Loš sudija i grozni mi

122

Piše: Emir imamović

Nakon vrlo dobrog meča protiv Argentine i, zbilja, nezasluženog poraza, bosanskohercegovački nogometaši su u susretu sa Nigerijom izgubili svaki razlog daljeg boravka u onom nekom skupom i luksuznom hotelu. Poraženi su sa, vidjeli ste, jedan na prema nula, a da zlo bude veće i cirkus kompletniji, novozelandski se sudija svojski potrudio da umanji mogućnost našeg suočavanja sa razlozima neuspjeha. Da, poništio je čisti gol Džeki, mogao je, možda, svirati faul nad Spahićem i tako prekinuti akciju koja je završila pogotkom, samo što sve to skupa ne znači kako bi sada na apaurinima čekali treće kolo i autotransportno preduzeće Iran, ekipu koja igra gore od svih timova Jose Mourinha zajedno.

Srećković koji nije u stanju pripremiti ekipu za ozbiljnu utakmicu

Reprezentacija BiH je sa Mundijala ispala zato što je, kada je bilo beskrajno važno, igrala beskrajno loše, takva da bi neki drugi ishod spadao u sportske kosmičke nepravde. Što duže za taj poraz krivimo sudiju, to ćemo kasnije pronaći snage da priznamo kako ništa bolje nismo ni zaslužili. Da jesmo, desilo bi se, a ko ne vjeruje neka se sjeti jedne od najgore suđenih utakmica ikada, one između Meksika i Kameruna, u kojoj su prvima poništena dva gola – jedan toliko regularan da arbitar zaslužuje hitan psihijatrijski tretman – pa je opet, uz sve čudne odluke ljudi u crnom, Meksiko pobijedio.

Istina, odavno su najveći problem Svjetskih prvenstava – sudije: FIFA je jednoga dana odlučila da je fudbal fakat za svakoga, pa na utakmice počela dovlačiti neke hudnike za koje nije utvrđeno znaju li pravila i da li su na stadionu da paze na poštivanje tih istih pravila ili da se dodvore zvijezdama iz, recimo, Brazila, od kojih će kasnije izmoliti autogram za sina i zajedničku fotografiju za Facebook.

Mi, dakle, nismo, da ponovimo, nije zgoreg, izgubili zbog lošeg suđenja, već zbog toga što je naš rezultatski najuspješniji selektor, ustvari, srećković koji nije u stanju pripremiti ekipu za iole ozbiljniju utakmicu. Portugal nas je, sjećate se, oderao a godilo nam je i jedan – jedan; protiv Francuske nas je, normalno, zajebao sudija, a nije – često, no ne i uvijek opravdano – nedodirljivi Emir Spahić, pokušavajući se igrati sa Nasrijem; protiv Grčke su nas u Atini pronosale vile, a u Zenici Zvjezdan Misimović; od Slovačke smo kod kuće izgubili kao levati, da bi u drugoj utakmici Ermin Bičakčić kada treba bio gdje mu mjesto nije, dok je Izet Hajrović opalio po golu pa šta bog da… I oba puta je završilo kao u snu. Tada smo, izgleda, ispucali svoju dozu sreće.

Safeta Sušića su, sam je rekao, Nigerijci iznenadili brzinom! Da je imalo vještiji sa Googleom, Pape je mogao, nije neka nauka, vidjeti da isti ti Nigerijci trče kao navijeni. Fali im, inače, puno toga, vidjet će se to protiv Francuza, ali brzine ni najmanje. Kako se spore ekipe suprotstavljaju onima što to nisu, znaju stručnjaci, a mi smo, eto, vidjeli kako se ne suprotstavljaju. Kao što smo vidjeli zdravom razumu nejasno izbacivanje Bičakčića i, pogotovo, Kolašinca, iz startne jedanaestorke, još jedno ostavljanje Džeke da radi ono u čemu je vještiji Ibišević – da, jednostavno, ide na živce zadnjem protivničkom redu – te, za kraj, uvođenje Tina Svena Sušića, dečka koji sa prezimenom nije dobio sve drugo zbog čega zaslužuje nešto više od dresa u Hajduku, timu koji neopravdano nosi isto ime kao nekada davno, jako davno, veliki klub iz Splita.

Lako je, naravno, pametovati sa odmakom i sa kauča, ali nije ništa teže nanovo otkriti kako je iza Safeta Sušića veličanstvena igračka karijera i nikakva trenerska. I sve se to vidjelo i savršeno uklopilo u sliku koja najmanje govori o igračima, naročito ne o Muhamedu Bešiću i Toniju Šunjiću, kao otkrićima ovog Mundijala.

Pape je tako, iako je imao priliku za sve drugo i bolje, jednu sjajnu generaciju igrača formiranih u boljim svjetovima, vratio tamo gdje nikako ne treba: u stanje svijesti u kojem nikada ništa ne završi kako je moglo i trebalo; u način razmišljanja koji glorifikuje propuštene šanse. I sve je to uspio za četiri – pet dana, od trenutka kad im, da budu motivirani, on nije trebao, do večeri u kojoj im je trebao general. Vojnici, naime, nikada nisu krivi za igubljene bitke, već oni koji ih vode; baš kao što, bez obzira na hrabrost vojnika, slavu nakon pobjede kupi komandni kadar.

Ima u nama neki vrag zbog kojeg kao da se bojimo pobjede. Istina, iskustvo sa pokušajima i nije ništa više od hronike neuspjeha, ali ako se sa tim pomirimo, onda zbilja i ne trebamo ništa više raditi nego čekati da nas, sve skupa, biologija riješi muka. U stanju smo trpiti kao stoka, da bi, kada konačno dignemo glavu, istu spustili u roku odmah, jer smo otkrili da sve nije ljepše i bolje u roku – odmah. Većina fudbalera iz reprezentacije, još jednom treba reći, nije takva, već drugačija: formirani su tamo gdje se preko noći može desiti samo promjena vremena, dok za sve ostalo treba raditi i raditi i, opet, raditi; gdje ne treba objašnjavati kako je jedini način da se trajno ne bude na dnu, onaj u kojem se pokušava doći do vrha, pa čak i neuspjeh znači pomak. Jedne brazilske večeri, svi ti pristojni nogometaši, građani, u većini, uređenih država i zajednica, izgledali su kao reprezentacija društva u kojem se najlakše nalaze opravdanja i kojem hronično fali upornosti za izgurati nešto više od automobila iz jarka.

Sve ove godine, od Ćirinog dolaska do noći sa subote na nedjelju, za reprezentaciju BiH smo navijali ne zato što nas predstavlja ovakve kakvi već jesmo – a najčešće smo takvi da najbolji od nas tavore, a najgori nas vode – već zato što predstavlja nas kakve bi jednog dana, možda, mogli i biti. I kakvi smo bili nekada davno, u četrdeset i pet, šest, najboljih godina Bosne i Hercegovine, koje smo, svojom voljom i demokratskim putem, razjebali, da bi bili svjesni greške kada je postalo dovoljno kasno. Valjda nam se zato i desio Safet Sušić: za razliku od diletanata novog doba, čije se biografije mogu, sa svim bitnim informacijama, zapisati na kutiju cigara, on je pripadao boljoj prošlosti i sistemu i vremenu u kojem mjesto selektora nogometne državne selekcije nije bilo utješna nagrada, već kruna karijere i karijera. Uostalom, Pape to zna bolje nego mi: Ivica Osim ga je, je li, po stare dane doveo do petog mjesta na svijetu.

Mi nemamo staru i lošu reprezentaciju

Zbog onoga što je bio, Safet Sušić je imao neograničeni kredit sa flesksibilnom, minimalnom kamatom. Oprošten mu je neuspjeh u kvalifikacijama za Europsko prvenstvo, gubitak autoriteta u svlačionici, pozivanje rođaka, a slavljen je prolazak najslabije kvalifikacijske grupe. On, međutim, u općoj podršci nije našao niti jedan razlog da bude bolji, nego ju je doživio kao nešto što se podrazumijeva, da bi, na kraju, sve završilo na jedini mogući način: suočavanjem sa surovom stvarnošću u kojoj je trajno zamagljena svijetla slika nekada velike desetke na terenu.

Mi nemamo staru i lošu reprezentaciju. No, da bi je iskoristili, treba je dati nekome ko će je sačuvati od zaraza: infekcije virusom brze predaje, od bolesti u kojoj, ako ne može sve i odmah, onda nema smisla ni pokušavati boriti se, kao što se nismo borili kada je trebalo u Brazilu i kao što su to radili, recimo, Džeko, Ibišević ili Salihović, iako na početku njihovih fudbalskih života ništa nije govorilo da će postići više rekreativnog igranja nedjeljom.

Selektor Bosne i Hercegovine treba biti osoba sposobna sačuvati taj tim od najgoreg iz našeg mentaliteta u kojem nema razlike između poraza i navodne moralne pobjede; neko kome ne pada na pamet osmijehnuti se kameri poslije meča sa Argentinom, dok u isto vrijeme nogometaši objašnjavaju da se izgubljene utakmice ne slave, jer, jednostavno, apsolutno nije važno učestvovati. Uostalom, eno smo učesvovali i… I ništa više.

(Radiosarajevo.ba)