Piše: Jusuf Trbić
Početkom ovog mjeseca navršilo se 84 godine od jednog značajnog događaja, kojeg malo ko danas pominje. To je godišnjica Muslimanskih rezolucija iz 1941. godine, kojima su muslimanski prvaci tražili od ustaške vlasti da se zaustavi progon Srba u Bosni. To se prešućuje ne samo na prostorima kojima vladaju srpske i hrvatske etno-nacionalističke stranke, već o tome ne govore ni Bošnjaci. Nije bilo drugačije ni neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata, kada su osuđeni neki od najviđenijih potpisnika Sarajevske rezolucije, jer su se obraćali ustaškoj vlasti, na način koji je tada bio jedino moguć. Uz to, današnji talas negiranja antifašizma nastoji da izbiše sve pozitivne primjere iz zajedničke prošlosti.
Činjenica da tada nije zabilježen ni jedan jedini sličan primjer u cijeloj Evropi, nije interesovala nikoga, ni tada, ni danas. A dovoljno je makar letimično pročitati tekst neke od rezolucija, na primjer Bijeljinske, pa shvatiti da se radi o aktu hrabrosti i poštovanja drugih, kakav je bio nezamisliv u vrijeme četničkih pokolja u Drugom svjetskom ratu, a pogotovo u posljednjem ratu protiv Bosne.
Da se podsjetimo.
U ljeto 1941. godine, kad je NDH počela progoniti Srbe u Bosni, u Sarajevu je (14. avgusta) Skupština udruženja ilmije (muslimanskih vjerskih službenika) usvojila rezoluciju kojom se od ustaških vlasti traži da se prekinu progoni i izazivanje međuetničkih sukoba. Nedugo nakon toga isto to urađeno je i u Prijedoru (23. septembra), a zatim je u Sarajevu potpisana još jedna, građanska Rezolucija iste vrste, koju je potpisalo 108 najviđenijih muslimana. Žestoka reakcija ustaške vlasti nije spriječila potpisivanje novih rezolucija: u Mostaru 21. oktobra i u Banjoj Luci 12. novembra.
Ubrzo zatim objavljene su i Bijeljinska i Tuzlanska rezolucija, kao reakcija na pokolj muslimana Koraja, koji su izvršile tada združene četničke i partizanske snage. Bijeljinska rezolucija objavljena je 2. decembra, samo četiri dana nakon tog strašnog pokolja, koji se dogodio 28. novembra, ali u tekstu nema ni traga mržnje. Naprotiv. Potpisnici, 74 najviđenija muslimana Bijeljine, ističu da su stotinama godina živjeli u slozi sa svima i žele da se tako i nastavi.
Devet dana nakon Bijeljinske, potpisana je i Tuzlanska rezolucija, koja je takođe imala veoma oštar ton. A Tuzlaci nisu stali samo na tome. Već početkom januara saznalo se da ustaše spremaju veliki pokolj Srba u Tuzli, kao odmazdu za to što su četnici streljali grupu ustaša na Ozrenu. Bilo je planirano da se, uz pomoć ustaša zloglasnog Vječeslava Montanija, 6. januara digne u vazduh pravoslavna crkva puna vjernika, a zatim da se razori kompletna Srpska varoš u Tuzli i stanovništvo otjera u logor. Svojom odlučnom akcijom to je spriječio tuzlanski muftija Muhamed ef. Kurt, a njemu su se pridružili i neki od uglednih tuzlanskih Hrvata.
Uz ove Rezolucije (Sarajevo – dvije, pa Prijedor, Mostar, Banja Luka, Bijeljina i Tuzla), potpisana je i Rezolucija za zaštitu Roma, u Zenici 26. maja 1942. godine.
Te su Rezolucije bile toliko značajne, da je i kralj Petar II Karađorđević, još u toku rata, na petom Svesrpskom kongresu u Čikagu, rekao: «Mi, Srbi, ne treba da zaboravimo da su u odbranu srpskog življa u NDH od ustaških zločina prvi ustali baš najugledniji muslimani.» Čak je i Draža Mihajlović, u proglasu 1944. godine, istakao da su muslimanske rezolucije «primeri svesti i građanske hrabrosti.» To je onaj isti Draža Mihajlović koji je naredio svojim snagama da bez milosti progone i ubijaju muslimane. Jednog od potpisnika Banjalučke rezolucije, Muhameda Tabakovića, četnici su vezali za kuću i živog zapalili. A u ovom ratu, pokušali su na ulici, pred prolaznicima, zaklati posljednjeg živog potpisnika te rezolucije Mehmeda ef. Zahirovića, koji je ostao živ zahvaljujući samo ličnoj hrabrosti.
Kako su prošli Bošnjaci, pogotovo u Prijedoru, Banjoj Luci i Bijeljini, i kako su prošle njihove bogomolje, to smo vidjeli.
………………..
Na kraju, evo i teksta Bijeljinske rezolucije, koja je imala naslov: “Riječ muslimana grada i kotara Bijeljina”, da bi svaki čitalac mogao procijeniti šta je ovakav akt značio u vremenu Drugog svjetskog rata.
“Rezolucija muslimana grada i kotara Bijeljine U.N.S. Uredu II”
Povjereništvo U.N.S.-a u Sarajevu dostavilo je rezoluciju muslimana grada i kotara Bijeljine koja je izdana 2. prosinca 1941.g. a koja glasi:
“RIJEČ” muslimana grada i kotara Bijeljina na dan 2.prosinca 1941. izražena povodom pokolja izvršenog nad stotinama nedužnih stanovnika islamske vjere u Koraju kotar Bijeljina.
1./ Zemlja u kojoj živimo je Bosna, u kojoj su živili i žive Bosanci
bez razlike na vjeru i pleme.U ovim krajevima je bilo isto toliko srpskoga koliko i hrvatskoga uticaja. Govori se istim jezikom, isti su običaji i jednaka je ljubav prema rođenoj grudi. Govorimo na prvom mjestu kao Bosanci jer se je veliki dio nesreće sadašnjice sručio baš na našu Bosnu i Bosance.
2./ Na osmanlijskom dvoru sinovi naših krajeva zaveli su naš maternji jezik kao drugi službeni jezik i diplomatski jezik.
3./ Bosanci imaju svoju kolijevku i imali su svoju moćnu državu, kao što su je imali Hrvati i Srbi, a vršili su kroz stoljeća časnu ulogu spone između braće raznih vjera.
4./ Stotinama godina bosanski muslimani su živili u slozi i bratskoj ljubavi sa svim Bosancima bez razlike na vjeru, kao što im to uzvišeni Islam naređuje,a kada su imali svu vlast u svojim rukama, ni tada prema građanima drugih vjera nisu nedjela činili niti vjersku i plemensku mržnju sijali.
5./ Kao što su muslimani do sada u ovim krajevima uživali sva prava koja i Srbi i Hrvati, tako i sada traže da svi budemo jednakopravni pred zakonom, da nam svima bude obezbjeđen i siguran i miran porodični i vjerski život kao i privatna imovina.
6./ Muslimani kao cjelina odbacuju postupak jednih i drugih neodgovornih lica i odlučno se ograđuju protiv svih nedjela koja im se zlonamjerno pripisuju, da su ih počinili na sugrađanima druge vjere u ovakvim teškim vremenima, pa traže da vojne i civilne vlasti jednako i najstrožije postupaju prema svim prekršiteljima zemaljskih i ljudskih zakonam ma koje vjere bili ti prekršitelji,s tim da nema povlaštenih i podvlaštenih, slobodnih i ugroženih.
7./ Muslimani traže da se razoružaju sva civilna lica i da vojnu vlast vrši isključivo vojska, jer se ustanovilo da pojedini građani zloupotrebljavaju vlast koja im ne pripada, već su je samovoljno prigrabili.
8./ Muslimani traže da se u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, naročito u njenom srcu Bosni, pruži dovoljno zaštite života i imetka svim njenim državljanima u svim krajevima, kao i da se postradalima pruži što hitnija i obilnija pomoć, jer se pokazalo u sadašnjim teškim događajima da su nedovoljno zaštićeni, nezbrinuti, izloženi životnoj opasnosti, i katolik i musliman, kao i grko-istočnjak, a naročito musliman Hrvat.
9./ Muslimani traže da u ovim krajevima, umjesto posijane mržnje, krvne zavade i bezdušnog klanja zavlada ljubav, sloga i sigurnost kao što je bilo u prošlosti, i da se svaki državljanin Nezavisne Države Hrvatske cijeni ne prema vjeri nego prema radu, čestitosti i čovječnosti koje pokazuje u svome životu prema bližnjima.
10./ Muslimani upozoravaju sve Bosance, bez razlike na vjeru, a naročito ustaše (katolike i muslimane) kao i pobunjene grko-istočnjake da prestanu sa osvetama i krvoprolićima, koje vode samo našoj opštoj propasti istrebljenju, a vrše se redovno samo nad našim nedužnim stanovnicima, koji, kad bi imali nekog pravog grijeha na svojoj duši, ne bi ostali tu da ginu.
SPAS BOSNE LEŽI U SLOZI I BRATSTVU A NE U KRVNOJ ZAVADI I MRŽNJI
Vjera neka nas ne razdvaja već neka nas ujedinjuje blagotvorno djelujući na sve nas, da budemo na prvom mjestu ljudi koji ne dozvoljavaju da njima vladaju probuđeni životinjski nagoni ubijanja i pljačkanja, palenja i zlostavljanja koja kulturan čovjek treba obuzdati.“
