28.godina od smrti Asima Ferhatovića Haseta,jednog od najboljih bh. fudbalera svih vremena

Piše: Avdo Huseinović

Godinama je bio najbolji igrač Sarajeva i jedan od najboljih fudbalera Jugoslavije. Član fudbalskog kluba Sarajevo postao je 1948.godine. Prvu utakmicu u dresu Sarajeva odigrao je 1952. godine protiv Zagreba. Fudbal je igrao isključivo iz ljubavi.  Za prvi tim Sarajeva odigrao je 600 utakmica i postigao 400 golova. U prvenstvenoj sezoni 1963/64. bio je najbolji strijelac Prvenstva Jugoslavije sa 19 golova. Ovo su oni osnovni podaci koje skoro svaki vatreni navijač Fudbalskog kluba Sarajevo zna napamet o Asimu Ferhatoviću Hasetu, najvećoj legendi ovog kluba i jednoj od najvećih fudbalskih legendi koje je BiH ikada imala. Hase je rođen 24.januara 1933. godine u staroj sarajevskoj familiji Ferhatović, na Kovačima, naselju koje se uzdiše odmah iznad Bašćaršije. Odmah se vidjelo da je rođen za velikog igrača. Šansu mu je pružio Miroslav Brozović, legendarni trener Sarajeva. U galeriji majstora, velikih fudbalera i sportista uopšte, Hase, koji je kao niko prije njega, demonstrirao posebnu fudbalsku filozofiju, igru doveo do briljantne skladnosti poteza, unio toliko nešablonskih detalja, dokazivao superiornost tehnike nad snagom,  izrastao je u neizbrisivu nogometnu legendu. Legende u historiji Sarajeva žive kratko, ali Hase je nešto drugo. Nema dana kad neko od ljudi podno Trebevića ne izgovori njegov nadimak. Nerijetko se to iz usta otme i onim najljućim neprijateljima, navijačima gradskog rivala “Želje”. Hase živi sa gradom, grad živi i poslije Haseta, sa njegovim imenom na usnama. Mada su mnogi znali reći da je Hase jedan od najboljih fudbalera koji je ikada igrao na jugoslovenskim prostorima, apsurdno je da je ovaj “umjetnik u kopačkama”, odigrao samo jednu utakmicu za reprenzetaciju bivše Jugoslavije i to 08. oktobra 1961. godine u Beogradu, kada je pobijeđena Južna Koreja sa 5;1. Na toj utakmici je postigao 2 gola. Za njega se pričalo: da je predriblao petoricu igrača, ostavio loptu na gol-liniju, okrenuo se prema klupi gdje je sjedio selektor (čovjek se, valjda, zvao Lustica, ili tako nekako) koji ga nije volio, jer previše dribla, nabio loptu u polje i rekao:

‘E, haj’ ga sad ti daj!’

Mnogi ne znaju da je Hase bio samouk. Kad je došao na Koševo on je, sigurno, sve već znao. Na zelenim livadama – kojih danas, na žalost, više nigdje nema – naučio je kako se dribla, šutira, zagrađuje lopta, izvode finte, dodaje… Preko noći je postao zvijezda jugoslovenskog fudbala i veliki klubovi su ga počeli tražiti. Ali ga nisu mogli nagovoriti čelnici Crvene Zvezde, Hajduka, čak i Torpede iz Moskve ili Juventusa iz Torina, da napusti Sarajevo.

Koliko je volio Sarajevo, možda najbolje pokazuje podatak da je 1964. godine, u taj vakat za ogromne pare, otišao u Tursku, da igra za istanbulski Ferenbače. I pored najboljih uslova koje je tada malo koji fudbaler u Evropi imao, u Turskoj se Hase zadržao svega dva mjeseca. Turci ga preklinjali da ostane. Nudili još veće pare, ali džaba

Prekinuo je Hase eksluzivni ugovor. Jednostavno, nije mogao bez Sarajeva, nije mogao bez raje. Džaba pare  kad je duša žedna Sarajeva.

Patio sam kao nikada u životu. Nostalgija me je ubijala. Slabo sam spavao, samo sam razmišljao “kako li je sada u Sarajevu, šta li rade moji jarani, kako igra Sarajevo -govorio je Hase po povratku u Sarajevo. Sedamanaest godina je nosio dres svog kluba.

Bio je fudbalski boem, dribler kakav se rijetko viđa, pa je tako u trenutcima oduševljenja legenadrni sportski komentator Radio Sarajeva pokojni  Mirko Kamenjašević uzviknuo: Dragi slušaoci, dok Hasetu ne uzmu loptu, slušajte muziku iz našeg studija.

Kad je bio najpopularniji bosanski fudbaler, mada preumoran od teških utakmica i napornih treninga, redovno je sa svojim jaranima iz mahale igrao fudbal za svoju i njihovu dušu, kladeći se u sepet trešanja. Naravno, Hase je uvijek dobijao te mahalske megdane. Na jednom derbiju protiv gradskog rivala Željezničara, je predriblo cijelu odbranu i golmana, narod je bio toliko oduševljen, da se Hase odlučio vratiti do centra ponoviti akciju i dati gol.

Davna 1962. godina.

Na Koševo došao Partizan iz Beograda, tada jedna od najboljih jugoslovenskih I evropskih  ekipa, legendarne “Partizanove bebe”. Haseta čuva Velibor Vasović, jedan od najboljih i najgrubljih tadašnjih jugoslovenskih odbrambenih igrača. Ispostavilo se da niko, pa ni sam Vasović, ne primječuje kako mu Hase provlači loptu kroz «zemlju». Negdje u 40 minutu, Hase  dade go i – ode. Izađe sa terena i uđe u klupske prostorije ! Svi su u nedoumici nekoliko minuta., lopta kreće sa centra, a on se vraća i briše rukavima usta. Na pitanje sa strane gdje je bio, uz šeretski osmjeh objašnjava.

Pa ja dadoh gol i skoknuo na ćevape.

Znalo se da spada u klasu fudbalskih čarobnjaka tog vakta, poput jednog Vukasa, Bobeka, Mitića, Šekularca, Milutinovića. Nemoguće ga je bilo zaustaviti, niti predvidjeti  njegove naoko usporene pokrete kojima je sa lahkoćom nadmudrivao protivnike. Igrao je za svoju dušu i oči publike, opraštao grubosti, jurio i kad je bio povrijeđen. Ko ga nije gledao sa loptom ostaće uskraćen za sve najljepše što fudbal može ponekad da ponudi.

Bio je veliki humanista, čovjek kojeg su svi voljeli. Za Haseta je malo reći: dobar insan.

Hase je bio čovjek širine, prostosrdačan, uvijek spreman da pomogne nerijetko i zavlačeći ruku u svoj džep ne gledajući pritom o “koliko” se para radi. Bitno je bilo nekome pomoći i usrećiti ga. Imao je pravu riječ za nejake i siromašne. U narodnom pamćenju je sačuvano  da je skupljao čaršijsku sirotinju i u velikoj samoposluzi na Kovačima kupovao im po desetak-petnaest fasungi mjesečno, da je njegova popularna  ćevabdžinica “9” na Bašćaršiji ličila na kuhinju Merhameta, da je pred svaku zimu znao uplatiti po desetine tona ćumura da se podijele sarajevskoj sirotinji, a da nerijetko ta sirotinja nije ni znala ko je “tajni donator”. Eto, to je bio Hase.

Takav je bio i prema poznanicima, pa i onima koje je slabije poznavao, a imao je ne jednom razumijevanja i prema matičnom klubu. Znao je lovom “pogurati” klub Sarajevo kad bi bilo teško.

Asima Ferhatovića, majstora driblinga, đentlmena u kopačkama, fudbalera koga su    poštovali na svim stadionima, izdalo je srce u pedeset i četvrtoj godini. Iznenada, preko noći, bez pozdrava svojim ahbabima, otišla je  ogromna ljudska gromada. Vijest je djelovala šokantno. Bio je to 23.januar 1987. godine. Na Koševu suze potekle potocima, na Kovačima se odhukivalo od bola, a plakalo se kao malo kada u cijelom šeheru. Plakala ponajviše sarajevska sirotinja.  Ukopan je na sarajevskom groblju Bare, 24.januara 1987. godine, tačno na svoj 54-ti rođendan.

Svi koji su ga poznavali i oni koji su ga poznavali “samo onako”, i dan-danas osjećaju prazninu, pa znaju reći: Nema nam više Haseta. Hase je  znao da će te ljudi, kad konačno ostariš, cijeniti po tome koliko znaš da šutiš o sebi i svojoj veličini. I zato je na ahiret otišao kao gospodin. Olimpijski stadion Koševo u Sarajevu nosi ime Asima Ferhatovića Haseta, jedna ulica u blizini stadiona dobila je njegovo ime, a uskoro se može očekivati i postavljanje Hasetovog obilježja na području Starog grada.
I u ratu, kad se Sarajevo borilo da ne padne u četničke ruke, Hasetovo ime se izgovaralo sa ponosom. Prvih ratnih dana, sarajevski hitmejker Nazif Gljiva napisa pjesmu “E, moj Hase da si ovdje sada”, koja se i danas zapjeva u maglovitim sarajevskim nostalgičnim večerima, kad se ljudi sjete legende.  Malo je i svjetskih velikana koji dobiše svoje pjesme. Hase ih je dobio nekoliko. Stihovi iz jedne, koja mu je ispjevana još za života  1985. godine, pod nazivom “Nedjelja kad je otiš’o Hase”,  a koju otpjevaše momci iz grupe “Zabranjeno pušenje”,  možda su najbolja ilustracija za njegov ovodunjalučki put.

I dok je utakmica ova trajala
stariji ljudi su uzimali riječ:
“Sine, Hase je tuk’o
Engleze, Švabe, Ruse
i ovo sad mu je posljednji meč.