Piše: Jusuf Trbić
Balkanci već dugo kasne za vlastitom istorijom, pa ih ona sustiže i kažnjava, jer neprekidno zaboravljaju ono što je ostalo za njima. A poznato je da oni koji zaboravljaju svoju prošlost, moraju iznova da je proživljavaju.
U balkanskim zemljama koje su nekada bile pod turskom vlašću, vjerska tolerancija je bila ustaljeni model života. Nemuslimanske vjerske zajednice su uživale prava koja je garantovao sultan, a ta prava su obezbijedili još Mehmed Fatih i Sulejman Veličanstveni, na početku turske vladavine. Carevina je bila složena zajednica, sa mnogo različitih naroda i vjera, i to je bio uslov za njen opstanak, što nije važilo za tadašnju hrišćansku Evropu, u kojoj je vjerska netrpeljivost bila uobičajena. Inkvizicija je progonila i spaljivala hrišćane koji se nisu uklapali u uobičajeni sistem vjerovanja, a za ljude drugačije vjere, jednostavno, nije bilo mjesta. Zato su se Jevreji, prognani iz Španije krajem 15. vijeka, odselili u Tursku carevinu, a mnogi su došli u u Bosnu, jer su tu bili zaštićeni.
Još 1463. godine franjevci su dobili sultanovu garanciju za svoj rad, dok su pravoslavci imali svoj millet i pravo na svoje crkvene poreze. Oni su bili potčinjeni samo patrijarhu u Konstantinopolju, naročito nakon odobrenja autokefalnosti Pećke patrijaršije 1766. godine. Posebne garancije za život i rad ( Ahdnama) imali su i Jevreji.
Bosna je vijekovima bila kolijevka različitih vjera i naroda, ali nikome od njih nije bilo tijesno. Muslimani su imali privilegije, ali su morali ići u rat na daleka bojišta, odakle se mnogi nisu vratili. Ljudi drugih vjera nisu imali ista prava, ali nisu morali ratovati, i mirno su živjeli u svojim kućama. Kome je bilo gore – to pokazuje ustanak Husein-bega Gradaščevića protiv sultanove vlasti. Njegova vosjka, kojoj su se priključili i mnogi hrišćani, pobijedila je sultanovu vojsku na Kosovu, kod Gazimestana, ali je ustanak ipak bio ugušen.
A onda su se, polovinom 19.vijeka, sluteći propast Turske, probudili srpski i hrvatski nacionalizam, pa su se u Bosni pojavili Srbi i Hrvati, prvi put u njenoj istoriji. Sve do tada svi stanovnici Bosne bili su Bošnjani ili Bošnjaci, narod različitih vjera, ali jedinstven u ljubavi prema svojoj domovini. Ostalo je istorija koju ponovo proživljavamo.
Evropa, kojoj težimo, bila je vijekovima razdirana vjerskom netrpeljivošću i vjerskim ratovima, ali je na kraju naučila lekciju. Cijeli svoj sistem građanskih sloboda, kao temelj demokratije, izgradila je na osnovu mukom stečene vjerske tolerancije. Danas je temeljno pravilo – odvojenost države i religije, pa crkve i vjernici imaju svoju sferu djelovanja, a država i javni sektor svoju. I jedni i drugi paze strogo na to da se njihove nadležnosti ne pomiješaju, a dobitnici su građani, koji imaju sređenu zajednicu i miran i siguran život.
A kako je kod nas? Po običaju, mi kao da ništa nismo naučili od istorije i vlastitih iskustava, pa ne znamo napraviti nikakav nov i vrijedan sistem dok potpuno ne uništimo stari. Srbijanski režim je srušio Jugoslaviju, da bi napravio državu za sve Srbe, iako je prije nepunih pola vijeka takav fašistički projekat propao u krvi i neviđenim stradanjima. Njima su se pridružili nekadašnji stvaraoci prve Jugoslavije, Hrvati i Slovenci, i stvoren je haos u kojem su na glavu izvrnute sve vrijednosti, sva pravila, svi moralni putokazi. Umjesto demokratije koju su nam ratni lideri obećavali, dobili smo ludilo u koje i danas tonemo, sve dublje. Davno je Erih From pisao da je “ pravo na izražavanje mišljenja značajno jedino ako smo u stanju da imamo vlastito mišljenje.” Drugim riječima, umjesto nekadašnjeg kakvog-takvog reda i sistema dobili smo ludilo u kojem se snalaze samo nepošteni, gramzivi, primitivni, neobrazovani i površni ljudi, a sluđeni narod sam bježi u krdo, bježi od vlastite slobode, misleći da će mu tako biti lakše.
Veliku ulogu u svemu tome imaju vjerske zajednice, jer je običan čovjek, napuštajući ateistički svjetonazor, pohrlio u naručje nacije i vjere. Oslobođene nekadašnjih stega, vjerske zajednice su odjednom postale gospodari svijeta. Ovdje, na našem tlu, prednjačila je Srpska pravoslavna crkva. Kako je pisao Mirko Kovač, u srpskoj kulturi nacija je iznad Boga. Vladike i pravoslavni sveštenici zastupaju stajalište da se Bog očituje u srpskoj naciji. Nekadašnji poštovalac Hitlera, vladika Nikolaj Velimirović, koji je danas proizveden u sveca, pisao je da je “ Sveti Sava tvorac svekolikog nacionalizma, a posebno srpskog.” Srpska crkva je odigrala jednu od najvažnijih uloga u pripremi i vođenju rata za Veliku Srbiju, pretvorivši rat u vjersko pitanje i vjersku obavezu pravoslavanih Srba. Arkan je javno tvrdio da je njegov vrhovni komandant patrijarh Pavle, a svi ratni lideri, huškači i zločinci našli su podršku, pomoć i oprost u krilu svoje matere-crkve. A ta crkva nikad nije pokazala ni trag kajanja zbog zločina počinjenih i u njeno ime. Čak ni zbog rušenja svih džamija i muslimanskih vjerskih objekata na teritoriji koju su okupirale Karadžićeve snage.
Završetak rata je donio potpunu dominaciju vjere, koja je zamijenila nekadašnju komunističku ideologiju. Vjerske zajednice su postale apsolutni gospodari svega, njihova riječ je postala prva i posljednja, a crkve, džamije i krstovi počali su da niču svuda, i gdje treba, i gdje ne treba. Na veliku pozornicu je stupila masa novokomponovanih vjernika, koja vjeru nosi na sebi, a ne u sebi, pa je sve iskićeno vjerskim simbolima i pozdravima, do neukusa. Ikone, slike, zapisi, kalendari, privjesci, pozdravi, praznici, vjeronauka u školama, sve je to preplavilo javnu scenu. Ali, za razliku od tih spoljnih i nevažnih simbola, sve bitne vrijednosti koje religija propagira – od poštenja, ljubavi prema bližnjem, nečinjenja zla, do kajanja – sve je to potpuno zaboravljeno, posebno u RS I Srbiji. Zaboravljeno je i to da je država ustavno definisana kao sekularna. “Crkva vekovima ima svoj autonomni školski sistem, od zabavišta do trećeg stepena studija, kao što i država ima”, kaže poznati vjerski analitičar iz Beograda Mirko Đorđević. “Uvođenje veronauke dovelo je do preklapanja ta dva sistema. To je čisto politički gest… Veronauka se pretvara u izraz volje političke vrhuške i trenutno ima funkciju moralno-političkog vaspitanja. Na časovima veronauke predaje se nacionalistička ideologija.”
Kako kaže Mirko Đorđević, “crkva se uvodi i tamo gde joj je mesto, i tamo gde joj nije mesto. Primer koji se već pretvorio u nešto banalno jeste osveštenje. Imate vladike u Sinodu koji su zaduženi za osveštavanje vojnih oruđa. Nije sve sveto, svete su vrednosti života. Ne možete vi osveštavati, a i toga je bilo, automobile, pa čak i javne kuće, izvinjavam se, imamo primer toga. To je veliko zlo.”
U Republici Srpskoj, po Ustavu sekularnoj, postoje krsne slave svega, od entiteta i opština, do dječijih vrtića i biblioteka, a crkva igra neku ulogu zvaničnog i neprikosnovenog ministarstva nebeskih poslova. U dijelovima BiH sa hrvatskom većinom stanje je, čini se, još gore. Rekao bih da nije mnogo manji ni entuzijazam novih muslimanskih vjernika, mada nema takve razmjere i takvu isključivost. Ali, ako srpskim i hrvatskim političkim liderima odgovara naglašavanje razlika među ljudima i vladavina religije, koja počiva na tim razlikama, ovi treći bi mogli da se zamisle. Jer, Bosnu može spasiti samo jedinstvena, građanska i sekularna država u kojoj će vjera i vjerske razlike, kao i svuda u Evropi, biti privatna stvar svakog čovjeka. Ako svaka religija tvrdi za sebe da je samo ona u pravu, a vjerske zajednice nastave vladati našim životima, nemamo se čemu nadati.
Zato, prihvatimo, konačno, evropske civilizacijske vrijednosti i okrenimo se građanskom i sekularnom društvu. Dok još nije kasno.
