjelu zemlju željnu naroda. Moj pranđed, koji se zvao Muhammed ibn Osman abu Talib, doselio se u Bosnu slučajno, i to iz Sirije, iz grada Halepa. U Siriji je tada bio veliki rat kojeg su nam podmetnuli kršćani sa zapada. Tada je u Siriji klao brat brata. Naš je pranđed spasio živu glavu bjekstvom u Tursku. Pošto je u Turskoj tada bilo loše za izbjeglice, krenuo je na Zapad, u namjeri da stigne u Švedsku. Ali, stigao je samo do Bosne, dalje nije mogao, jer našima nisu dali preko granice u Evropu. Moj mi je babo Omer ibn Afan abu Talib pričao da je njegov đedo, a moj pranđed, prvo došao u grad Tuzla u Bosni, gdje ima mnogo soli, to je naš grad koji mi danas zovemo Medina all Tuzly. Tu su ga braća muslimani Bošnjaci jako loše dočekali, sa prezirom i gađenjem. Spavao je danima na hladnoj i smrznutoj zemlji, dok su na njega padali kiša i snijeg. Pošto nije imao kamo otići, odlučio je da ostane u Bosni. Tu se zaposlio, počeo raditi i oženio se Bošnjakinjom šehidušom. Kasnije, kad je više naših ovamo stiglo, on je oženio još dvije naše Arapke. Naš je pranđed u ovoj zemlji izrodio petnaestoro djece, od toga dvanest sinova. On je utemeljio naše pleme. Pošto mu je jedna žena bila Bošnjakinja, mi imamo malko i bosanske krvi. Vrlo brzo nakon dolaska našeg pranđeda u Bosnu, ti Bosanci su potpuno izumrli. Poslednji Bošnjak je bio neki Mujo džumrukđija iz Tuzle, koji je umro prije oko četrdeset godina. Kada je naš pranđed došao u Bosnu, tada je ovdje klima bila drugačija. Vi djeco danas ne znate šta je to snijeg u ovoj zemlji. Nekada je na ovim prostorima bila potpuno drugačija klima. U vrijeme kad je naš pranđed ovdje došao, zemlja Bosna je bila lijepa kao sama džennetska bašća. Nije bilo pustinje kao što je to danas. Brda su bila obrasla šumama, a na sve strane širile su se prekrasne livade obrasle travom i raznim cvijećem, koje nije trebalo zaljevati ko danas, tako da je sva Bosna mirisala ljepše nego Misir. Na sve strane su sa planina tekli kristalno čisti potoci koji su se mogli piti, a slijevali su se u rijeke i jezera. Ja što je tada bila ljepota i merak ovdje …al hajvani bosanski nisu u tome vidjeli ljepote, nego im je i švapsko govno bilo ljepše od svoje zemlje.
A sama ova zemlja je dobila ime po jednoj prekrasnoj rijeci koje danas više nema, koja je presahla i od koje je danas ostao veliki vadi. Zimi nije bilo ovako toplo kao što je to danas. Voda se u rijekama ledila, da si led mogao sjekirom sjeći, a snijeg je znao napadati da sve pokrije. U kućama se zimi moralo ložiti da se insan ne bi smrznuo.Ti su Bosanci, što su izumrli, živjeli u samom džennetu u odnosu na nas koji danas živimo u bezvodnoj pustinji. Nas danas ovdje ima osam miliona, a tih Bosanaca, kad je pranđed ovdje stigao, nije bilo ni tri miliona. Oni se nisu mogli ni pokriti, a kamoli ishraniti u tom obilju koje im je dragi Allah podario, nisu znali taj dar koristiti! Alalh dž.š. je tom narodu dao sve, ali him je izgleda pamet oduzeo! Šta him je vrijedio taj džennet, kad nisu znali u njemu uživati i sebi i svojim potomcima stvoriti bogatu zemlju u kojoj mogu lijepo živiti. Ti su ljudi sami krivi za ono što ih je snašlo, jer su krenuli krivim putem i obožavali su čovjeka umjesto Allaha dž.š.! Ti naivni Bosanci su vjerovali svojim lažnim kraljevima koje je im je sam šejtan poslao, pa su zato otišli stranputicom i na kraju nestali kao nekada davno oni mitski Hazari. I na kraju, dragi moji sinovi, ovo što sam vam ispričao uzmite kao pouku da vi, vaša djeca i unuci ne pravite takve greške kao što su ih pravili ti nesretni Bosanci, zvani Bošnjaci, Srbi i Hrvati, koji su svi zajedno izumrli zbog svoje velike gluposti i krivog obožavanja svoja tri lažna kralja , šejtanska učenika . A zašto im dragi Allah nije pomogao da se promijene? Pa, u Kuranu u tinaestom ajetu sure Er-Raad (Grom) lijepo stoji da Allah dž.š. neće promijeniti stanje jednog naroda dok taj narod ne promijeni sebe. Bosanci to nisu poštovali, pa su zato izumrli “.
Ovim je naš Abdul Hasan ibn Muhammed abu Bekr završio svoju dugačku besjedu. Protrljao je opet svoju bijelu bradu, pa uze tespih u ruke i poče tiho učiti ajete iz Kurana. A u sobi punoj čeljadi, nakon njegove priče još dugo je vladao muk i tajac, svi prisutni su se presabirali, nije se mogla čuti ni muha da zukne.
