Hotel Vilina vlas: Od banjskog lječilišta do logora za silovanje Bošnjakinja 1992.
Bošnjakinja Jasmina Ahmetspahić, ne dozvolivši da je zločinci obeščaste, oduzela je sebi život skokom s prozora, sačuvavši tako ponos, čast, dostojanstvo i čestitost.
Piše: Ermin Kuka
Nedavno je, u okviru prezentacije turističke ponude, Turistička zajednica općine Višegrad učestvovala na sajmu u Beogradu.
Vijest o učešću objavljena je na zvaničnoj web-stranici općine, a pored načelnika općine, bio je prisutan i predsjedavajući Skupštine općine Višegrad. Na sajmu je, u sklopu ponude, predstavljen i hotel Vilina vlas.
Turistička zajednica Višegrad svoju turističku ponudu bazira na tri mjesta: Hotelu Vilina vlas, Andrićgradu i mostu Mehmed-paše Sokolovića.
Na prvi pogled, evidentno je kako su dvije od tri navedene lokacije mjesta masovnih zločina počinjenih nad Bošnjacima početkom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i okupacije Višegrada.
Posebno se tu izdvaja hotel Vilina vlas, koji je, pored mučilišta za bošnjačke muškarce, bio i mjesto masovnih silovanja i seksualnog zlostavljanja bošnjačkih djevojaka i žena, pa čak i maloljetnica.
Hotel Vilina vlas, u sklopu nadaleko poznate Višegradske banje, početkom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu i okupacijom Višegrada postao je logor u kojem su srpski zločinci vršili brojne zločine.
Udaljen od grada oko pet kilometara, u prirodnom ambijentu i mirnom okruženju, bio je pogodna lokacija za pritvaranje bošnjačkih muškaraca i žena nad kojima su vršene brojne torture, mučenja i zlostavljanja, a bošnjačke djevojke i žene su u njemu silovane i seksualno zlostavljane.
Tako je zločinac Milan Lukić, zajedno sa zločincem Mitrom Vasiljevićem, postupio sa sedam Bošnjaka koje je zarobio u fabrici namještaja Varda i ubio na obali Drine.
Nakon što ih je zarobio, ubacio ih je u auto i dovezao do hotela Vilina vlas. Svima je naredio da uđu u hotel. Lukić je postrojio zarobljene muškarce ispred recepcijskog pulta i od Mitra Vasiljevića, koji je bio u predvorju kada su ti muškarci ušli, zatražio da mu da ključeve kancelarije direktora hotela.
Lukić je pogledao iza recepcijskog pulta, ali nije našao ključeve. Nakon što su u hotelu proveli 15 do 20 minuta, Milan Lukić je jednom vojniku, sedmorici muškaraca i Mitru Vasiljeviću naredio da odu do automobila.
Zločinac Vasiljević je potvrdio kako su sva sedmorica zarobljenika bila nenaoružana. Pošto su krenuli, nakon nekog vremena automobili su se zaustavili nekoliko stotina metara poslije raskrsnice u Sasama u pravcu Višegradske Župe. Lukić je naredio svima da izađu iz vozila i krenu prema Drini. Sedmorica zarobljenih muškaraca postrojena su na obali, okrenuti prema rijeci. Nakon toga, Lukić ih je strijeljao.
U maju 1992. godine, autobus Crvenog krsta s bošnjačkim civilima, koji je trebao ići prema Skoplju, zaustavljen je na višegradskom mostu. Tada su zločinci izveli četvoricu mladića koji su odvedeni u Banju (Višegradska banja – hotel “Vilina vlas”) i ubijeni.
Brojne su izjave preživjelih logoraša o torturama i zlostavljanjima u logoru hotel Vilina vlas. Tako jedan od njih navodi: “Dana 23. maja 1992. godine četnici su u Višegradu proveli raciju i uhapsili veći broj ljudi. Mene su uhapsili zajedno s grupom komšija iz Višegrada u kojoj su bili: Zulfo Spahić (40 g.), Hasib Šišić (30), Faid Džafić (35), Nedžad Ribac (30), Ševal Kustura (40), kao i neki sudija Hafizović, a čije ime sam zaboravio. Odvedeni smo i postrojeni na platou ispred hotela ‘Vilina vlas'… Kada su nas postrojili, tražili su pare i zlato. Uz sebe sam imao oko 30 milijardi dinara i zlatnu veru koju nisam mogao da skinem s prsta. Lukić je vidio kako se mučim da skinem veru. Izvadio je nož i pošao da mi odsječe prst. Na silu sam zgulio veru s prsta zajedno s komadom kože. Kada smo opljačkani, povezali su nam ruke žicom na leđa i onda su počeli da nas tuku kablom od struje, palicama, nogama i rukama. Poobarali su nas na zemlju i počeli tući nogama i kundacima. Meni su razbili svu glavu i na oči nisam uopšte vidio. Natjerali su nas, izmrcvarene, da pjevamo o nekom vojvodi Đujiću. Ispred hotela smo mrcvareni oko tri sata, a potom su nas odveli u podrum hotela gdje smo zatekli još šestoricu prethodno zatvorenih ljudi. Nas trinaest ukupno, koji smo uhapšeni i dovedeni u dvije grupe, zatvoreni smo u kupatilo ložača centralnog grijanja hotela, u prostor koji ima samo 3,5 metara kvadratnih. Morali smo da ležimo jedan preko drugog. U kupatilu sam ostao oko četiri sata. Za to vrijeme najmanje desetak puta u kupatilo su upadali četnici i gazili po nama koji smo ležali kao sardine – jedan preko drugog. Psovali su i tukli nas nogama i kundacima pušaka.”
Logor u hotelu Vilina vlas bio je naročito poznat kao štab u koji su zločinci dovodili i silovali na desetine bošnjačkih žena, djevojaka i djevojčica.
Hotel je ujedno bio i sjedište vojnih formacija iz Srbije i Crne Gore, kao i vojnih formacija srpskih zločinaca iz Republike Bosne i Hercegovine. U tom logoru za žene i djevojke, prema izvještaju Ujedinjenih nacija od 28. decembra 1994. godine, silovano je preko 300 Bošnjakinja.
Zločinci su hotel Vilina vlas u Višegradskoj banji pretvorili u monstruozni kazamat, dovodeći u njega bošnjačke djevojke i djevojčice iz samoga grada i okolnih sela, gdje su ih sistematski silovali i zlostavljali.
Bošnjakinja Jasmina Ahmetspahić, ne dozvolivši da je zločinci obeščaste, oduzela je sebi život skokom s prozora, sačuvavši tako ponos, čast, dostojanstvo i čestitost.
Zločinci su u ovom hotelu sistematski silovali i seksualno zlostavljali djevojke, djevojčice i mlađe žene, smjenjujući se po više njih (grupna silovanja), pri čemu su ih udarali, premlaćivali i tukli šakama, te ih kasnije ubijali u obližnjem selu Sase i bacali u rijeku Drinu. Upravo su i posmrtni ostaci Jasmine Ahmetspahić pronađeni u jezeru Perućac.
Jedan od onih koji su pravosnažno osuđeni za silovanja i seksualna zlostavljanja u hotelu Vilina vlas jeste Željko Lelek.
On je pred Sudom Bosne i Hercegovine osuđen na kaznu zatvora od 16 godina. Svjedokinje su na suđenju potvrdile njegovo prisustvo u hotelu i učešće u zločinima silovanja i seksualnog zlostavljanja zatočenih Bošnjakinja.
Njegovo prisustvo u hotelu potvrdio je na suđenju i svjedok odbrane Petar Mitrović, rekavši da su zajedno išli do hotela, čime je povezao Leleka s vremenom i mjestom krivičnopravnih radnji iz te tačke optužnice.
Prema presudi, on je upotrebom sile prisiljavao žene Bošnjakinje na seksualni odnos i na drugi oblik teškog seksualnog nasilja, tako što je u junu 1992. godine došao u banju “Vilina vlas”, gdje se nalazila zaštićena svjedokinja M. H., koju je u Banju svakodnevno, pod prijetnjom i prisilom, dovodio i silovao Milan Lukić, kao i drugi neidentifikovani vojnici, pa ju je, između ostalih, silovao i optuženi Željko Lelek, pri čemu ju je psovao i vrijeđao na nacionalnoj osnovi.
U slučaju zločinca Olivera Krsmanovića, Sud Bosne i Hercegovine nije van razumne sumnje dokazao njegovo učešće u silovanju Bošnjakinja u hotelu Vilina vlas u junu 1992. godine, iako je svjedok optužbe Radovan Milosavljević, stražar na kontrolnom punktu u blizini hotela, potvrdio njegovo prisustvo i dolaske.
Zločini u hotelu nisu bili predmetom presude Milanu i Sredoji Lukiću, iako su svjedoci potvrdili njihovo prisustvo i učešće u zločinima, uključujući silovanje i seksualno zlostavljanje.
Jedan od najpoznatijih ruskih plaćenika i dobrovoljaca koji je ratovao na ratištima u Republici Bosni i Hercegovini, uključujući i Višegrad, Igor Vsevolodovič Girkin (poznatiji kao Igor Ivanovič Strelkov), u svom ratnom dnevniku, pored ostalog, navodi: “U Višegradu su muslimanski muškarci privođeni i ubijani; stotine žena su bile zatvorene i masovno silovane u zloglasnoj banji Vilina vlas.” Banjske kapacitete hotela koristili su i ruski plaćenici i dobrovoljci (uključujući i kozake) koji su učestvovali u agresiji i zločinima, a tu činjenicu potvrđuju u svojim knjigama Aleksandar Kravčenko i Boris Zemcov.
Krajem 2025. godine, prema informacijama sa zvanične web-stranice općine Višegrad, pokrenute su aktivnosti na izradi Strategije razvoja turizma u Višegradu, gdje će sasvim sigurno posebno mjesto zauzeti i hotel Vilina vlas.
To će sigurno proći jer svi dosadašnji pokušaji da se navedeni hotel ukloni s turističke mape nisu urodili plodom. U Višegradu to pogotovo neće biti uspješno jer su Bošnjaci izgubili poziciju političkog naroda u tom gradu.
Dozvoljeno je da ustavom zagarantovana pozicija predsjedavajućeg Skupštine općine pripadne takođe Srbima, a jedini bošnjački zastupnik u skupštini je zamjenik predsjedavajućeg (pozicija bez ikakvog utjecaja na procese odlučivanja).
Stoga je, bez problema i prepreka, 18. februara 2026. godine načelnik općine uručio upotrebnu dozvolu za četvrti sprat rehabilitacionog centra Vilina vlas, čime se kapaciteti proširuju, a nigdje nema nikakvog obilježja koje bi svjedočilo onome što se dešavalo u hotelu tokom agresije i okupacije Višegrada.
(stav.ba)
