Začarani krug evropskog licemjerstva: Poseban program da se BiH “ugura” u EU?

Kao vapaj nad savješću Evrope zvuči poziv bivšeg hrvatskog premijera Zoran Milanovića da se BiH hitno treba ugurati u EU po nekom posebnom programu, dok za to nije kasno.

Piše: Meša Pargan

Politika Evrope prema Bosni i Hercegovini nije se promijenila od proglašenja bosanskohercegovačke samostalnosti i dobijanja nezavisnosti s početka devedesetih godina prošlog stoljeća, sve do danas. Postojale su faze i unilateralni odnosi sa nekim zemljama koji su u određenom vremenu davali drugačiji dojam, ali povijest politike Evropske zajednice a potom i Evropske unije, ostala je na nivou tihe izolacije BiH i njenoga prepuštanja slučaju. Informacije koje su prošle sedmice došle iz Evrope jasno govore o tome da aplikacija BiH za prijem u EU nije kredibilna, jer još uvijek nismo ispunili potrebne uslove. Djetetu koje još nije naučilo hodati možete postaviti prepone, ali ih ono neće preskočiti!

Trajna kontaminacija društva

Od priznavanja BiH kao samostalne i nezavisne države, te njenog prijema u UN, odnos međunarodne zajednice prema BiH zasnovan je na krivim temeljima. Iako je provođena otvorena agresija Beograda, stavljanjem u funkciju svih resursa JNA kao jedne od najmoćnijih armija Evrope, Vijeće sigurnosti UN BiH je nametnulo embargo na uvoz naoružanja. Umjesto pružanja mogućnost da Vladine snage u Sarajevu organizuju odbranu i zaštitu stanovništva, uvedena je zabrana naoružavanja. Angažirane su međunarodne vojne snage UNPROFOR, koje su jedino upamćene po demilitarizaciji Srebrenice, odnosno oduzimanju naoružanja od opkoljenih, glađu i na druge načine iscrpljivanih građana Srebrenice. Garantujući sigurnost, te snage će dvije godine kasnije, u julu 1995. godine dopustiti genocid, prepuštajući kompletnu enklavu Karadžiću i Mladiću. Ta zaštita stanovništva BiH upamćena je po 8.372 ubijena civila.

Osnivanjem Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, kao privremenog suda, BiH je nakon gubljenja najmanje stotinu hiljada ubijenih civila ponovno oštećena. Trinaest godina je bilo potrebno da bude uhapšen Radovan Karadžić, a šesnaest godina se tragalo za Ratkom Mladićem. U tom periodu izvršena je trajna kontaminacija društva u kojem su zločinci prerasli u heroje, a društvo profilirano tako da zločine predstavlja kao oslobodilačke poduhvate. Sa ulice ili iz šume, podrška zločincima i negiranje Genocida preselili su se na univerzitete i u skupštinske klupe.

Period koji je Evropa ostavila, prije svega Republici Srpskoj, za konsolidovanje prosperitetnih snaga i katarzu, pretvoren je u najopasniji proces rehabilitacije zločina(ca) ikada zabilježen na ovom prostoru. Javnost je pripremljena da stane u zaštitu zločinaca koje sistem prikazuje kao heroje, oslobodioce i stvaraoce srpskog entiteta. Politički i vjerski koncenzus u Beogradu i Banjoj Luci potpuno jasno definiše stav javnosti – cijeli svijet je okrenut protiv Srba, a nevini oficiri i političari se proglašavaju zločincima.

Nažalost, Evropa je prepustila BiH samoj sebi a RS destruktivnim snagama koje bez stida i srama, potpuno otvoreno i neskriveno, uz podršku Beograda, danas žele srušiti BiH kao što su je rušili u ratu. Evropski najviši domet percepcije bosanskih prilika u posljednje tri decenije je permanentno distanciranje od problema u BiH. Na ovaj način se želi prikazati navodna nepristrasnost. To je zapravo kontinuitet politike koja nije bila naklonjena nijednoj strani ni u trenutku kada su uveli embargo na uvoz naoružanja Bosni i Hercegovini.

Da li čovjek ima pravo da u borbi dobra i zla bude podjednako na obje strane? Smatrati zlo ravnim dobru, to znači biti na strani zla! Izjednačiti sa žrtvama one koji slave zločine, samo po sebi predstavlja zločin! Koliko je onda Evropa odgovorna za sve ono što danas imamo u BiH?

Početkom novoga milenija niko nije mogao zamisliti da će Srbija prije zakoračiti u EU od BiH. Miloševićeva Srbija i danas je na Balkanu nemirni zmaj čija su usta otvorena i iskazuju neskrivenu glad prema BiH. Dejton, stavljajući sve sukobljene strane u istu ravan, dao je našu zemlju na upravljanje međunarodnim vojno-političkim instancama, koje su nas lišile bilo kakve mogućnosti utjecaja. Ovdje su dizani avioni kada je to trebalo, pokretani su tenkovi, smjenjivani pojedinci, zabranjivane grupe… I odjednom, Evropa i kompletna međunarodna zajednica su licemjerno ustuknuli i kazali: -Eto, dogovorite se!

Kretanje unatrag

Treba zamisliti nogometnu utakmicu koju od prvog trena sudi pet sudija, prate delegati, snimaju kamere, osiguravaju zaštitarske agencije i policija. Igra se po dogovorenim pravilima koja decenijama važe u UEFA. I onda odjednom, neko se sjeti i kaže, vi trebate sami nastaviti igru, sudije ne bi da se miješaju, kamere se ugase, delegati odu, a policija i zaštitari kažu da ih se ne tiče ako na teren uleti rulja, ili ako se igrači potuku. Timovima se prilikom odlaska sa terena jasno kaže: kada postignete igru bez faula, mi ćemo vas prihvatiti kao ekipu koja se može takmičiti u ligi! BiH upravo igra u takvoj utakmici.

Evropa je dopustila divljanje radikalizma, rehabilitaciju četništva, aparthejd u školama, negiranje Genocida, glorifikaciju zločinaca, razbijanje Bosne i Hercegovine i najavu njenoga cijepanja… Isključila je skoro sve instrumente da se takvi procesi legalno spriječe i kazne sa nivoa države. Iako ima uspostavljene instrumente definisane Dejtonskim sporazumom, međunarodna zajednica je dopustila da se BiH kreće unazad, prijeteći da ponovno bude balkansko bure baruta.

Aktuelni trenutak u BiH karakterišu: nenajavljen dolazak direktora CIA-e, priprema serije referenduma u RS-u, politička i ekonomska ofanziva Beograda prema Bosni, propast banaka i novi krediti… U takvim okolnostima kao vapaj nad savješću Evrope zvuči subotnji poziv bivšeg hrvatskog premijera Zoran Milanovića da se BiH hitno treba ugurati u EU po nekom posebnom programu, dok za to nije kasno. Evropa umjesto licemjerja treba pokazati odgovornost!

 

(Faktor.ba)