Ravnogorski mektićki pokret: Ministru sigurnosti BiH samo četnici ne smetaju

Dragan Mektić ministar je sigurnosti svih građana BiH i ne može si dopustiti da ukupni sigurnosni problem svodi samo na jedan – onaj islamski. On neosporno postoji, ali nije jedini, a primjećujemo da hrvatskom i srpskom nacionalizmu sasvim odgovara da se vehabijski radikalizam svede na bošnjački radikalizam.

Piše: Filip Mursel BEGOVIĆ

Po nekim procjenama, ima ih više desetaka hiljada, legalno su registrirani kao nevladina organizacija, motivirani su, postrojeni, uniformirani i imaju oficirske činove, što znači da postoji hijerarhija i komandni lanac, a kada to postoji, uz oružje imamo i vojnu formaciju. Nose fašističke uniforme i znakovlje koje su nosili oni koji su svejednako četrdesetih i devedesetih godina 20. stoljeća masovno ubijali, klali i silovali Bošnjake. I oni su, također, najveća sigurnosna prijetnja u BiH, a riječ je o četničkim paravojnim jedinicama koje su nedavno u Višegradu ponovo veličale ratnog zločinca Dražu Mihailovića.

Procjenjuje se da je 2008. godine u RS-u bilo 60.000 komada registriranih dugih cijevi, a taj broj danas je vjerojatno dvostruko veći. Uz to, pripadnici paravojnih jedinica, koje nas svake godine sablažnjavaju u Višegradu, pretežno su članovi lovačkih društava i legalno posjeduju oružje. A, koliko je oružja što nije registrirano, pitajmo ministra sigurnosti BiH Dragana Mektića.

Međutim, Mektić za to ne haje i, nekoliko dana uoči četničkog postrojavanja u Višegradu, odnosno uoči izricanja presude u Haagu njegovom bivšem civilnom komandantu, ratnom zločincu Radovanu Karadžiću, na više međunarodnih skupova i susretima s međunarodnim zvaničnicima ističe da je vjerski radikalizam praktički jedina prijetnja sigurnosti u državi. Ranije je sigurnosne prijetnje BiH drugačijim redoslijedom isticao: prvo borba protiv organiziranog kriminala i borba protiv političke korupcije, pa tek onda vjerski radikalizam i terorizam. Zaboravio je sad Mektić i Dodikovo zlato, Pavlović International Bank i sumnjivi kredit za Dodikovu vilu, ali i aferu dva papka. Riječ je o zbijanju redova uoči 24. marta, kada će Radovanu Karadžiću biti izrečena presuda koja će, nadamo se, potvrditi da je bio na političkom čelu genocidnih vojnih formacija tokom rata devedesetih. Mektićevi nastupi vjerojatno nisu povezani s okupljanjem četničkih grupacija u Višegradu nego s pokušajem da se uoči presude skrene pažnja s izvjesne sudske ocjene da je bivši predsjednik RS-a Radovan Karadžić i zvanično ratni zločinac.

Da četnici nisu napali novinare N1 televizije, četničko bi okupljanje bilo, kao i svake godine, na marginama vijesti. Uočavamo problem nepostojanja državnog zakona koji bi zabranio isticanje fašističkih znakova, ali i dvostruka mjerila po kojima paravojno četničko okupljanje nije problem, a islamski ekstremizam jeste. Licemjerni Mektić ustvrdit će da “paradžemate treba raščistiti, a ne razgovarati s njima”, dok postojanje četničkog ravnogorskog pokreta tek “treba ispitati”. U nadležnosti ministra sigurnosti Dragana Mektića jesu, naprimjer, SIPA i Granična policija. Niti su graničari spriječili ulazak uniformiranih četnika iz Srbije, niti je SIPA poslana da barem zaštiti novinare od ekstremista. Kad su već pripadnici MUP-a RS tog dana imali “prečeg” posla.

Zanimljivo je da i hrvatski ministar odbrane Josip Buljević papagajski ponavlja Mektićeve nalaze, ne videći problem u srpskim paravojnim organizacijama koje ugrožavaju hrvatske povratnike, onu šaku jada od Hrvata koja je ostala u RS-u nakon etničkog čišćenja. Buljević je zabrinut jer su Hrvati na svojoj granici navodno suočeni s “religijskim ekstremizmom, laganom islamizacijom šireg susjedstva, dok se oko tisuću ljudi iz našeg susjedstva bori za islamsku državu”. Priča to bivši obavještajac i ministar odbrane čija je stranka (HDZ) omogućila atmosferu u kojoj se na ulicama Zagreba postrojavaju crnokošuljaši, a razularena masa uzvikuje: “Za dom spremni!”

Hrvati i Srbi dobro se slažu u jednom – prijeti nam islamski radikalizam. Ustvari, i jedni i drugi ponavljaju ono na što je osjetljivo međunarodno uho. Evropu očito značajno ne plaše retrogradni imitatori fašista iz Drugog svjetskog rata, ali ih plaši prijetnja od islamskog radikalizma. Dragan Mektić ministar je sigurnosti svih građana BiH i ne može si dopustiti da ukupni sigurnosni problem svodi samo na jedan – onaj islamski. On neosporno postoji, ali nije jedini, a primjećujemo da hrvatskom i srpskom nacionalizmu sasvim odgovara da se vehabijski radikalizam svede na bošnjački radikalizam.

U tome im pomažu oni koji stavljanje paradžemata pod kontrolu IZ-a svode na međubošnjački sukob. Četnike predstavljaju kao čuvare autentičnog srpstva, a vehabije kao predstavnike bošnjaštva i izvornog mladomuslimanstva, što nam govori da na sceni imamo igranku s ciljem izazivanja dodatnih smutnji i napetosti. Najveću štetu od vehabija imaju Bošnjaci i muslimani, a od onih koji promoviraju tezu o međubošnjačkom sukobu možemo i očekivati da će ga pokušati izazvati. Reis Kavazović ne može biti odgovoran za navodnih 50.000 paravojnih četnika, kako mu prebacuju vehabijski glasnogovornici, ali jeste odgovoran za 4-5 hiljada vehabija ako ih ne stavi pod kontrolu ili ako ih, ne uspije li ih vratiti pod okrilje IZ-a, ne prepusti državi poštujući zakon.

Upravo je to razlika između Bošnjaka i ostalih dvaju naroda u okruženju. Četnike i dalje blagosilja pravoslavna crkva, a donekle ih slijedi i ona katolička, koja još služi svete mise zločincu Paveliću u Zagrebu, dok Islamska zajednica u BiH aktivno radi na suzbijanju ekstremizma. Bošnjački lideri zajednički javno osuđuju terorizam, dok oni srpski, bili pozicija ili opozicija, i dalje blagonaklono gledaju na četništvo.

 

(Faktor.ba)