Piše: Jusuf Trbić

U Beogradu je, na jedvite jade, održana Parada ponosa. Vučić je ponosno objavio da niko nije ni ubijen ni prebijen, osim njegovog brata, ali to je bilo greškom. Sve ostalo je bilo manje-više u redu. U Bosni, pogotovo u manjem entitetu, niko ne smije ni pomisliti da organizuje nešto slično. Suviše je opasno, kažu. Znamo kakav je belaj to donijelo u Hrvatskoj. A nama, kojima je isto i sa paradom i bez nje, ostaje vječita zagonetka.

Prvo : čemu tolike buke oko bilo čije mirne šetnje ulicama, kad imamo neuporedivo veće probleme u državama koje propadaju, i kod nas, i oko nas? Nakon onih velijkih protesta, opet se niko  ne buni, ne bjesni, ne protestuje, ne urla, ne tuče ljude zbog opšte bijede, neimaštine, nezaposlenosti i gubitka ljudskih prava na svim stranama, niko ne baca kamenje zbog kriminala na vlasti, zbog rasizma i diskriminacije, zbog političara koji nas zadužuju do grla, zbog ovog neizdrživog terora etničkog i religijskog jednoumlja i podjele među ljudima, koja nas, sve zajedno, vodi u propast, a urlaju zbog nečije šetnje.

Drugo : kakva je to uska, zatamnjena, isključiva, srednjovjekovna svijest koja sebe smatra mjerilom svih stvari, pa ako se njemu nešto ne sviđa, to je dovoljan razlog za mržnju, pa čak i za ubijanje? Svjedoci smo sulude ideologije takozvane “Islamske države”, ludačkog i primitivnog pokreta koji se trudi da dovrši urušavanje islamske civilizacije na svim nivoima. Kakva je to svijest koja smatra da je važnija i pametnija od Boga, od Kur*ana, od svih vjerskih uputa,  svih islamskih autoriteta i svih vjerskih, moralnih i civilizacijskoh normi, pa određuje ko je pravi musliman, a ko nije, i ko treba da živi, a koga treba ubiti? Sveta knjiga kaže : ko ubije jednog nevinog čovjeka, kao da je ubio cijeli svijet. A oni ubijaju koga stignu, i za islam se bore ubijajući muslimane i rušeći džamije. Kad neko ko misli da je pravi vjernik stavi na sebe dinamit ( a zna šta islam kaže o samoubistvu), pa u ime Alaha digne u vazduh džamiju punu vjernika, koji se mole tom istom Alahu, to je slika konačnog sumraka jedne ideologije koja je za islam opasnija od bilo koga ko se predstavlja njegovim neprijateljem. Dosta mladih ljudi iz Bosne i drugih zemalja otišlo je dobrovoljno da se pridruži tom pokretu, a nikome nije palo na pamet da se za muslimane bori u Gazi ili na drugim mjestima gdje su muslimani ugroženi.

I treće, vječito pitanje jeste ta strašna blokada svijesti ljudi vezanih za jednu religiju ili ideologiju. Najbolja ilustracija svakako je reagovanje srpske crkve na Paradu ponosa. Nisu neočekivane najoštrije osude koje su došle iz vrha crkvene organizacije, ali jeste izostanak bilo kakve osude homoseksualizma u vlastitim redovima. Primjeri Kačavende, Pahomija i drugih šampiona muške uzajamne ljubavi i pedofilije nisu do sada zaslužili ni jednu riječ samokritike, mada se o tome nadugačko pisalo i govorilo u svim medijima. Na sve to crkva je ostala gluha i nijema. Čitali smo i o slučajevima krađa iz crkvene kase, posljednja od njih teška je million eura, ali crkva ne reaguje. Mnoštvo pedofilskih skandala vezano je za katoličku crkvu, neke je osudio papa Franjo, ali većina je prošla bez ikakvih reakcija. Sjećamo se i slučaja imama iz sela Gluha Bukovica, koji je optužen za seksualne napade na djevojčice. Njega je zaštitio tadašnji reis Mustafa Cerić, a zanimljivo je da je reis tada okrenuo skoro čitavo selo protiv oca zlostavljane djevojčice, koji je prijavio slučaj. I u tom slučaju, i u mnogim drugim, vjernici su se pokazali slijepim kod očiju. Meni je uvijek bilo čudno ponašanje ljudi u Bijeljini. Svi znaju šta je Kačavenda radio, ali niko neće javno da izusti ni jednu riječ osude. Ni jednu jedinu. Čitamo o tome kako je Slobodan Milošević ukrao milijarde, kako su se drugi političari obogatili, čitamo o opštem nemoralu u političkim i crkvenim krugovima, ali strah od moći jači je od svega ostalog. Vjerke zajednice su se uzdigle iznad države, u Srbiji neki mediji naveliko pozivaju državu da  konačno počne kontrolisati poslovanje crkve, kao što se radi i sa svima ostalima, ali uzalud. Na Balkanu su vjera i vlast neprikosnoveni gospodari, i mogu da rade šta hoće.

Pisao sam, kao i mnogi drugi, o umiješanosti Srpske pravoslavne crkve u zločine, o popovima koji su blagosiljali zločince i pozivali na mržnju i zlo, ali ne samo da samoj crkvi ne pada napamet da bilo koga pozove na odgovornost zbog toga, već je religija i za pravosudne organe nedodirljiva. Kačavendina crkva u Fatinoj avliji u Konjević Polju očiti je primjer i jasna opomena svima – da crkva može da radi šta hoće, i da ni za šta ne smije i ne može odgovarati. U Bijeljini je vlast darovala Kačavendi sve na šta je on pokazao prstom, i nije bilo moguće ni upitati ga, recimo, zašto prodaje izbjeglicama zemlju koju mu je opština poklonila, otkud mu silno bogatstvo, kakvim se mutnim radnjama bavi i plaća li porez za bilo šta, a kamoli  da li je istina ono što se piše o njemu. Umjesto toga, njemu na poklonjenje su išli svi, gluhi i nijemi, neosjetljivi na sve. Sjećam se kad sam, kao odbornik, započinjao svoj mandat u Skupštini opštine Bijeljina. Svi Srbi su pozvani da polože zakletvu pred vladikom, i da se njemu, a ne opštini, državi ili narodu, zakunu da će savjesno raditi, i niko to nije odbio, kao što bih ja učinio. Jer, ne vidim nikakvog smisla da se, obavljajući svoj posao,  klanjam vjerskom, ili bilo kakvom drugom lideru, i zaklinjem mu se na bilo šta, valjda svako treba da radio ono što zna i za šta je zadužen. Pogotovo u sekularnoj državi, u srcu Evrope.

Ta sužena, slijepa svijest odlika je našeg balkanskog mentaliteta, mada ni drugi narodi nisu lišeni toga. Ali, primitivizam i nedostatak političke i demokratske tradicije čine ljude pogodnima za manipulisanje. Zbog toga i mi u Bosni, toliko dugo, pristajemo da nas zatvaraju u etničke torove, da slijedimo čobane, svako svoje, čak i kad vidimo da nas kradu, varaju i vode u ponor. Zbog toga zatvaramo oči pred nepravdom, kriminalom, nemoralom, diskriminacijom, zbog toga nas gori od nas prevode žedne preko vode, zbog toga nas, tako zbunjene, predvode ludi, koji dobro znaju šta rade. Zbog toga smo sami krivi za većinu onoga što nam se dešava.

Dok to ne shvatimo, bolje sutra neće svanuti, ni nama, ni Bosni.