Lica najboljih od nas

142

Piše: Emir Imamović

„Usred smo Svjetskog nogometnog prvenstva. Nikog nije briga za košarku. Mi smo pobijedili Bosnu i svi su mrtvi pijani “

Manu Ginobili, košarkaš NBA prvaka San Antonio Spursa i košarkaški reprezentativac Argentine

 

Nadali se jesmo, ali smo znali da je uzalud: oni su trostruki svjetski prvaci i ozbiljni kandidati za osvajanje Svjetskog prvenstva u fudbalu 2014., imaju više igrača u najboljim i solidnim ligama, nego mi izbjeglica; za kupiti igrače koje su doveli u Brazil, nama bi trebala donatorska konferencija ili kredit MMF-a; tu je, među njima, Leo Messi; učestvovali su na više Mundijala, nego što su ih Muhamed Bešić i Asmir Begović gledali na televiziji…

Biti navijač bez nade je, jednostavno, besmisleno. Ona, uostalom, navijanju i daje smisao, baš kao što ga uzimanje u obzir činjenica – obesmišljava. Kada bi se navijalo racionalno, ne bi bilo nikakvo čudo da, recimo, na nekoj, teorijski mogućoj utakmici između Želje Seville, jug Grbavice bodri Špance ili da Fanaticosi slave, eto, Argentinu.

Nakon mitskog finala Lige prvaka između Liverpoola Milana u Istanbulu, Aleksandar Hemon je napisao tekst u kojem je jedna navijačica Redsa objasnila zašto su engleski navijači na poluvremenu, kod rezultata tri – nula za Milan, glasno, da glasnije ne mogu, pjevali You never walk alone. „Morali smo im pokazati da vjerujemo u njih. Kako će igrači vjerovati u sebe, ako mi ne vjerujemo u njih“, rekla je. Te noći, prije devet godina, na stadionu Ataturk, pobjednički pehar je podigao Steven Gerrard.

”Poraz se bukvalno desio jer nije zaslužen”

Mi smo, je li tako, prognozirali pobjedu fudbalske reprezentacije Bosne i Hercegovine protiv Argentine, ali smo – barem oni koje poznajem – znali da pretjerujemo. Uostalom, ni Safet Sušić nije pravio račun koji je uključivao ta tri boda, niti plan za slučaj da budemo prvi u grupi. Tu smo noć sa nedjelje na ponedeljak unaprijed proglasili historijskom, ali iz krivih razloga. Ne, naravno, nije nevažno što smo prvi puta nastupili na Svjetskom prvenstvu i to baš na Maracani i protiv Argentine, samo što to nije najvažnije.

Nama se, recimo tako, historija desila poslije utakmice koju smo izgubili bez veze i na kojoj su igrači Bosne i Hercegovine pokazali kako se, ustvari, nismo trebali nadati sa zadrškom. Umjesto da izgledaju zadovoljno jer se, eto, nisu osramotili i jer su pokazali kako mogu pružiti nekakav dostojanstven otpor jakom protivniku – nema dostojanstvenog otpora, već uspješnog i neuspješnog – pa nisu poraženi hokejaškim rezultatom, reprezentativci BiH su bili iskreno i vidno tužni zato što nisu osvojili barem bod protiv Argentine, sa kojom su igrali kako i priliči ozbiljnom timu.

Nekoliko dana prije prvog nastupa BiH na Svjetskom prvenstvu, Muhamed Bešić je kazao kako su on i njegovi saigrači svjesni da je Argentina jaka ekipa, no nije, kako je to u nas uobičajeno, dodao da vjeruje kako mi imamo svoje šanse i da će tim učiniti sve da, naravno uz malo sreće, i podršku navijača, stigne do rezultatskog čuda. Sasvim suprotno, Bešić je o ozbiljnom protivniku govorio onako kako to rade ozbiljni tipovi: da, jaki su oni, ali i mi smo, znaju igrati, no znamo i mi, pa ćemo vidjeti na kraju. I vidjeli smo, njega i sve druge, kojima se umjesto ponosa sa lica čitala iskrena tuga. Nisu to bile grimase od umora, da jesu, ne bi jednako snuždeni bili Miralem Pjanić sa dvanaest pretrčanih kilometara i Senijad Ibričić bez ijednog. Poslije dva glupa, primljena gola, jednog postignutog i dvije izgledne šanse za makar izjednačenje, fudbaleri Bosne i Hercegovine su izgledali kao pobjednici kojima se, jer i to mora sa vremena na vrijeme, desio poraz. Bukvalno desio, jer nije zaslužen.

Većina naših nogometaša je odrasla i formirana je drugdje, u društvima i zajednicama koje ne poznaju onaj dostojanstveni otpor i moralne pobjednike. Također, većina je imala ili ima respektabilne karijere, dok su najmlađi za njih formatirani. Na ostale je taj, nazovimo ga, sindrom izvrsnosti, prešao. I to je taj historijski, prijelomni trenutak,zbog kojeg bi mi trebali imati grižnju savjest radi one nade sa zadrškom.

download

„Naši ljudi nikada nisu bili sposobni da shvate da se potreba za vrhunskim rezultatima širi s jedne oblasti na drugu i da je pristajanje na prosečnost zarazno i opasno...“, napisao je, prošle sedmice na istom mjestu pomenuti i citirani slovenski pisac i redatelj, Goran Vojnović. Na njega se, prirodno, nastavlja ona Hemonova sagovornica iz 2005.: „Kako će igrači vjerovati u sebe, ako mi ne vjerujemo u njih?“ Kao ni u sebe, uostalom…

Mi smo, znamo, a i koristimo svaku zgodnu priliku da to potvrdimo, naopaki. Nama su igrači pokazali da ne možemo u bilo šta vjerovati ako prvo ne vjerujemo u sebe, ako više vremena trošimo na analizu famoznih objektivnih okolnosti, umjesto na ostvarivanje planiranog. Eno, bilo je na televiziji, pa smo mogli naučiti da su od svake objektivne okolnosti jači predan rad, posvećenost i kvalitet. Te neke objektivne okolnosti su govorile kako se možemo veseliti ako izgubimo dva nula od Argentine. Subjektivni kvaliteti udruženi u zajedničko ostvarenje cilja, umalo su doveli do neriješenog rezultata.

Mazohisti su nedjelju dobili priliku da se narednih sto, dvjesto godina pitaju šta bi bilo da se jedna lopta nije odbila od Kolašinca i da su naša dva braniča, umjesto jedan drugog, zaustavili Messija u valjda jedinom napadu u kojem je uopće došao do daha. Lamentiranje nad porazom, najkraći je put do sljedećeg. Nigdje drugo ne vodi zadovoljstvo zbog nezasluženog neuspjeha.

I uspjeh i neuspjeh su jednako zarazni, a nama ovog drugog nije nedostajalo u proteklim decenijama. Na kraju smo, da ostanemo u nogometu, poraze od Francuske, Portugala, Španije…prihvatali kao nešto normalno, Latviju i Litvaniju dočekivali u grču, da bi prazninu od gubitka osjećali samo u slučaju pobjeda Malte i San Marina. Visoka tolerancija na patnju, učinila nas je ovim što jesmo i za što nismo bez krivice. Mjera kvalitete života nam je – odavno, još malo pa dva desetljeća – to što je prirodna smrt izvjesnija od pogibije na frontu ili u granatiranju grada i gradova. Tako je sa nama, a sa njima – oni su u Brazilu – nije. I zato nisu zaslužili da ne suosjećamo s njima, da se ponosimo nekakvim herojskim porazom, umjesto samo takvom igrom, da im trud mjerimo time što su izgubili sa dva na prema jedan i da ubuduće, od prve do svake sljedeće utakmice, ne spustimo ručnu dok se nadamo pobjedi i vjerujemo u uspjeh.

”Pristajanje na prosečnost je zarazno i opasno”

Naravno, da bi mi na njih ličili, moramo i usvojiti lekciju o tome da ništa, ali ništa, osim rada i truda, nije garant uspjeha. Baš kao što je mirenje sa prosječnošću, najefikasniji način da se svakoga dana sve više zaostaje za najboljim.
Proces promjene svijesti u kojem se prestaje slaviti tek slučajno približavanje ostatku svijeta, istina, ima i svoje žrtve. Ovoga puta su to bili rukometni reprezentativci, čiji je plasman na Svjetsko prvenstvo u Kataru, dočekan kao tramvaj, kao nešto što se podrazumijeva i što se ne slavi, jer se snaga čuva za proslave pobjeda na tom Svjetskom prvenstvu. Nije to, istina, fer prema igračima selektora Dragana Markovića, koji su izbacili Island, tim koji je rukometu rangiran kao Argentina u nogometu – i jedni i drugi su peti! – ali potvrđuje da „se potreba za vrhunskim rezultatima širi s jedne oblasti na drugu“, u jednakoj mjeri u kojoj je, kako je odlično kazao Vojnović, „pristajanje na prosečnost zarazno i opasno“.

Najbolji od nas pokazali su i na Maracani i u Reykjaviku da nismo predodređeni da budemo najgori. Drugi rezultatom, a prvi nedostatkom osjećaja ponosa zbog onog izmišljenog dostojanstvenog otpora i iskrenom tugom zbog ishoda kojeg većina nas još uvijek ne percipira kao neuspjeh, dok većina Argentinaca pobjedu nad Bosnom smatra, što reče Ginobili, vrijednom težeg oblika mahmurluka.
Bosanskohercegovački vrhunski sport nije nikakvo ogledalo društvo, već slika onoga što bi to društvo možda moglo i trebalo biti. Tako je to kod naopakog svijeta: vrijeme je, dakle, da društvo počne ličiti na svoj sport; ukoliko, naravno, nismo trajno inficirani mediokritetstvom i kolektivno, za razliku od Bešića ili Prce, Pjanića ili Vražalića, odnosno Teletovića – da ne zaboravimo košarkaše – ili Toromanovića, imuni na virus izvrsnosti i zadovoljni jer znamo da uvijeg može gore, ma koliko očajno već jeste.

(Radiosarajevo.ba)