Mrak bez voznog reda

217

Piše: Jusuf Trbić

U Bosni noć nikako da se završi. Noć koja je pala na nas prije više od dvije decenije traje i danas, i nikakvog znaka nema da će mrak početi da se razilazi. Mrak fašizma, ideologije koja je ratom i zločinima, mržnjom i diskriminacijom, lažima i obmanama pravila etnički čistu državu za sve “svoje”, i to čini i danas, neumorno. Samo na drugi način.

U Bijeljini je 24. septembar decenijama bio Dan opštine, kao sjećanje na prvo oslobođenje grada od Nijemaca i njihovih domaćih pomagača. Bilo je to zajedničko sjećanje na antifašiste koji su ostvarili blistavu pobjedu nad fašistima, i to platili svojim životima. Svjedoče o tome i danas velike grobnice i spomenici u Rači i Trnovi. Osnovna ideja koja ih je vodila bila je jednakost među ljudima, zajedništvo, brisanje nacionalnih i vjerskih razlika, svijet za čovjeka. Ta ideja antifašizma ujedinila je Evropu, Ameriku i sve tadašnje progresivne snage u borbi protiv najvećeg zla koje je zapamtilo čovječanstvo, a antifašizam je postao temelj nove civilizacije.

Četiri decenije nakon sloma i poraza, avet fašizma oživjela je na ovom dijelu Balkana i polako počela pobjeđivati pobjednike. Najcrnji četnici i ustaše odjednom su se pojavili kao heroji i uzori, i ništa ih više nije moglo zaustaviti. Rat protiv Bosne, i sa istočne i sa zapadne strane, bio je kopija onoga što su četnici i ustaše radili u Drugom svjetskom ratu. I ako u Hrvatskoj i ima snažnih glasova otpora vraćanju ustaštva, na drugoj strani je drugačije.  U Srbiji i RS-u već odavno su četnici izjednačeni zakonski sa partizanima, ulicama i ustanovama daju se imena najvećih koljača, Draža Mihajlović je promovisan u nacionalnog barda o kojem se snima čak i TV serija, na redu je rehabilitacija naciste Milana Nedića, a na čelu države Srbije nalazi se  četnički vojvoda Tomislav Nikolić. Stara priča se nastavlja, samo je ovoga puta umivena, ofarbana, dekorisana i namirisana, za potrebe politike. Ali, svejedno smrdi.

Vidi se to jasno i u Miloševićevom ratnom plijenu u Bosni. Republika Srpska danas je ostvarenje sna Draže Mihajlovića. Njegov plan o “homogenoj Srbiji” skoro da je ostvaren, pobijeni su i protjerani Bošnjaci i Hrvati, crkva je postala vladar ovoga parčeta zemlje, a fašizam, u novom ruhu, raste i razvija se bez ikakvih problema. U Bijeljini je 24. septembar-Dan oslobođenja, bio ukinut, pa je vraćen pod pritiskom stranaca, a danas se obilježava više nego skromno, samo zato što se mora i onoliko koliko je nužno. Razlozi su sasvim jasni.

Velikosrpski plan prisvajanja pola Bosne bio je kopija četničkog plana, autora Stevana  Moljevića, banjalučkog advokata i ideologa Dražinih četnika. Prepisan i sproveden doslovno, etničkim čišćenjem, masovnim zločinima, koncentracionim logorima, rušenjem džamija i zatiranjem svih tragova postojanja nepodobnih naroda, taj plan se sprovodi i danas, u miru, samo drugim sredstvima. Nevjerovatna je disiplina s kojom se toga plana drže svi u Republici Srpskoj, bez obzira na to ko je vlast, a ko opozicija.  Podsjetio je na to i Ramiz Salkić u intervjuu Oslobođenju. Mnogo puta su u Narodnoj Skupštini u Banjoj Luci srpski poslanici, koji ni oko čega ne mogu da se slože, bili jedinstveni u donošenju odluka i zakona koji otvoreno diskriminišu sve nesrbe. Salkić pominje Zakon o katastru i premjeru, Uredbu Vlade o prebivalištu, negiranje bosanskog jezika u školama, zapošljavanje, pri čemu je Vijeće za zaštitu vitalnih nacionalnih interesa Ustavnog suda RS napravljeno tako, da Srbi odlučuju sami o svemu. Tu je, dakako, i nepoštovanje Ustava RS-a, BiH i Dejtonskog sporazuma, koji izričito zabranjuju svaki akt secesije ( a koliko puta smo čuli priču o referendumu i osamostaljenju RS-a), nalažu da se poštuju ravnopravnost naroda i proporcija s popisa iz 1991. godine. Posebno su zanimljivi opšti napori da se ukine naziv bosanski jezik. Činjenica da Ustav BiH precizno govori o srpskom, hrvatskom i bosanskom jeziku, a Ustav RS-a o “jeziku kojim govore Srbi, jeziku kojim govore Hrvati i jeziku kojim govore Bošnjaci”, pokazuje da ni dvadeset godina nakon Dejtona ovaj entitet nije ispunio obavezu da svoj Ustav i zakone uskladi sa državnim. Takva situacija je u mnogo čemu i u drugom entitetu, pa se konačno, nakon dvije decenije,  mora na dnevni red postaviti pitanje opravdanosti ovakvog teritorijalnog ustrojstva države, tj, postojanja entiteta i kantona. Uz to, kaže Salkić, “Srbi u dnevnicima i školskim knjižicama pišu srpski jezik, a nama ne dopuštaju da piše bosanski. Zbog toga ćemo tražiti da se zabrani korištenje naziva srpski jezik – neka stoji jezik srpskog naroda, kao što su sada naložili direktorima škola da pišu jezik bošnjačkog naroda.”

A i potpredsjednik RS-a je potpuno razvlašten, da ne bi Bošnjak ili Hrvat imali bilo kakve ozbiljnije ovlasti. Uostalom, sjećamo se, kad je umro predsjednik RS-a Milan Jelić, svi srpski poslanici i funkcioneri bili su jedinstveni u tome da se Bošnjaku ili Hrvatu ne smije dozvoliti da ga zamijeni, do izbora novog. Bio je to praktični rasizam na djelu. Nepodobni ne smiju biti ni rukovodioci u bilo kojem javnom sektoru, u policiji pogotovo, pa u čitavom RS-u nema ni jednog autentičnog Bošnjaka ili Hrvata na mjestu bilo kojeg direktora.

Mnogo puta sam pisao o tome : Republika Srpska je postala pravoslavna kvazi-država, u kojoj svoje krsne slave imaju svi, od entiteta i opština, do policije i dječijih vrtića. Ovdje Bošnjaci i Hrvati nemaju pravo na posao, u skladu sa zakonom, nemaju pravo da svoje praznike slave kao Srbi, nemaju pravo da svojim ulicama i ustanovama daju imena kakva hoće, nemaju pravo da formiraju mjesne zajednice i opštine tamo gdje su u većini  ( čak ni mjesta poput Kozarca ili Janje, koja  broje po petnaestak hiljada stanovnika,  dok neke srpske opštine imaju po 150 ili 300), povratak prognanih sprečava se svim sredstvima, otimaju im se kuće i imanja, crkve se grade na njihovoj zemlji, zločini nad njima se negiraju, čak i genocid u Srebrenici, masovne grobnice prešutkuju, a najveći zločinci slave kao heroji. I nije im dosta što im ulice i ustanove nose imena četničkih koljača i srpskih svetaca, sad će, kako je Dodik najavio, podizati spomenike Karadžiću i Mladiću i njihova imena davati ulicama. Malo su, dakle, pljuvali po nama, malo su nas vrijeđali, malo je bilo diskriminacije svuda i na svakom mjestu, sad ćemo dobiti za heroje najveće zločince Evrope na kraju dvadesetog vijeka. Daj Bože da ne bude i šta gore.

U Bijeljini se, pored trga đenerala Draže i ulica četničkih zlikovaca, nalazi i ulica vladike Nikolaja Velimirovića, pa čak i Arkanove garde, a svi naši pokušaji da se izmijene nazivi ulica u Janji, kao i nekih u Bijeljini, ostali su bez ikakvog odjeka. Dugogodišnji napori SABNOR-a da se postave biste narodnih heroja na glavni trg zapinju pred jednom sitnicom : može, ali bez Bošnjaka. Ja to mogu nazvati samo jednim imenom : fašizam.

Prošle godine u ovo vrijeme zapitao sam se : šta to onda slavi Bijeljina 24. septembra? Do danas nisam našao odgovor.