Piše : Jusuf Trbić
Sjećanje je čudna rabota. Ono nas vraća u dubinu vremena i boji zlatom naše uspomene, čineći ono što je bilo nekad, mnogo boljim od ovoga sada. Sjećam se stare čaršije i dobrih ljudi I čini mi se da takve čljepote danas nema ni na vidiku.
Moja kuća je bila na mjestu današnje Gradske biblioteke, uvučena, sa visokom drvenom kapijom. A do nje, odmah na uglu, na dva-tri metra udaljenosti od kapije, počinjala je duga zgrada, u kojoj je kasnije bila kafana “Bosna. U mom djetinjstvu, tu, na uglu, svoju fotografsku radnju držao je čika Ferdo. Bio je toliko fin čovjek i tako omiljen u čaršiji, da su ga svi, i stari i mladi, zvali tako: čika Ferdo. Tek nakon ovog rata saznao sam njegovo puno ime : Ferdinand fon Vinterfeld. Plemić, aristokrata, koji je, iz meni nedokučivih razloga, toliko volio Bijeljinu, da je nikada nije napustio. Rado sam se tada zavlačio u njegovu radnju, jer je čika Ferdo, od svega, najviše imao osmijeha. I dobrote. Pokazivao mi je fotografije, velike i male, ljude, zgrade, predjele, a ja sam treptao od neke divote, jer je on razgovarao sa mnom kao s odraslim čovjekom. Nikada ga nisam zaboravio.
On je bio Bijeljinac od glave do pete. Rođen 1904. godine u porodici njemačkih doseljenika, ostao je ovdje i nakon Drugog svjetskog rata, kad je bilo teško svim Nijemcima. Kroz njegov fotografski objektiv prošla je istorija grada, i sve je on to, hiljade slika i negativa, darovao muzejima: 3600 komada Muzeju narodne revolucije u Sarajevu, i još više muzejima u Novom Sadu i Bijeljini. Mnogo je i izgubio, jer je, ironijom sudbine, 1943. godine na njegovu fotografsku radnju pala bomba iz njemačkog aviona, i skoro sve uništila. A tu je radnju farbao i uredio tada mladi slikar Ismet Mujezinović.
Za čika Ferdu se pričalo da je donio prvu fudbalsku loptu u Bijeljinu. Ili jednu od prvih. Nakon toga je 15. juna 1919. godine formiran i prvi fudbalski klub – “Podrinje”, u kojem je igrao i Roćko Čolaković. “Fudbalska lopta je u ono vrijeme bila čudo”, pričao mi je čika Ferdo, “a mi mladi smo poludjeli za novom igrom. Nastavnici u školi su, naprotiv, bili ogorčeni, jer smo jurcali za loptom i gubili vrijeme. Mene su tad kaznili sa četiri dana zabrane korištenja školskog odmora ( to se zvalo “karcor”), plus obavezna zadaća. Obrazloženje je bilo : zato što šutira predmet nalik na ljudsku lobanju. Ipak sam uskoro počeo aktivno da igram, i igrao sam dugo, a bio sam i fudbalski trener.”
Čika Ferdo je 1921. godine donio i prve koturaljke. Tek to je bilo čudo neviđeno! Ljudi su se okretali za njim. A mogao je te cipele na točkićima voziti samo ispred Trgovačke škole, u samom centru, sve ostalo je bila kaldrma i šljunak, koji su, zna se, nepodesni za takve novotarije. On je bio i osnivač prvog teniskog i stonoteniskog udruženja, i jedan od osnivača prvog ribarskog društva. A sakupljao je i neobično kamenje i komade drveta, i njima ukrašavao avliju, punu cvijeća i zelenila, blizu katoličke crkve.
Ali, u čaršiji je bio najpoznatiji kao izuzetan glumac amater u bijeljinskom pozorištu “Scena”. Kad sam, negdje uoči rata, organizovao veliki koncert u sali bijeljinskog bioskopa, pored mnogih gostiju, zvao sam i čika Ferdu. Toliko publike u našem gradu nisam nikad vidio, ni prije, ni poslije toga. Na bini sam, u šali, upitao čika Ferdu da li se kaje što je donio fudbalsku loptu u Bijeljinu, kad vidi kakav je fudbal i ono oko njega. Odgovorio je pomalo sjetno: “ Ne, nikako, samo mi je žao kad se sjetim kolika je to radost nekad bila, a danas se sve pretvorilo u nekakav biznis, u kupovinu, u kojoj radosti nema.”
Čika Ferdo je sišao s pozornice praćen burnim aplauzima. Zna čaršija ko je ko. A te večeri, u mnoštvu gostiju, bili su i nekadašnji glumci Mehmedalija Pašalić, Branko Pušković, Osman Čorbić, Zoran Blagojević, Bogdan Gospić, Emir Joldić, pa stari muzičari Meho Hanušić, Hazim Selimović Macan, Banko Mulaimović, Elika Peterhans, Bane Berdica, Miroslav Puljak, Anđelko Todorović, Milenko Migo Doknić, pa mlađi: Bato Hanušić, Ado Dragić, Braco Gojković, orkestar fabrike “Mladost”, hor KUD-a “Semberija”, pjevači Moco Selimović, Kasim Ibrišbegović, Selma Burek, Salih Muratović, Enver Dušić i mnogi drugi. A najveći aplauz se razlegao kad sam najavio Jovu Violinu, starog muzičara i boema. I cijela sala je ustala na noge.
Jovo Sremčević je bio svima poznat kao Jovo Violina. Narod ga je poistovijetio s njegovim instrumentom i poštovao njegovo gospodstveno držanje i njegovo umijeće. Jer, Jovo je i u najgoroj i najbučnijoj kafani bio gospodin, nenametljiv i tih, uglađen i profesionalan. I kad sam ga, kako rekoh, pozvao na pozornicu te večeri, da se pridruži orkestru, cijela sala je ustala na noge i pozdravila ga dugim aplauzom. Kasnije mi je rekao da je jedva zadržao suze. Bila je to prava nagrada za velikog maestra.
Jovo je poticao iz porodice muzičara, bio je polubrat velike Sofke Nikolić. Po kafanama je svirao od malih nogu, a najviše vremena na bini je proveo s čuvenih harmonikašem Hazimom Hanušićem, koji je poticao iz najpoznatije bijeljinske porodice muzičara. Zajedno su svirali više od deset godina.
Pričao mi je Jovo jednom kako se vinuo u svijet poznatih muzičara. Bilo je to 1946. godine, kad je organizovana velika audicija u Beogradu, u kafani “Boljevac”. “ To je bio veliki događaj, jer su audicije tada bile odskočna daska u svijet muzike, a uspijevali su samo najbolji. Došlo je više od stotinu muzičara, a Jovi su, kako mi je priznao, drhtale noge dok je čekao svoj nastup. Ali, uspio je. Bio je najbolji, pa je ostao u toj kafani šest mjeseci da svira, a onda su mu i sva beogradska vrata bila otvorena. Svirao je Jovo staru narodnu muziku, pa mađarske, rumunske, bosanske melodije, šlagere i sav violinski repertoar, i svuda je bio omiljen. Rekao mi je tada i ovo: “ Nikad nisam mnogo tražio od života, a dobijao sam mnogo. Ja imam mnogo prijatelja. Zar treba šta više od toga.”
Davno, 28. decembra 1988. godina napisao sam nekrolog Jovi Violini u Semberskim novinama, i to je bio jedini takav tekst koji se pojavio u medijima toga doba. I sad, kad se sjetim koncerta koji sam pomenuo, srce mi je zastalo. Pola učesnika više nije među živima. Krune se i nestaju životi, svijet se u maglu pretvara, i rijeka zaborava odnosi sve u tamnu daljinu: lica i godine, ljubavi i mržnje, radost i tugu, rađanja i umiranja, i sve što je ikada bilo važno gubi se i nestaje, kao svjetlost u vodi. Ostaje samo ono što se zapiše, što se zabilježi, i biće da je Bulgakov bio u pravu. Samo rukopisi ne gore.
Zato treba zapisati što se može, zbog onih kojih više nema, i onih koji će tek biti. Jer samo tako moći ćemo budućim generacijama objasniti šta je to bilo toliko lijepo u tim siromašnim vremenima, da se i danas sjećamo, dok nas odnosi mutna rijeka zaborava.
