“Konačno je kod njega ušao Hamdija Pozderac”, sjećao se Todo. “Ja sam dobro znao ko je Hamdija i očekivao sam verbalni, pa se čak i plašio i fizičkog sukoba, jer je Hamdija imao kratak fitilj. Čulo se kako razgovaraju. Vrata su bila malo odškrinuta. Nakon galame nastupila je tišina i ja sam zabrinuto privirio. I ono što sam vidio me je šokiralo. Mislio sam da niko ne zna Hamdiju, tog ponosnog Krajišnika, bolje od mene. Tamo u prostoriji je Hamdija klečao ispred Meše i tiho mu govorio: ‘Prevarit će te, Meša, ne vjeruj im.'”
Piše: Sead Omeragić
Na dan tragedije Srebrenice 11. jula, u Beogradu je 1982. umro veliki književnik Meša Selimović. Mnogi će danas tvrditi da je ovaj veliki pisac na bosanskom jeziku praktično otkinut od bosanske književnosti.
Meša nije prvi bošnjački pisac koji je doživio takvu sudbinu. Otimani su vrijedni bošnjački pisci, umjetnici i intelektualci stotinama godina. Od Kraljevine do Titove Jugoslavije. Bošnjački najugledniji ljudi opredjeljivali su se jer su bili na udaru, a vlastitog nacionalnog izbora nije bilo. Nekolicina intelektualaca i pisaca izjašnjavala se Srbima. Među njima su Osman Đikić, Avdo (Hasanbega) Karabegović i njegov rođak S. Avdo Karabegović, kod kojega je ono S. označavalo da je Srbin. Na drugoj strani su bili pisci Safvet-beg Bašagić, Edhem Mulabdić, Osman Nuri Hadžić, Musa Ćazim Ćatić…
Mešino otimanje od Bosne se događa u jeku njegove najveće jugoslovenske slave, kada je dobio sve moguće nagrade za književnost. Tajno je pregovarano njegovo preseljenje u Beograd uz pomoć Mešine bračne drugarice Darisavke Božić. U zadnjoj knjizi “Sjećanja” Meša indirektno priznaje da su mu iz Beograda obećali Nobelovu nagradu i svjetsku slavu. Među svim tim pregovaračima najjači je bio gradonačelnik Beograda Branko Pešić, čiji je utjecaj bio odlučujući.
U isto vrijeme, s bosanske strane pokušavalo se Mešu Selimovića zadržati u Sarajevu. Usred rata sam odlazio kući kod Toda Kurtovića, nekada jednog od najviših funkcionera u predratnoj Bosni i Hercegovini. Tada sam saznao neke detalje o tom Mešinom izboru odlaska. U njegovom stanu vođeni su pregovori da ostane. Najveći funkcioneri tadašnje države su se redali pokušavajući ubijediti književnika da ostane u Bosni i Sarajevu. Todo Kurtović se sjećao da je Meša na njegove molbe i preklinjanja da ostane, bio izričit da mora ići u Beograd.
“Konačno je kod njega ušao Hamdija Pozderac”, sjećao se Todo. “Ja sam dobro znao ko je Hamdija i očekivao sam verbalni, pa se čak i plašio i fizičkog sukoba, jer je Hamdija imao kratak fitilj. Čulo se kako razgovaraju. Vrata su bila malo odškrinuta. Nakon galame nastupila je tišina i ja sam zabrinuto privirio. I ono što sam vidio me je šokiralo. Mislio sam da niko ne zna Hamdiju, tog ponosnog Krajišnika, bolje od mene. Tamo u prostoriji je Hamdija klečao ispred Meše i tiho mu govorio: ‘Prevarit će te, Meša, ne vjeruj im.'”
To “prevarit će te” je kod uvijek gospodskog Toda Kurtovića značilo: “Zahebat će te Beograd, Meša!”
Ništa nije pomoglo, Hamdija je nešto žestoko opsovao, čulo se da je pljunuo i izašao iz prostorije plav u licu.
Ubrzo se ispostavilo da od njegovog Nobela nema ništa. Bio sam kao student davne 1977. u jednoj sarajevskoj šetnji, u društvu dva mlada pisca i Svetozara Koljevića, prevodioca Mešinih djela na engleski. Koljević je tada potvrdio zašto Meša nije dobio Nobela. Jedan od ključnih razloga jeste lik u njegovom romanu “Tvrđava” Zafranija, homoseksualac za kojeg je Meša sažeo opis u jednoj rečenici: “Dušu mu njegovu pedersku.”
Ne zna se da li je to bilo presudno, ali se da pretpostaviti da je moguće s ovim što znamo danas o stavovima Nobelovog komiteta. Može se tome dodati i da je ključno što Zapad nisu previše interesovale mudrosti osmanskog Istoka, koje su vrhunske u Mešinim djelima.
Bilo je naznaka iz Beograda da se Meša Selimović pod stare dane pokajao zbog odlaska iz Sarajeva. Nakon njegove smrti više nikoga u Beogradu nije interesovalo Mešino djelo, pa su pravo na njegova sabrana djela krenuli otkupiti od porodice Selimović ljudi iz sarajevske “Svjetlosti”. Bilo je jasno da je bilo samo važno od Bosne oteti ovog izuzetnog književnika.
Veliki bošnjački publicista Alija Isaković mi je pričao detalje. Krenuli su vozom i sve vrijeme je ugledni Bosanac Gavrilo Grahovac, tada prvi čovjek “Svjetlosti” ispod pazuha nosio tajanstvenu kutiju za cipele. Kad su pozvonili na vrata, otvorila je Mešina supruga Dara. Čim su se predstavili nazvala ih je “prokletim Bosancima”, zaprijetila policijom i zalupila vrata. Kao da ništa nije bilo, Gavro je ponovo zazvonio, a Alija se sjeća da je bio uplašen i Gavru predložio da smjesta idu. Kad je Dara opet otvorila vrata Gavro je uskočio u prostoriju i na kuhinjski sto istresao iz svoje kutije za cipele gomilu njemačkih maraka. Tek je tada Alija saznao šta je u Gavrinoj kutiji. Smotkovi njemačkih maraka bili su vezani običnim crvenim gumicama. Ubrzo se čula Mešina kći: “Mama, ja moram sebi kupiti bundu.” Darinka je brzo našvrljala potpise na ugovore i izbacila goste vani. Tako je Sarajevo dobilo makar pravo na štampanje sabranih djela svog pisca.
U čuvenom eseju akademika Muhameda Tunja Filipovića “Bosanski duh u književnosti, šta je to”, koja je napisana ponajviše u čast Maka Dizdara, stoji i mišljenje o Meši Selimoviću:
– Dva su, po mome mišljenju, ključna događaja koja određuju daljnju sudbinu istinske, po duhu, bosanske pripovijetke i romana. Ta dva događaja su Derviš Sušić i Meša Selimović…
Roman “Derviš i smrt” pored svoje literarne i umjetničke perfekcije, značajan je, u bosanskoj literaturi, i za nju, po tome što taj roman jasno i nedvosmisleno pokazuje da je regionalizam, provincijalizam, historizam itd. zapravo idejno i umjetničko, duhovno i filozofsko, a ne geografsko ili kakvo drugo određenje. Taj roman pokazuje da geografske i historijske relacije u umjetnosti malo znače i da se velike drame i ljudska zbivanja mogu događati i ovdje gdje ne teče aktualna, politička matica života. Osim toga, Selimović je jasno pokazao da je Bosna bila, i sada to jeste, poprište takvih događaja u ljudima i oko njih, da ta događanja imaju nužno dimenzije, po svom intenzitetu i vidovima, svjetskih i općih ljudskih dilema i događaja, prava- neprava, sile – slobode, nasilja i milosti, države i podanika, Boga i čovjeka, vjernika i otpadnika. I sve se to zbiva i događa u Bosni, u zemlji koju znamo i koju prepoznajemo u ljudima i mislima koje njih more i progone. Vidimo tu nas same, svako sebe, na jedan način, jednim dijelom svoga života, iskustva, nade, strepnje, misli i snova.”
Esej profesora Filipovića je tada izazvao ogroman bijes srpskih i hrvatskih nacionalista. Morao je podnositi teške pritiske i, čak, bio privođen na političko-obavještajne razgovore. Esej je objavljen 1967. godine, a Meša je već 1973. preselio u Beograd. Nepune tri godine nakon dolaska u Beograd doživio je moždani udar. Ostao je oduzet i nepokretan punih sedam godina u stanu, sve do svoje smrti.
Godine 1976. je objavljena njegova knjiga “Sjećanja”, koja izlazi u vrijeme njegove totalne vezanosti za krevet. I u toj knjizi se mogu naći brojne rečenice koje ne pokazuju njegov prefinjeni stil i lahkoću pisanja. Ništa u “Sjećanjima” nema Mešinu mudrost iz ranijih djela.
Nakon smrti, te 1982. iz Sarajeva su tražili da Meša bude sahranjen u njegovoj Bosni, ali je sahranjen u Aleji zaslužnih građana na Novom Beogradu. To je izazvalo optužbe vlasti u BiH da se i mrtav Meša otima od svoje Bosne i Hercegovine.
Ali, ostao je jedan kraći tekst koji je Meša poklonio svojoj Bosni u zadnjim danima života. Bio je to mali pasus za monografiju svjetski vrijednom slikaru Mersadu Berberu.
– Ja znam da me njegove slike privlače, da ih gledam i istinski uživam. One mi pružaju veliku radost, utjehu i sjetu. One me podsjećaju na moju rođenu Bosnu sa svim njenim suprotnostima, sa svim njenim nježnostima i grubostima. Berber traži onu istinski voljenu Bosnu, bez laži i lakiranja, što sam i ja pokušao u mojim knjigama…
(stav.ba)
