Piše: Jusuf Trbić
(O desetoj izložbi slika Mehmeda Imamovića, 3. oktobar 2025. Dom mladih Tuzla)
Kako vrijeme leti! Koliko juče gledali smo prvu samostalnu izložbu Mehmeda Imamovića, bijeljinskog slikara sa tuzlanskom adresom, a sad se srećemo sa desetom. I svaki put je to simfonija boja koje se otimaju definisanju, boja koje ulaze u oči i dušu i čine da svijet u sebi i oko sebe vidimo na drugačiji način. Tamno vrijeme i crno-bijeli snovi odjednom postaju koloraturni vrlozi koji nas uvlače u dubinu slike i grade svojevrsnu geografiju ljepote kojoj se teško oduprijeti. Čak i oni koji se nikad nisu posebno interesovali za slikarstvo, kad stanu pred ova platna, mogu da osjete moć umjetnosti, moć boja koje ne dozvoljavaju mraku da nas savlada. I mogu da shvate šta je to što je jednog Van Goga ili Modiljanija tjeralo da slikaju čak i onda kad je to njima samima donosilo samo patnju.
Mehmed Imamović bojama oživljava ono nevidljivo u sebi, onu ljudsku snagu koja je oduvijek vukla naprijed, čak i kad udara u zid nerazumijevanja. Njegova umjetnost može se shvatiti tek u kontekstu savladavanja naizgled nesavladivih teškoća – izbjeglištvo i izgnanstvo, bolesti, životne bure i oluje, puste godine u močvarnom bosanskom vremenu, neshvatanje okoline, opšta površnost koja ubija, mrak u svim nijansama, naš kolektivni zarobljeni um, društvo u kojem je umjetnost zadnja rupa na svirali. Trebalo je sve to odbaciti i naći u sebi snagu da se život oboji radosnim bojama, da se na beznađe odgovori osmijehom, na strah melodijom ljubavi, na opštu pasivnost nepojmljivim angažmanom, na mržnju mirenjem sa sobom i sa drugima. Umjetnost koja ne služi nikakvim konkretnim ciljevima, još manje interesima bilo koje vrste, umjetnost koja autora košta, koja ga ranjava, koja ga tjera da satima stoji pred praznim platnom da bi ga ispunio slobodnom igrom boja za mali broj gledalaca, ta umjetnost pokazuje da je uvijek veća od života. Iskoračiti iz sebe samog, iz skučenog prostora i vremena, raditi, pa ostaviti djelo koje sutra može nestati bez traga u zarmznutom moru ravnodušnosti u nama – nije li to sudbina svih autentičnih stvaralaca u istoriji? Karavađo, Hijeronimus Boš, El Greko, Pikaso, mijenjali su pogled na svijet i umjetnost, bili osporavani, da bi danas njihova imena blistala zlatnim sjajem u istoriji umjetnosti.
Mehmed Imamović ima tu autentičnost, tu slobodu da stvara kako se njemu dopada, bez obzira na sve kanone, običaje i očekivanja onih koji bi cjelokupno stvaralaštvo voljeli da stave u okove rutine. On razbija kliše nudeći poeziju boja po svojoj mjeri, duboku, prozračnu, razigranu i nesputanu. Stanite pred bilo koje njegovo platno – portret, pejzaž, urbani prizor, djevojku koja svira, sokak kroz koji prolaze žena na konju i njen vodič, crni čovjek začuđenog pogleda, likovi sa očima kao otvorenim prozorima – i kad se zagledate, osjetićete da vas ono što vidite smiruje, da boje ulaze u vašu dušu, da vas ispunjava ljepota, da se u vas useljava nešto toplo, nešto što će učiniti da ove večeri sanjate snove u boji. U današnjem vremenu crnih vijesti koje pretiču jedna drugu, u okeanu straha i na planinama mržnje, u cijelom ovom ružnom, uzburkanom i nesigurnom vremenu pogled na ovu oazu boja možda će vas vratiti ljepoti koju smo svi odavno zaboravili. Ako je dužnost umjetnosti da nas duhovno oplemeni, da nam vrati, makar na trenutak, sunčanu sliku života kakvog svaki normalan čovjek zaslužuje, onda su slike Mehmeda Imamovića ispunile svoju svrhu.
Slavni ruski kompozitor Modest Musorgski komponovao je 1874. godine svitu za klavir pod naslovom „Slike s izložbe“, u kojoj je zvucima predstavio slike svog prijatelja, slikara Viktora Hartmana, koji je preminuo godinu dana ranije. Francuski pjesnik Artur Rembo slikao je stihovima, naš veliki slikar Safet Zec naslikao je neizmjernu bol Srebreničana, Mikelanđelo je u neuporedivoj Sikstinskoj kapeli bojama dočarao svijetli i razigrani pakao, Federiko Felini je u „Amarkordu“ filmskim kadrovima naslikao svoje djetinjstvo, a Edvard Munk je bojama prikazao užas i tegobu ljudsku. Mehmed Imamović slika radost života i to je sva njegova ambicija. Naša pažnja može pomoći da ta radost oživi i da još dugo traje pod našim kapcima očnim.
Za njega će to biti sasvim dovoljna nagrada.
