Damoklov mač nad glavama bosanskohercegovačkih Hrvata !

“Da nije bilo Herceg‑Bosne, mi danas ne bismo bili ovdje”, rekao je Dragan Čović obraćajući se okupljenima na svečanoj tribini povodom 25. godišnjice formiranja HZ Herceg‑Bosne u Mostaru. On je bez sumnje u pravu, ali ne na način na koji bi on želio.

Piše : Enes Ratkušić (Stav)

Da nije bilo Herceg‑Bosne, Hrvati bi danas živjeli na cijelom prostoru BiH, a ne u enklavi u koju ih definitivno nastoji smjestiti politika HDZ-a, politika koja svoje monstruozne namjere danas sakriva na drugi način, iza političkog koncepta o preustroju BiH ili, da budemo konkretniji, njene definitivne podjele.

Danas, nakon svega što se zbivalo, ma kako problematičnim izgledalo, nije teško dokazati da priča o Herceg‑Bosni nije ni bila motivirana bilo kakvim koordinacijama aktivnosti na odbrani, pogotovo učešću u odbrani BiH, kako se to ističe prilikom prigodnih godišnjica i sličnih manifestacija. Podsjećanja radi, sam čin njenog osnivanja zbio se bez znanja cjelokupnog tadašnjeg rukovodstva na čelu sa Stjepanom Kljuićem, kao i mnogim predsjednicima općinskih odbora HDZ-a.

Formiranje HZ Herceg‑Bosna, koje je ozvaničeno 18. novembra u Grudama, povjereno je onima koji sa sudbinom bosanskohercegovačkih Hrvata nisu imali gotovo nikakve veze?! Generalni razlog osnivanja HZ Herceg‑Bosna politički je izbrušen u Karađorđevu, a odnosio se na podjelu BiH i pripajanja njenog dijela Republici Hrvatskoj. Na tom dogovoru počivala je cjelokupna saradnja između Mate Bobana, koji je revnosno slijedio sve Tuđmanove zamisli, i Radovana Karadžića, koji je, također, slijedio politiku svog beogradskog šefa Slobodana Miloševića.

Takav je koncept, naravno, podrazumijevao političku ekskomunikaciju svih koji se nisu uklapali u takvu vrstu strategije. Tadašnji predsjednik HDZ-a Stjepan Kljuić i svi njegovi istomišljenici, koji su pitanje bosanskohercegovačkih Hrvata sagledavali u sklopu odbrane BiH i njene teritorijalne cjelovitosti, morali su biti uklonjeni. No, to je bio najlakši dio posla. Realizacija tog plana zahtijevala je i tzv. “humana preseljenja” Hrvata iz dijelova koje nije obuhvatala HZ Herceg‑Bosna, ali ne samo zbog njihovog smještanja u zajedničku domovinu nego, prije svega, zbog činjenice, koja se rijetko spominje, da spomenuta tvorevina nije imala hrvatsku većinu.

Pogotovo se to odnosi na Mostar, koji je okvalificiran kao stolni grad, a u kojem su Hrvati činili 29 posto stanovništva. Etnička struktura stanovništva imala se popraviti progonima nehrvatskog stanovništva s dijela teritorija koji se imao pripojiti Hrvatskoj. Karadžić nije imao ništa protiv, ali Srbe iz doline Neretve, Dubravske visoravni i Stoca na taj je čin trebalo uvjeriti i drugačijim sredstvima. Zbog toga je priređena teatralna vojna ofanziva koja je protivnike takvog plana među Srbima u jednom stampedu natjerala da napuste stoljetna staništa i krenu prema vlastitom rezervatu.

Nedugo poslije odlaska Srba, puno prije nego što će izbiti sukobi između pripadnika HVO-a i Armije RBiH, delegacije HDZ-a iz Srednje Bosne izvršili su izviđanja terena na prostoru stolačke i čapljinske općine na kojem su kanili realizirati preseljenje, što će kasnije biti i učinjeno. No, kako takve vrste ekskurzija, izviđanje hercegovačkih plodnih imanja, nisu bile dovoljno snažan poticaj za napuštanje bosanskog ugođaja, a i Bošnjake je kao smetnju valjalo pomjeriti “60 km od mora”, što je bila omiljena sintagma u svim izvještajima prema generalnom pokrovitelju cijelog nauma Franji Tuđmanu, sukobi i krvoproliće trebali su biti poticaj takvim zamislima.

Samo je u tom kontekstu moguće shvatiti ponovo aktualiziranje priča o preustroju zemlje, transferzalama, hrvatskim prostorima, bošnjačkim ambicijama prema izlasku na more i sličnim nesuvislostima, koji su ništa drugo do recidiv neostvarenih planova. Samo zbog toga Čović i HDZ ne izražavaju ni koliko je trun zabrinutosti kada izbore izgube u kakvoj općini izvan granica te fantomske tvorevine Herceg‑Bosne, a mogući gubitak vlasti u Stocu dižu na nivo vanrednog stanja.

Svaka izborna pobjeda HDZ-a u sredinama u kojima Hrvati ne predstavljaju dominantno stanovništvo zapravo je skandal koji remeti generalnu priču o njihovoj ugroženosti. No, ta priča ima sakriti još jednu činjenicu o kojoj Dragan Čović ne želi govoriti jer ona podrazumijeva izlazak i njega i njegovih istomišljenika pred narodni sud, koji zna biti rigorozniji od svih međunarodnih.

Zahvaljujući Herceg‑Bosni, Hrvata u BiH danas je 28 posto manje, i, što je najgore, narod koji je davao svoj obol multietničkoj strukturi BiH i dalje curi, najviše zahvaljujući njegovoj politici i politici njegovih pulena koji ne čine ništa da bi takav trend zaustavili. Bosni trebaju Hrvati, a što se Čovića i njegove politike tiče, on ne treba Bosni, Hrvatima u Bosni još manje.

 

(kliker.info)