Piše: Jusuf Trbić

Mnogi su pisali i govorili o gluposti, od drevnog Hesioda do Immanuela Kanta, od Voltaira do Sartra, od Sofokla do Nietzschea. Seneka je tvrdio da se glupost uvijek ponavlja, a Moliere da je učeni glupan gluplji od glupana neznalice. Einstein i Pascal su smatrali da glupost nema granica, a Descartes da ništa na svijetu nije tako dobro podijeljeno kao zdrav razum – svako misli da ga ima dovoljno. John Kennedy je govorio da samo pametan čovjek može shvatiti da je napravio glupost, a Ivo Andrić je napisao da nije najveća budala onaj koji ne zna čitati, nego onaj ko misli da je sve što pročita istina. Abraham Lincoln je savjetovao : bolje je ćutati i biti smatran glupim, nego progovoriti i otkloniti svaku sumnju, a jedan od čuvenih Murphijevih zakona kaže : nikad ne raspravljaj s budalom – ljudi možda neće uočiti razliku. Sigmund Freud je utvrdio da je prvi znak ljudske gluposti: odsustvo srama, a Dostojevski je napisao čuveni roman „Idiot.

Mračni Srednji vijek, grobnica duha, znanja i pameti, danas je daleko iza nas, zahvaljujući civilizaciji i kulturi tadašnjeg islamskog svijeta, koji je uspio da premosti jaz između antičke Grčke i vremena renesanse, i slobodnomislećih evropskih ljudi koji su, rizikujući sopstvenu slobodu, status i život, razotkrivali vladavinu gluposti, neprosvijećenosti i neslobode. Veliki Erazmo Roterdamski (Desiderius Erasmum Roterdamus) ostavio je neizbrisivo svjedočanstvo o vladavini ludosti u Evropi, čuvenom knjigom „Pohvala ludosti“. Svoj satirični esej Erazmo je nazivao  igrom duha. Na neponovljivo duhovit način on ismijava tiraniju neznanja i zatucanosti u tadašnjoj Evropi, a posebno lažne vrijednosti koje nameće crkva. Kroz usta Ludosti on izgovara istine koje su otvorile vrata kritičkom mišljenju, a njegovi čitaoci znali su to prepoznati, pa je „Pohvala ludosti“ postala pravi srednjovjekovni bestseler.

Gustav Flaubert je rekao da su za sreću potrebne tri stvari : zdravlje, sebičnost i glupost, pri čemu je ovo treće najvažnije. Zbog toga je glupost najbitnija stavka svake ideologije, jer ona cilja na pasivnost i bezličnost pojedinca, na masu koja je motor vladanja i pogonska sila društvene moći. Gustav Le Bon je pisao da, pod uticajem ideologije, čitava nacija može postati gomila.

Pitajući se kako je moguće da toliko Nijemaca prihvati ludačke Hitlerove ideje i da dobar dio prosvjećene nacije, u kojoj već u tridesetim godinama nije bilo nepismenih, krene na put zla, njemački protestantski pastor Dietrich Bonhoeffer napisao je izuzetan esej o gluposti. „Glupost je opasniji neprijatelj dobra nego zlo“, zapisao je on. „Protiv zla možemo protestirati, možemo ga raskrinkati, možemo ga, ako ustreba, silom spriječiti. Protiv gluposti smo bespomoćni…Pri tome je glupak, za razliku od zlog čovjeka, sobom do kraja zadovoljan…Da bismo znali kako s glupošću izaći na kraj, moramo nastojati shvatiti njenu suštinu. Jedno je sigurno, ona u suštini nije defekt intelekta, nego ljudskosti. Postoje ljudi izvanredno živahnog intelekta koji su glupi i ljudi veoma tromog intelekta koji su sve drugo prije nego glupi. Pri tome se manje dobija utisak da bi glupost bila neki prirođeni defekt, nego, naprotiv, da u određenim prilikama ljudi postanu glupi, odnosno da se daju učiniti glupima…Tako se čini da je glupost možda manje psihološki, a više sociološki problem…Moć jednih ima potrebu za glupošću drugih.“ Bonhoeffer je tako utvrdio da je glupost podanika  pogonsko gorivo svake moći, pogotovo one nekontrolisane. Veliki austrijski pisac Robert Musil, autor romana „Čovjek bez svojstava“,  održao je 1937. godine u Beču predavanje o gluposti, koje je pretočio u esej. U njemu pisac razmatra pojam gluposti i njen društveni karakter, koji se može uočiti u svakom vremenu i na svakom prostoru, jer je glupost sastavni dio ljudske prirode i nije ničije ekskluzivno svojstvo.  Individualne gluposti, smatra on,  ponekad mogu da povuku cijelu zajednicu, pretvarajući se u kolektivno stanje duha.

Paul Tabori je polovinom prošlog vijeka objavio čuvenu „Istoriju ljudske gluposti“, u kojoj analizira ovu, kako on kaže, tragediju svjetskih razmjera.  Glupost nekad može biti i zabavna, ali su njene posljedice obično strašne, jer je ona nanijela čovječanstvu više štete nego svi ratovi, prirodne nesreće ili revolucije – zajedno. Glupost je vječna, kaže on, i protiv nje je i Bog nemoćan.

Andre Gliksman u knjizi „Glupost“ kaže da je glupost izuzetno snažna, otpornija od gvožđa, i da odlolijeva svim promjenama. Ona živi u imitaciji i nema sposobnost racionalnog rasuđivanja, ali nikad nije haotična i neorganizovana. Za mnoge bolesti postoje lijekovi, vajka se on, ali za glupost još niko nije pronašao lijek.

U prikazu knjige „Stupidity“ Avital Ronell, Tonči Valentić ističe …“glupost kao ideologiju u najčišćem obliku, odnosno glup subjekt ( bio on Forest Gump ili tzv. Prosječni građanin, čovjek iz naroda) koji utjelovljuje čisti subjekt Ideologije upravo zato jer ništa ne shvaća, automatski izvršava naređenja, ni u šta ne sumnja itd. Dakle, takav subjekt kao pasivni svjedok događaja u kojima i sam sudjeluje predstavlja glupost u najčišćem i najopasnijem obliku: glupost kao nemogućnost kritičke distance.“ Pošto glupost nije nedostatak morala (mada je često kombinovana s njim), niti je patološko stanje, postavlja se pitanje kako je moguće da je tako često izazivala strašne etičke posljedice, masovne zločine, genocid, mržnju epskih razmjera, neopisive patnje miliona ljudi, predstavljajući istovremeno sebe kao zaštitnicu morala. Odgovor je, naravno, u kolektivizaciji svijesti i psihologiji stada, koja ljude čini bezličnim dijelovima djelatnog društvenog mehanizma. Utopljeni u kolektivno, oni ne žele i ne uspijevaju shvatiti čudovišnost invidualnog i kolekivnog zla. Hana Arendt je to nazvala banalnošću zla. Mnogi, među njima i Musil i Deleuze, prepoznali su tu opasnu, zastrašujući dimenziju masovne gluposti, tu transcendentalnu  glupost, koja nosi u sebi potencijal nezamislivih tragedija.

Američki profesor Carlo Maria Cipolla u studiji „Osnovni zakoni ljudske gluposti“ kaže da su glupi ljudi posebna vrsta društvenih grupa, mnogo opasnijih od mafije ili velikih korporacija. On pravi razliku između gluposti i neznanja i smatra da je glupost izbor, a ne rezultat prisile. Prvi od osnovnih zakona ljudske gluposti glasi : „Uvijek i neizbježno, svako od nas  podcenjuje broj glupih osoba u svijetu. Objašnjenje je da se često ispostavi kako su neke osobe, za koje se smatralo da su pametne i racionalne, zapravo glupani, a svako je, makar s vremena na vrijeme, žrtva glupana koji se pojavljuju iznenada i neočekivano.

Drugi zakon glasi: „Vjerovatnost da je određena osoba glupa neovisna je o bilo kojim drugim karakteristikama koje ta osoba posjeduje. Razlika između glupih i pametnih određena je prirodno, smatra Cipolla, i to je neselektivna osobina svih ljudskih grupa. Glupost je pravilno raspoređena, onako kako priroda, i u svim drugim slučajevima, održava konstantnom učestalost nekih pojava, na primjer odnos muške i ženske novorođenčadi u svim dijelovima svijeta. Procenat glupana ne zavisi od veličine društvene grupe, niti od vremena i mjesta, on je svuda isti. Istraživanja su pokazala, kaže Cipolla, da je taj procenat jednak među neobrazovanim radnicima, kao i među univerzitetskim profesorima, pa čak i među dobitnicima Nobelove nagrade.  Takav procenat je svuda, i on će uvijek premašiti naša očekivanja. „Isti procenat glupavih ljudi dobijamo bez obzira da li se razmatraju brojčano velike grupa ili se bavimo veoma malim grupama ljudi. Nijedan drugi set vidljivih pojava ne nudi tako upečatljiv  dokaz moći prirode“[1]

Treći osnovni zakon glasi : „ „Osoba je glupa ako nanese štetu drugoj osobi ili grupi ljudi, a da pri tom ne doživi osobnu korist ili, još gore, nanese štetu i sebi.“ Ovdje ćemo se prisjetiti brojnih likova koji ogovaraju druge, vrijeđaju ih, pljuju, denunciraju, prave im štetu na razne načine, a da od toga oni sami nemaju nikakve koristi, i više vole da komšiji crkne krava, kako se to kaže, nego da oni dobiju bilo šta. Onaj koji djeluje u korist svih drugih, kaže Cipolla, taj je inteligentan. Ali, pametni ljudi često trpe štetu od glupana jer ne mogu da shvate njihovo ponašanje i njihovu logiku. Razbojnik djeluje racionalno, on pravi štetu drugima da bi donio korist sebi. Glupan nanosi štetu drugima bez ikakvog razumnog razloga.

Četvrti  osnovni zakon ljudske gluposti: „Ljudi koji nisu glupi uvijek potcjenjuju štetni potencijal drugih ljudi. Oni stalno zaboravljaju da u bilo koje vrijeme i bilo gdje, u bilo kojoj situaciji, suočavanje s glupim pojedincima ili njihovo povezivanje neizbježno predstavlja skupu grešku“. Nepredvidivost onoga što mogu napraviti glupi ljudi čini opasnim njihovo djelovanje. To je kroz istoriju donijelo nebrojeno mnogo žrtava.

Peti osnovni zakon je logičan nastavak prethodnog: „ Glupa osoba je najopasniji tip osobe koja postoji.“ Kao što smo vidjeli, glupak čini štetu drugima, čak i kad on sam od toga nema nikakve koristi. Ako takve osobe zavladaju u društvu, to dovodi do opšte propasti. Pri tome broj glupana nije ništa manji u bogatom i prosvijećenom društvu nego u siromašnom, samo što bijeda i nered itekako pogoduju rastu gluposti, jer je u takvom ambijentu glupanima dozvoljeno da se razmašu i sve uzmu u svoje ruke. U takvim društvima, kaže Cipolla, raste broj razbojnika i glupana u vlasti, dok se oni pametni sklanjaju ili ih drugi eliminišu, kreira se društveni ambijent u kojem cvjetaju glupost, duhovna bijeda, kolektivističko mišljenje, podaništvo, autoritarna svijest, erozija morala i svih civilizacijskih vrijednosti, a zemlja klizi u sunovrat.

Nekako me ovo, ne znam zašto, podsjetilo na Bosnu.