Mali svijet

215

(odlomak iz knjige “Majstori mraka”, autora Jusufa Trbića)

Današnja djeca se igraju rata sjedeći pred kompjuterima. Pucaju u nacrtane ljude, progone ih, pobjeđuju, ali kad ustanu sa stolice i ugase ekrane – nema čaura i krvi, nema straha i jecaja, nema suza i dima zapaljenih kuća. Nema bola. Mali ljudi ugase iluziju, pa krenu svojim poslom.

Odrasli ljudi se igraju rata na drugačiji način. Najprije naprave u svojim glavama slike. Nacrtaju mape, odrede dokle će biti ovi, a dokle oni, narede da se pripremaju puške i topovi. Onda počnu da izmišljaju neprijatelje. Obično su to susjedi, ljudi iz najbliže države, a najprije oni koje susreću svaki dan, na ulici, u kući, na poslu, svuda. Proizvodnja neprijatelja je temelj svake jake vlasti. Na Balkanu – i više od toga. Vladari pozovu naučnike, sveštenike, novinare, ljude od jezika i pera, da objasne njihovom narodu kako su se oni, koji su do juče bili najbliži prijatelji, odjednom premetnuli u najcrnje neprijatelje. Ovi, pak, izvuku stare knjige istorije, malo ih preprave, pa počnu vikati da su ovi novi neprijatelji oduvijek bili neprijatelji, samo su se vješto krili, da su upravo oni krivi za sve loše što nas je snašlo, i da ih treba eliminisati, pa će nestati sve naše nedaće i doći će obećano vrijeme.

Tako, otprilike, izgleda ta igra. I što je rat veći i ozbiljniji, proizvodnja neprijatelja je sve iscrpnija. Hitler je neprijateljima proglasio sve Jevreje, i velike i male, i one tek rođene, i one nerođene, i zabranio im da rade, da idu u školu, da se okupljaju, zabranio im, na kraju, da žive i pretvorio ih u mete. Samo što to nije bila virtuelna, već stvarna, krvava igra koja je ostavila za sobom milione mrtvih. U bosanskoj ratnoj igri dogodilo se to isto, samo u nešto manjim razmjerama. Neprijateljem je proglašen čitav jedan narod, svi odreda, i veliki i mali, i oni tek rođeni, i oni koji će se tek roditi. Jer, na teritoriji koja je trebalo da popuni mapu Velike Srbije bilo je malo Srba, suviše malo, pa nije bilo dobro da tu i dalje ostanu oni drugi, jer bi oni političkom odlukom uvijek mogli anulirati posljedice rata. S njima bi i broj Srba u cijeloj Velikoj Srbiji jedva dosegnuo polovinu, a uz natalitet nekih od novih neprijatelja taj bi se procenat spustio brzo do nivoa koji bi ugrozio postojanje te tvorevine. Zadatak je, dakle, bio jasan i prilično jednostavan : eliminisati te nove neprijatelje sa teritorija koje je tražila Velika Srbija. To se, naravno, moglo ostvariti samo zločinom. Programiranim i precizno izvedenim zločinom koji će uništiti  čitav jedan narod i rastjerati one, koji ostanu živi, na sve strane svijeta. I male i velike.

Teško je izračunati koliko je djece u ovome ratu platilo glavom ratne igre odraslih. Zna se da je u toku četverogodišnje opsade Sarajeva ginulo, u prosjeku, više od dvoje djece dnevno od snajpera i granata. Poginulo ih je više od 1.800, hiljade ih je osakaćeno, a koliko njih je unesrećeno, koliko ih je izgubilo djetinjstvo i mir, koliko je snova ubijeno i koliko nada, to niko ne može izračunati. I  kako, uopšte,  izračunati patnje tih malih ljudi širom Bosne i Hercegovine,  kako shvatiti njihov strah, kako tugu za najbližima, bol kad se ostavlja sve i kad se odlazi u mrak, u nepoznato. Kako objasniti zbunjenost dječiju kad im govore da su oni niža bića jer imaju pogrešna imena, da su njihovi roditelji nepodobni i moraju ići ili umrijeti, kako opisati stravu u noći u kojoj ih  vojnici grubih lica izbacuju  iz tople postelje, uzimaju  im igračku i psa ljubimca, pucaju u njih i njihove najbliže, bacaju ih u kamione, otimaju im sve što imaju. Šta su osjećala djeca dok su gledala kako se ruši njihov mali svijet?

Sadet Bilalić je rođen 1979. godine. Te 1992. godine završio je peti razred u Osnovnoj školi «Fadil Jahić Španac», koja je u aprilu te godine, čim je završen pokolj civila na gradskim ulicama, uzela sebi novo, podobnije ime. Sadet je gledao užurbanost u komšiluku, čudio se zašto svi šapuću i zaključavaju kuće i kapije kad padne prvi mrak, slušao priče o tome kako je nestao ovaj ili onaj, kako su odveli nekoga i kako su oni tamo uspjeli pobjeći. Ali, nije znao šta se dešava. Nije znao sve do prvog dana nove školske godine, kad se, lijepo obučen i očešljan, pojavio u svojoj školi i s drugovima sjeo u klupu, čekujući s radošću prvi čas.

Njihova razrednica Milka Tešić ušla je u učionicu čim se oglasilo zvono. Ustali su i pozdravili je, a zatim im je ona, po običaju, rekla da sjednu. Namršteno je šetala pogledom po učionici, a zatim prozvala tri učenika : Edina Jakupovića, Kasima Golaćevića i Sadeta Bilalića. Od čitavog razreda – njih trojicu. Moraju ići kod školskog pedagoga, rekla je ozbiljnim glasom. Dječija srca su uzdrhtala. Kod pedagoga se išlo samo po kazni. Ali, zašto kazna, kad nisu ništa učinili, školska godina tek počinje? Koljena su im klecala dok su prilazili vratima kabineta. Unutra su dobili objašnjenje. Zvali su ih da vide mogu li oni nastaviti školovanje, jer oni su Muslimani, a ovo je srpska država. Pa su provjerili : Edinov otac je dobio radni raspored  u Komunalnom preduzeću, i Edin može ići u školu. Kasimov otac je prihvatio poziv i javio se u srpsku vojsku, pa i on može ostati  u školi. Ali, Sadet ne može, njegov otac nije tu, u Njemačkoj je, samim tim nema ni vojnu ni radnu obavezu, a to znači da za njegovo dijete nema škole. I tačka. Sadet mora kući, nije škola za njega.

Dok su Edin i Kasim radosno trčali prema učionici, mali Sadet je stajao kao skamenjen pred vratima kabineta. U njegovoj glavi se sve okrenulo. Kako to – ne može u školu? Zar mora ostaviti sve drugove, sve male radosti, sve školske odmore i igre ? I kuda će sad, sam, kad svi ostali odoše na drugu stranu? Počela je da ga davi gorka lopta u grlu, i suze su krenule same niz obraze. Činilo mu se da je hodnik kilometrima dug. Napolju ga je dočekalo ravnodušno sunce i žamor djece, negdje daleko.

Majka ga je s nevjericom dočekala kod kuće. Odmah je otišla u školu, da pokaže papire iz kojih se vidi da je razvedena, da ne živi s mužem već dugo, ali ništa nije pomoglo. Za njenog sina nije bilo mjesta u školi, i gotovo.

I onda su počeli da teku mučni dani u kojima je mali Sadet počeo da shvata šta se to, u stvari dešava. Na radiju, na televiziji, u gradu, svuda poruke da Bošnjaci nisu ovdje poželjni, da ovo nije njihova zemlja, da ovo nije njihovo nebo. Svake noći čuju vrisku, pucnje, nestaju čitave porodice, strah steže kao usijani obruč. I tako bez prestanka, sve do 1. jula 1994. godine kad su dobili naredbu da se sele iz sopstvene kuće. Nije više bilo izbora. Pokupili su stvari u dvije kese i otišli u Janju, kod Sadetovog djeda. Ali, ni tu nisu bili dugo. Već 7. septembra ljudi Vojkana Đurkovića su pokupili cio komšiluk, oteli im pare, razdvojili u Priboju muškarce od porodica, pa muškarce uputili na kopanje rovova, a ostale, pješke, na liniju razdvajanja.

Išli su kroz noć, razgrćući mrak i granje na putu, očajni, umorni i gladni, poniženi, manji od najmanje sjenke i slabiji od svakog povjetarca. Starci su jaukali, žene plakale, djeca vrištala. Sadet je šutio, ponavljajući u sebi bez prestanka molitvu koju je smislio još onoga dana kad se, pognute glave i olovnih nogu, vratio kući s prvog časa nove školske godine : « Daj Bože  samo da se završi,  da se sve ovo završi.» Ponavljao je to i kad su ih prihvatile neke snažne ruke i smjestile ih u kombi, i kad su izašli, pa se oprali, malo jeli i legli da spavaju, prvi put pod toplim nebom, prvi put još od onih dana kad je njegov mali svijet bio čitav, sunčan i slobodan, a ljudi bili glasni i nasmijani. Ponavljao je to dok ga nije sasvim obuzeo san i odnio ga u predjele u kojima nema ni bola, ni straha, ni čuđenja, ni pitanja koja ne poznaju odgovore.