Piše : Jusuf Trbić
MAHALA UZVRAĆA UDARAC
Sjedio sam neko veče do Bogića Bogičevića na lijepom semberskom druženju u Sarajevu, pa se sjetih kako je taj veliki, časni čovjek odgovorio jednom na pitanje : kakvo je stanje u etničkim zajednicama u BIH. Citirao sam to već u nekim tekstovima, pa sad samo ukratko. Elem, došla delegacija iz Bosne da obiđe onaj svijet, pa svratila prvo u pakao, tj. džehenem. Vode ih, kao turiste, kad tamo : ogroman kotao i pored njega div, veliki ko kuća. Šta je to, pitaju, a domaćini kažu : to vam je kotao ključale vode za grešnike Srbe. A šta radi onaj div? E, Srbi su buntovni, malo-malo pa isplivaju, pa ih on vraća u vodu, da ne izađu. Idu dalje, naiđu na isti takav kotao, ali tu su dva diva. Šta je to, pitaju, e, to su vam Hrvati, oni su vrlo okretni, dvojica su potrebna da ih vraćaju u vodu. Idu dalje i naiđu na treći kotao, ali nema diva. Šta je ovo? Tu su vam Bošnjaci. A div? Ne treba tu div, Bošnjaci su takvi, čim jedan ispliva, ostali ga vuku za noge u dubinu.
Tako nekako izgleda hajka Bošnjaka širom mile nam domovine i van nje, na druge Bošnjake , koji su se odazvali na poziv Ramiza Salkića, potpredsjednika RS-a da se formira neko tijelo koje bi moglo da odgovori na ono što nam se u ovom entitetu događa. Dakle, da sačini bosanski odgovor na sistemsku diskriminaciju ne-Srba, na pretvaranje ovog entiteta u pravoslavnu kvazi-državu, na nacionalističke sadržaje u školskim udžbenicima, na rehabilitaciju fašizma, na negiranje etničkog čišćenja i genocida, na najave cijepanja države, na formulisanje “srpskog duhovnog prostora”, na uplitanje Srbije …. Takvih značajnih pitanja ima još mnogo. Za sad je to tijelo nazvano : Savjet potpredsjednika RS-a, a na spisku su bila 44 imena. O kojim i kakvim ljudima se radi može posvjedočiti i ovaj kratki izvod sa tog spiska : prof. dr. Dževad Jahić, akademik, prof. dr. Enver Imamović, emeritus, prof. dr. Hasan Muratović, emeritus, prof. dr. Kasim Trnka, emeritus, prof. dr. Enes Pelidija, emeritus, prof. dr. Nedžad Mulabegović, emeritus, prof. dr. Elbisa Ustamujić, emeritus, prof. dr. Hilmo Neimarlija, prof. dr. Sanjin Kodrić, prof. dr. Hasnija Tuna-Muratagić, prof. dr. Alen Kalajdžija, prof. dr. Galib Šljivo, prof. dr. Lada Sadiković, prof. dr. Senadin Lavić, prof. dr. Fadil Islamović, dipl. iur. Amor Mašović, prof. Fadila Memišević, mr. sci. Emir Zlatar, prof. dr. Almedina Čengić, prof. dr. Sead Šemsović, dr. sci. Adnan Ibrahimović, prof. dr. Amir Karić, prof. dr. Izet Šabotić, prof. dr. Enver Halilović… Svi članovi došli su da rade volonterski, dakle potpuno besplatno, da odvoje svoje vrijeme, energiju i znanje da bi se pomoglo Bošnjacima koji žive u RS-u, ali i državi Bosni, i to je bilo prvi put, koliko ja pamtim, da se najugledniji bošnjački intelektualci angažuju u takvom broju, na takav način i s takvim ciljem. Bošnjaci koji žive u RS- znaju koliko smo usamljeni, koliko je daleko Sarajevo i u kojoj smo mjeri ostavljeni na milost i nemilost nacionalističkoj vlasti i otvorenom aparthejdu koji ovdje vlada. Bila mi je čast što sam pozvan u takvo društvo. I jedna važna napomena : svi članovi Savjeta ne samo da rade volonterski, već oni pojedinačno nisu nikakvi savjetnici Ramiza Salkića, niti njemu trebaju savjetnici. Vijest o 44 savjetnika lansirao je časni novinar Dragan Bursać na svom twiter nalogu, ali je očigledno bio neinformisan, jer je od te teme odmah odustao. Ali nije bošnjačka mahala, koja jedva čeka da neki Bošnjak nešto uradi, pa da počne da ga optužuje. Za mahalu je najbolje da niko ništa ne radi, da niko ne diže glavu iznad vode, da se niko ne istakne bilo čime, jer će odmah biti popljuvan od onih koji to ne mogu, ne znaju ili neće. U hajku se uključio čak i Senad Hadžifejzović, koji je na svojoj Face TV upriličio kratko, ali ubitačno izrugivanje ovom projektu. A kao poznati novinar mogao je samo okrenuti telefonski broj nekog od sarajevskih profesora koji su članovi ovog Savjeta, pa ih pitati. Ali, eto, nije se sjetio. Kao što se, poput drugih medijskih hadžija, nikad nije sjetio da Bošnjaci i drugi ne-Srbi žive u potpunom medijskom mraku u ovom dijelu BiH, pa da malo pripomogne, koliko se može.
Ovakve reakcije nisu me iznenadile, jer se godinama susrećem s tim. U Bijeljini, u kojoj je istorija Bošnjaka i Bosne bila potpuno izbrisana i u kojoj nikad ni jedan Bošnjak koji je živio u mom gradu nije objavio ni jednu knjigu ( osim dvije zbirke pjesama Mustafe Grabčanovića), “Preporod” je objavio 25 knjiga, kojima je spašeno pamćenje Bošnjaka. U većini mojih knjiga, a ima ih 15, pisao sam o zavičaju, o prošlosti, o zločinima i događajima u ratu protiv Bosne, o čemu niko drugi nije pisao. I sve sam to radio godinama potpuno volonterski, pa čak i moje knjige pripadaju “Preporodu”, a ne meni. Bijeljinci znaju koliko sam puta stavljao glavu u torbu svojim aktivizmom, izjavama, medijskim istupima, političkim radom, i za sve od mnogih Bošnjaka sam zaslužio uvrede, laži, zavist i ogovaranje. Nakon povratka kući deset godina sam bio bez posla, i niko me nikad nije upitao kako mi je. Političari od mene okreću glavu, bošnjački mudroseri izmišljaju kako sam zaradio milione od knjiga, pokrao, pronevjerio, zaposlio koga sam htio, kao da jedan Bošnjak, ma ko to bio, može stići da to uradi u ovakvom entitetu koji zna samo za Srbe i pravoslavlje. Mnogo puta sam poželio da odustanem, ali su me razumni ljudi, prije svih prof. Senadin Lavić, ubijedili da nastavim.
Izvinjavam se čitaocima zbog ove male lične ispovijesti, ali to nisam mogao da izbjegnem. Pisao sam već o tome u kojoj mjeri Bošnjaci rade sami protiv sebe, svojim neznanjem, glupošću, primitivizmom, mahalskim mentalitetom, samoorijentalizacijom i lažnom religioznošću, politikom etničkog stada i neuklapanjem u današnji svijet. Ovo je samo još jedan dokaz za takve istine. Došlo je vrijeme da pogledamo sebe, da očistimo svoju avliju, pa da tek onda gledamo u tuđu. I da pozdravimo svakoga ko dobro čini. Drugačije ne može.
A za kraj ću prepisati mali dio otvorenog pisma koje je, povodom slučaja “44 savjetnik”, napisao novinar i pisac Mehmed Pargan. Vjerujem da nikakav komentar nije potreban.
“Autistični Bošnjo je omađijan. Ne vidi da su mu institucije u Sarajevu okupirane. Da smo iz RS protjerani i da je sada vrijeme najpouzdaniji saveznik genocida – za koju deceniju ostat će u ovom dijelu Bosne samo mezarja, kao u Užicu, Bohorini, Krupnju… Ne vidimo da smo ušli u fazu tihe likvidacije i potrebe uvođenja stečaja u svojoj domovini, u kojoj sami nismo kadri, kao većina, uspostaviti čak ni vlast – da li zaslužuje zemlju narod koji ne želi i ne zna da upravlja njome? No, vidimo da su ojačale snage sa obje strane koje čekaju pogodan trenutak da nas raščereče. A Bošnjo, umjesto da gradi i čuva prijatelje u zemlji i svijetu, on se kolje sa sobom, ne podnosi nikoga drugog. Ne zna gdje je poš’o. I sutra mu neko kriv.
Zapitaj se : Šta sam ja uradio?
To je pitanje broj jedan za domaću zadaću.”
