Piše: Muharem Bazdulj

Politička prognostika – kao uostalom i ona poznatija, vremenska – zna biti opasna rabota jer se često vrlo brzo i plastično utvrdi da li je prognostičar u nekoj svojoj anticipaciji imao pravo. Oslobođenje je prije tri dana objavilo analizu stanja u Bosni i Hercegovini uoči i nakon izbora koju su za IBHI (Inicijativu za bolju i humaniju inkluziju) ispisali Žarko Papić, Tijana Dmitrović i Ivan Lovrenović. U zanimljivom tekstu s nadnaslovom “Šta je donio 12. oktobar?” i naslovom “Izbori u bosanskom loncu” ima nekoliko teza poticajnih za raspravu i polemiku. Ovdje ću citirati samo jednu, direktno političko-prognostičku, koja pokušava da nasluti postizborni razvoj situacije u većem bosanskohercegovačkom entitetu: “U FBiH će situacija biti veoma kompleksna – nedostaje treći koalicioni partner jer SDA i HDZ same ne mogu obezbijediti većinu u Parlamentu FBiH. DF i SBB se drže po strani. SBB neće sa SDA, a DF neće bez SBB-a, dok ne bi ni sa HDZ-om. S obzirom na beskonačne mogućnosti manipulacije i guranja sopstvenih materijalnih interesa, niko se ne bi trebao čuditi ako u FBiH taj treći partner bude SDP sa svojim novim rukovodstvom (Lagumdžija poslije Lagumdžije). Interes je očit, njima treba bar dio od 2.500 do 3.000 rukovodećih pozicija koje pripadaju SDP-u, a ‘zbrzavanje’ vanrednog kongresa treba omogućiti da se SDP sa novim/starim rukovodstvom uključi u pregovore.”

Prekjuče smo, međutim, vidjeli kako su se SDA i DF prilično lako dogovorili, a kasnije se taj federalni dvojac izdogovarao i sa Savezom za promjene (SDS, PDP, NDP). Čini se, dakle, da se gore citirana analiza koja se tiče Federacije BiH već ukazuje kao pogrešna. Jer ako iz nekog razloga Dragan Čović i HDZBiH Dodiku duguju lojalnost na državnom nivou do mjere da će izbjegavati koaliranje sa “sestrinskim” strankama s kojima su još pola godine prije izbora, a pod okriljem Evropske narodne stranke, potpisali Zajedničku izjavu o evropskim vrijednostima, identitetu, socijalno-tržišnoj privredi i pravnoj državi, teško je povjerovati da će odugovlačiti sa uspostavljanjem vlasti na nivou Federacije (gdje je vlast ionako najveća slast), nakon što je dogovor između SDA i DF-a i matematički omogućio da se poslije priključenja HDZ-a vlast brzinski formira. Ne pišem ovo toliko zbog ukazivanja na pogrešan zaključak iz analize uglednih analitičara, nego više iz metodoloških razloga; pogrešan zaključak je bio neizbježan nakon pogrešne premise prema kojoj “DF neće bez SBB-a”. Za takvu tezu nigdje u stvarnosti nije bilo dokaza. Čini se zapravo da je ona tu ubačena tek da bi se “opravdao” pogrešan zaključak o nastavku participacije SDP-a u vlasti. Spin o nekom čvrstom predizbornom talu između Bakira Izetbegovića i Zlatka Lagumdžije očito je vrlo žilav.

Ostaje, dakle, da se vidi ko će u Republici Srpskoj prvi prikupiti sigurna četrdeset dva glasa u Narodnoj skupštini za svog mandatara. Usprkos svim najavama, SNSD ipak nije još do kraja siguran da ih DNS ili SP, a naročito neki eventualni “slobodni strijelac” iz bilo koje od ovih partija neće izdati. Ovakva nesigurnost je i ključni razlog Dodikovog recentnog kooperativnog tona. Čini se, naime, i iz šire geopolitičke slike, a i iz signala poput najnovije britansko-njemačke inicijative, da su u EU shvatili da je vrag odnio šalu i da status quo u Bosni i Hercegovini i politika pod motom “dobro je čim se ne puca” mogu u skorije vrijeme da naprave širi i veći problem Uniji nego što se doskoro doimalo. U tom smislu, traže se politički partneri koji će poslušno igrati po zadatim notama. Simbolički povratak u devedesete (šifra: SDA-SDS-HDZ) Evropi u tom smislu ne smeta, naučili su već, preko Sanadera i Vučića, da nominalno desni lideri znaju da budu efikasniji od svojih nominalno lijevih konkurenata.

Skoro da bi se moglo reći da je sada važnije da se nova vlast formira brzo, nego što je važno ko će je tačno sačinjavati. Svako odugovlačenje, svaka blokada, u ovim okolnostima bi bila pogubna. Dva posljednja izborna ciklusa za Bosnu i Hercegovinu su de facto izgubljena. Ovogodišnji izbori izvorno su bili zakazani za prvu nedjelju u oktobru, tj. za peti oktobar, ali onda su zbog Bajrama odgođeni za sedam dana. Ipak, taj prvi datum u ovdašnjim regionalnim okolnostima nužno podsjeća na datum od prije četrnaest godina kad je srušen Slobodan Milošević. Jedna od iritantnijih sintagmi javnog diskursa u Srbiji u posljednjih deceniju i kusur jest “nedogođeni šesti oktobar”, odnosno žal zbog činjenice da dan poslije rušenja Miloševića nije došlo do konačnog i nepovratnog detroniziranja njegovog režima. Da izbori od 12. oktobra ove godine ne bi postali tek graničnik za treći izgubljeni izborni ciklus, bitno je da se dogodi simbolički “trinaesti oktobar”, odnosno brzo formiranje vlasti sa vrlo konkretnim ciljevima i još konkretnijim rokovima za njihovo ostvarivanje. Sarajevski dogovor od nedjelje između SDA i DF-a s jedne, odnosno SDS-a, PDP-a i NDP-a s druge strane, jest korak u tom pravcu. Na potezu je Hrvatska demokratska zajednica, odnosno Dragan Čović. Onaj koji se žalio da hrvatski glasovi u BiH ne odlučuju ni o čemu, sada skoro da ima kratkoročnu sudbinu BiH u svojim rukama.