Mladić kao Che Gevara

9

Mediji nekad i mediji sad: Mladić kao Che Guevara

Na površinu je isplivala nevjerovatna uloga medija, koji se nisu odmakli ni koraka od vremena kada ih je Milošević držao na uzici.

Piše: Mehmed Meša Pargan

Rat na području bivše Jugoslavije devedesetih godina prošloga stoljeća otkrio je modernom svijetu jednu sasvim novu i drugačiju ulogu novinara i općenito medija u provođenju ratnih zamisli, prije svega onih koje su u funkciji ratnih osvajanja. Novinar može biti ubojitiji od vojnika s puškom, samo je potrebno uspostaviti sistem u kojem će on moći pokazati tu ubojitost. Iako ratna propaganda nije tekovina Beograda, (vrlo efikasno je korištena u Drugom svjetskom ratu, te nekim drugim ratovima poput onoga u Ruandi), upotreba medija u pripremi agresije koju je vojna mašinerija JNA pokrenula s ciljem osvajanja Slovenije, Bosne i Hecegovine, Hrvatske i Kosova, sa stanovišta nauke nešto je sasvim novo.

Međunarodni stručnjaci za medije bili su zapanjeni razmjerama (zlo)upotrebe medija u funkciju Miloševićevog režima. Analize provedene u brojnim naučnim radovima pokazale su da je upravo Slobodan Milošević u vođenju rata medije koristio kao oružje, stavljajući ih u sistem, sa tačno određenom ulogom i odgovornošću. Prije njega mediji jesu korišteni u funkciju rata, ali nikada nisu imali tako očiglednu i tako efikasnu ulogu.

Propagandisti

Sve donedavno u svijetu je vođena ozbiljna rasprava o tome da li novinare iz bivše Jugoslavije treba suditi za ratne zločine, odnosno za njihovu ulogu u podsticanju na činjenje zločina. Dilema nije bilo da je beogradski režim u svojim redovima imao više hiljada novinara koji su godinama djelovali kao ratni propagandisti, djelujući u svojim redakcijama, mahom državnih medija, ali i u mnogim privatnim. Također, potpuno je bilo jasno da je čitav sistem temeljito pripremao javnost i vojnike za agresiju koja je provedena na Bosnu i Hrvatsku plasirajući izmišljene priče o ubijanjima srpskih civila, što je mobilisalo svijest, a odmah potom i vojne efektive. Upotreba novinara i medija bila je ključni dio osvajačke strategije: pod kontrolu Beograda stavljeni su svi mediji, ali i TV predajnici na istoku Bosne. Ovaj Miloševićev potez imao je izuzetno teške posljedice, koje se i danas osjećaju.

Srbi u Bosni i Hercegovini i Srbiji čak su i danas pod utjecajem te propagande i ratnohuškačkog novinarstva iz devedesetih. Još uvijek ne vjeruju da je srpska vojska počinila najstrašnije zločine protiv civila, koji se mogu mjeriti samo s Hitlerovim zločinima i za koje su već dokumentovane stotine hiljada stranica optužnica, sudskih presuda, dokaza… Srbi ne (žele da) vjeruju da su srpski junaci ušli u Srebrenicu i ubili 8.300 nezaštićena civila. Zahvaljujući medijima, danas se ratno zlodjelo Radovana Karadžića i Ratka Mladića tretira kao junaštvo, borba za oslobođenje srpskog naroda. Ako prođete bilo kojim gradom bh. entiteta RS, vidjet ćete na golobradim momcima majice s Mladićevom slikom. Nova generacija Srba Che Guevaru na svojim majicama pokušava zamijeniti đeneralom Mladićem. Isto kao što četvrt stoljeća srpski mediji zlo pokušavaju prikazati kao dobro.

U procjeni da li novinare treba suditi u Hagu, bilo je mnogo dilema. Sudska praksa je govorila da slučaj iz Ruande, gdje su novinari osuđeni na zatvorske kazne, primjer je da novinari mogu imati krivičnu odgovornost, iako u današnjem vremenu želimo reći da svijet počiva na slobodi medija i da se novinar ne može teretiti za ono što je napisao ili izgovorio. Ali, gdje je ta linija slobode izražavanja, odnosno granica krivične odgovornosti za izrečeno? Da li je uloga novinara u ratu i u počinjenim zločinima ravna ulozi političara, oficira ili egzekutora na terenu? U slučaju Beograda ta uloga medija je bila mobilizirajuća, odnosno zastrašujuće motivirajuća za rat – štaviše permanentno ratnohuškačka. Ali, novinari u Srbiji nisu suđeni u Hagu. Srbija dvije decenije krije svoju ulogu u ratu u BiH. Mediji kriju da je izvršena brutalna agresija. O njoj govore groblja u srbijanskim selima i gradovima.

Dno ispod dna

Nakon amnestije zločinačkog pristupa medija ratovima koje je vodila Srbija, svijet medija i općenito svijet neće biti isti. O tome govori kontinuitet medijskog divljanja koje egzistira u Srbiji i koje, nažalost, već dugo i efikasno preliva u Bosnu.

Prošloga vikenda u Banjoj Luci se desio narod. Danima je vladao strah od moguće eskalacije sukoba između dvije grupe različitih političkih pogleda koje su zakazale svoj izlazak na ulicu u isto vrijeme, istoga dana, one koju je činila opozicija i druge koju je na ulice pozvao predsjednik RS-a Milorad Dodik. Bila je potrebna samo varnica da se sve otme kontroli. U smirivanje situacije uključili su se aktivno najviši vjerski autoriteti Srpske pravoslavne crkve, te kompletno rukovodstvo Srbije. Svi su bili zapanjeni odlukom predsjednika Dodika da na sebe preuzme rizik, ali ispostavit će se da se jedino ovim hazardnim činom, sijanjem straha među svojim narodom i s jakom policijom, može očuvati vlast.

Dešavanje naroda u Banjoj Luci, kao blijeda kopija Miloševićevog načina djelovanja krajem osamdesetih godina, pokazalo je sve slabosti Dodikovog režima, ali i nedostatak snage opozicije. S druge strane, na površinu je isplivala nevjerovatna uloga medija, koji se nisu odmakli ni koraka od vremena kada ih je Milošević držao na uzici. Sijanjem straha kako obrijane vehabije, Bošnjaci i Turci dolaze u Banju Luku da ruše Dodikov režim, dodirnuto je dno. Ali ispod ovoga dna ima novo dno, to smo već na Balkanu naučili. Očigledno je: mediji su spremni za mnogo strašnije scenarije.

 

(Faktor.ba)