U predsoblju jutra stoje ljudi

I dišu okomito

Njihove čiste sjene

Nalik na kružne melodije

Padaju svuda uokolo

Curi iz visine  bojažljiva kiša

I ljudi hodaju s kišom na čelu

Duž jutra čije odijelo

Visi već u krpama

 

Pjevaju ljudi u tunelu dana

U njihovim glasovima

Harmonika neba ječi

Kao neman umiruća

I kroz mutni talog pjesme

Kroz ritam nesvjestice

Tonu ptice sjećanja

Očiju zatvorenih

 

Lutaju ljudi po godišnjim dobima

Cijepajući im prostranstva

I viču Ljudi smo

Nema granica u našoj krvi

I ne može nas ova noć razdijeliti

 

Ali mrak se uporno odmotava

I sve više

Drhti bolno kostur u mesu ljudskom

I kljuju u čelo čavke nesanice.