Piše: Jusuf Trbić
„Pandemija vlada našim svijetom. Pandemija gluposti. Dok se u prošlosti glupost mogla lokalizirati, ograničiti na određeno područje, zaustaviti ispod gradskih bedema, danas, u doba društvenih mreža, to je isključeno. Nemamo nikakve šanse, pošast je nezaustavljiva“, zapisao je hrvatski novinar Ante Tomić. „Učini nam se katkad da su društvene mreže izmišljene samo za prenošenje svakovrsnog intelektualnog smeća, sramotne neukosti, bestidnog prostaštva, vjerske netrpeljivosti, nacionalizma, rasizma, homofobije, mizoginije. Tu su oživjele i neke, mislili smo, odavno mrtve zablude. Razgorilo se ono što je od dvanaestog stoljeća tinjalo ispod pepela.
Eksplozija internetskih komunikacija i kompleks društvenih mreža učinili su glupost globalnim fenomenom koji se kroz naše živote valja poput cunamija, i ništa ih ne može zaustaviti. Tokom čitave istorije vladajuće elite su kreirale životni ambijent, uspostavljajući sistem, nekad nakaradan, nekad funkcionalan, koji im je omogućavao da održe red i kreiraju kulturne obrasce koji su podržavali njihovu vlast. Nije drugačije ni danas, samo što tehnologija vladanja sad ima na raspolaganju moćne medije koji svakoga trenutka ulaze u ljudske glave i duše i sposobni su da od velike mase ljudi učine mašineriju bez razuma i kritičke svijesti. U bivšoj Jugoslaviji, koja je, uz sve svoje mane, bila ozbiljna, realna i snažna država, održavan je nekakav red, u kojem se znalo šta je dobro, a šta loše, šta je pravedno, a šta nije, šta je pametno, a šta nepametno. A onda je došlo vrijeme rušitelja i kreatora haosa, koji su vikali kako je Jugoslavija propala jer nije dozvoljavala nacionalizmu i religiji da se razmašu, pa su pustili ta dva mračna duha iz boce. Rezultat je nacionalističko- religijska vladavina koja je uništila sve što je stvarano pola vijeka, koja je okrenula moral naopako, kulturu zamijenila primitivizmom, a glupost učinila najmoćnijim političkim oružjem. Pamet i znanje postali su najjeftinija roba, a ludost, neznanje, kič-svijest i poslušnost – vrhunske vrijednosti. Nacionalistički talas je donio opštu politizaciju kulture, medija i javnog života i stvorio misaone obrasce koji su u potpunosti izjednačili, i po stilu i po dubini, misli čobana i akademika, državnika i vjerskih velikodostojnika, intelektualaca i nepismenih, stvarajući jednu ideologijsku amorfnu maglu koja je sve prekrila.
Čitava lavina krenula je od najkrvavije priče dvadesetog vijeka – od nacizma, to jest nacionalističkog socijalizma. Nacistička propaganda se nije obraćala razumu, već osjećanjima, u čemu su mediji odigrali odlučujuću ulogu. Sam Hitler je cilj svoje politike objašnjavao kao ulaženje u dušu masa, a taj duhovni poduhvat kao revoluciju duha, ujednačavanje (Gleichschaltung), dakle – stvaranje jednoobrazne i jednomisleće gomile, sjedinjenje pojedinca i naroda u blatu krvi i tla. Tokom vremena uklonjeni su svi disonantni tonovi, sve što se nije uklapalo u kolektivnu ideju i jedinstveni kulturni kalup, svaku misao, svaku knjigu, sliku ili ideju. U tu svrhu su, pored ostalog, stanovništvu podijeljeni milioni radio-aparata koji su bili tako napravljeni, da nisu hvatali ni jednu stranu radio-stanicu. Govoreći o masovnoj psihologiji fašizma Wilhelm Reich je naglašavao to spretno manipulisanje osjećanjima i izbjegavanje svake argumentacije i svih nepodobnih istina i činjenica. Veličanje mita, krivotvorenje prošlosti, kolosalne laži, rušenje svega progresivnog, psihologija gomile, čitav taj arsenal nacionalne paranoje pretvorio je masovno ludilo u sistem, u novi kulturni model. U knjizi „Hitlerovi dobrovoljni dželati“ američki autor Daniel Goldhagen objašnjava kako se grade kulturni modeli koji oblikuju mišljenje masa. Njih stvara duhovna elita gradeći niz stereotipa satkanih od ideoloških i vjerskih obrazaca, mitova, nametnutih uvjerenja i predrasuda, falsifikovane prošlosti i iskrivljene sadašnjosti, koji se plasiraju kao neprikosnovena istina. Tako koncipirani modeli javnog mišljenja, sveobuhvatni i isključivi, ponavljani i varirani u bezbroj različitih oblika, polako postaju temelj javnog mnenja, pravnih regula, načina ponašanja i rasuđivanja u svakodnevnom životu. U nacističkoj Njemačkoj, kaže Goldhagen, ti kulturni modeli su, nakon više od stotinu godina, konačno krunisani holokaustom.
U socijalističkoj Jugoslaviji taj kulturni model izrastao je iz ideologije, a zasnivao se na socijalističkoj ideji ravnopravnosti i planskog upravljanja društvom, na marginalizaciji jedinke i veličanju kolektiva, na jedinstvu naroda i vođa (pogotovo vrhovnog) i obogotvorenju partijske vlasti koja zahtijeva apsolutnu poslušnost, čime se izjednačava s religijskom sviješću ( nije teško komparirati komunističku ideologiju i religiju, ali sama religija je, kao i nacionalizam, bila potisnuta u privatnu sferu i anatemisana), na stalnom isticanju borbe, klasne i ideološke, protiv unutrašnjih i spoljnjih neprijatelja, na veličanju mita o nepogrešivosti narodne volje i onih koji je predstavljaju, na jednoumlju. Nove nacionalističke elite su sve to preuzele i obogatile vladavinom religije srednjovjekovnog tipa, mržnjom prema drugima i drugačijima, idejama etničke i rasne čistote, kreiranjem ambijenta haosa i relativizovanja svih obrazaca reda, bjekstvom od modernosti i slobode i sveobuhvatnom vladavinom gluposti koja je zamijenila sve dotadašnje moralne, kulturne i ljudske norme. Novi kulturni model snažno je promovisan u novokomponovanoj istoriji, umjetnosti i književnosti, posebno u poeziji i muzici, pa su pjesnici, pisci i zvijezde estrade postali prvoborci retrogradne nacionalističke revolucije, koja je, kao i u slučaju nacizma, završila genocidom. Tačnije – to je bio vrhunac, ali krvava komedija se i dana nastavlja u svim teatar- državama nastalim od pokojne Jugoslavije, a posebno u BiH.
Da bi se organizovalo čerečenje Jugoslavije bilo je potrebno da, kao i u njemačkom slučaju, cio narod (ili njegov najveći dio) poludi, da se, u agresiji Miloševićeve Srbije na ostatak zemlje obezbijedi kolektivno saučesništvo u zlu, da se konstruiše masovna svijest koja svaku laž prihvata kao istinu, svaki zločin kao opravdani akt u svrhu odbrane, svaki oblik dehumanizacije dojučerašnjih prijatelja i komšija kao opravdanu istorijsku osvetu, da se sve što je do juče bilo apsurdno prihvati kao apsolutno normalno i prihvatljivo, a sve glupo i besmisleno kao božanski nalog koji ukida svaku odgovornost. Američki istoričar, pisac i publicista T.D. Allman objavio je 1993. godine u poznatom časopisu Vanity Fair, koji je tada izlazio u preko 1,5 miliona primjeraka, svoje „Pismo iz Velike Srbije“. Bilo je to jedno od najiscrpnijih svjedočanstava o zločinima Miloševićeve i Karadžićeve armade. Na jednom mjestu u tom tekstu on kaže: „U Evropi na kraju dvadesetog stoljeća vjerovati da bilo koji narod ima pravo na ubijanje nije uzrok ludila. To je ludilo samo.“ On navodi kako je od svih Srba s kojima je razgovarao čuo jedno isto pitanje: „Šta se to radi Srbima“, i na kraju kaže: „ Naime, koliko mogu predvidjeti, svačiji posjet Srbima počet će i završiti kao moj: u susretu s bezumljem. Teror neće biti udaljeniji od nasmiješenog lica za susjednim stolom – sve dok Srbi ne iznađu način da se suprotstave, ne onome što im je učinio „svijet“, nego onome što su učinili sami sebi.“ Ludilo o kojem je pisao Allman prosto izbija iz svih njegovih razgovora s tadašnjim srpskim liderima i može se iščitati iz svakog djelića ogromne propagandne magle koja je tih godina, uoči i za vrijeme ratova na Balkanu, prekrila misli i savjest ljudi do te mjere, da su najmonstruoznije laži spremno i bespogovorno prihvatane kao neosporna istina. Od čuvene rubrike „Odjeci i reagovanja“ u beogradskoj Politici, do svakodnevnih riječi i postupaka najvažnijih političara, intelektualaca novinara, crkvenih ljudi i patriota svih boja i mirisa, naslušali smo se toliko besmislica i laži, da bi to moglo ispuniti nepregledne zbirke primjera ljudskog beščašća. Plansko izluđivanje naroda postalo je forma njegovanja novog ropstva, što su, svako na svoj način, prihvatili i ostali u mračnoj areni post-jugoslovenskog puta u propast. Uz nacionalističke laži kakve se nisu mogle čuti nigdje više na planeti, uz mržnju i etabliranu neodgovornost za sve što se čini, na velika vrata je nahrupio Srednji vijek – namnožili su se, preko svake mjere, razni proroci i vračare, bijeli i crni magovi, predskazivači sudbine i zvjedoznanci, krilata djeca i majstori magije, znalci okultnih tajni i nepoznatih oružja za ubijanje etnički i religijski nepodobnih, nepismene sveznalice i akademski idioti, pronalazači neviđene prošlosti, negatori nauke i civilizacije, apologeti primitivizma i zaglupljenosti, genijalni tvorci strategije zaborava i uvaženi falsifikatori života, prošlog i budućeg, proizvođači iluzija i fabrikanti praznine. U velikom teatru apsurda glupost se organizuje, preuzima institucije i čitav društveni život, zastave primitivizma i zatucanosti ponosno se vijore. Sve vrijednosti postaju izokrenute, sve istine pogažene. Čitav život se pretvara u laž, u mračni danse macabre u kojem stvarnost postaje privid, sjenka, prevara, falsifikat, dok mase oduševljeno nazdravljaju trubama propasti. Sve civilizacijske vrijednosti idu nizbrdo, kruni se moral, nestaju sjećanja, djecu i studente odgajaju lažni profesori s kupljenim diplomama, društvo vode polupismeni, neobrazovani, bahati političari, a iz generacije u generaciju vidimo kako su roditelji liberalniji od svoje djece, a ono što je davno prošlo naprednije i bolje od ovog sadašnjeg. Nacionalizam, koji vlada ovim prostorima, protjerao je svijet, slobodu i stvarnost, pa sad svako živi od svoje sopstvene velike laži, od danas do sutra.
U knjizi „Istine i laži“ zabilježio sam zanimljivu priču iz Bijeljine, iz ratnih dana. Moj prijatelj, koji je živio u blizini željezničke stanice, gledao je mjesecima kako vozovi dovoze tenkove, topove, sanduke s municijom i vojsku iz Srbije, koja, zvanično, nije bila u ratu. Jedne večeri je, iz suprotnog pravca, stigao vagon s velikim crkvenim zvonom, skinutim s neke katoličke crkve u Posavini. Danima su, zatim, majstori u radionicama na stanici strugali slova ispisana na zvonu, i upisivali nova. A nedugo zatim to je zvono ponosno zazvonilo s pravoslavne crkve u obližnjem selu. Što bi se reklo: Bogu svejedno, a ljudima milo. Poturiti čak i Bogu lažno zvono, to se savršeno uklapalo u lažni život koji nas je potopio. Kič, kao temelj lažne svijesti i nerazdvojni drug totalitarizma i jednoumlja, iz umjetnosti se preselio u svakodnevicu, potopivši je sasvim, politički kič je počeo proizvoditi kič-ljude kojima ne treba suočavanje sa stvarnošću, već njena izmišljena slika, ideološki kič je pomiješao priprosti etnički nacionalizam s religijskom sviješću spremnom za poslušno prihvatanje svakog, pa i najvećeg apsurda, a preko svega su se, kao krem po torti, razlili falsifikovano znanje, dirigovana umjetnost i kič-muzika, taj simbol našeg civilizacijskog propadanja. Plemenski duh je sve podijelio na nas i njih, ogradio se visokim zidovima da se zaštiti od opasnosti novog, progresivnog, otvorenog, sebi je prisvojio i nebo i zemlju i zakočio svaki pokret, svaku promjenu, svaku misao, i utamničio svaku pamet.
Ivan Lovrenović govori tako o dva Sarajeva – jednom stvarnom, živom, prizemnom, toplom, i onom drugom, koje je slika nas današnjih. „ Ono drugo Sarajevo – politike, javnoga života medija, društvenih mreža, privatno-kafanskih serklova – atrofiralo je u otužnu pozornicu prividnoga dinamizma. Njome dominira neuredno i proizvoljno pamćenje, službeno i privatno, javna nepismenost i poluznanje (političara, novinara, kulturnjaka, akademika), patriotizam kao smokvin list za posvemašnju političku golotinju i nezasitnu korupciju. Osnovna i najstrašnija društvena razlika – ona između manjine enormno bogatih i goleme većine pauperiziranih sve je veća, a nema ni jednoga autoriteta koji bi na nju adekvatno i dosljedno upozoravao, i ni jednoga političkog programa, bio on lijevi ili desni, sasvim svejedno, koji bi je imao kao svoj ozbiljan i dugoročan prioritet. Patnju i otpor iz rata i opsade epskih razmjera, kao ogroman etički i inspirativni potencijal, nije se, nažalost, uspjelo pretvoriti u pokretačku, stvaralačku snagu, nego je konzervirana u statičan, neproduktivan mit. U takvoj atmosferi svako malo pojavljuju se kojekakvi skandali, svađe, polemike – a ništa od toga ne predstavlja ozbiljan društveni dinamizam niti sadrži potencijal za promjene, nego je samo panično kreštanje uznemirenih ptica u sumraku, koje se začas smiri i zaboravi, do slijedećega naleta.“
To je Sarajevo, epicentar našeg malog univerzuma, u kojem su nepoželjni borci protiv fašizma, Deda Mraz i Parada ponosa, a poželjni Mustafa Busuladžić, nikab i čudotvorac Meki Torabi. To je bastion bošnjaštva u kojem je promovisana ideja političkog organizovanja etničkih grupa i etnokratije, ideja dogovaranja naroda i političkih stranaka kao vlasnika tih naroda, reislamizacije muslimana i njihovog pretvaranja u vjersku skupinu, etničko-vjersko jednoumlje, religizacija javnog prostora i svođenje građanina na pripadnika stada, to je jastuk na kojem se sanja „pusto tursko“ i Bosna kojom vladaju podobni Bošnjaci, to je model „zatvaranja bosanskog uma“ ( Senadin Lavić) i opšteg pomračenja pameti. To je ubojito oružje iz kojeg Bošnjaci pucaju sami na sebe i na državu Bosnu, od koje im sve zavisi. To je bunker iz kojeg se na tuđe nacionalizme, na tuđe falsifikovanje prošlosti, na tuđe ubijanje antifašizma odgovara na isti način. Bošnjaci su danas prigrlili i poprilično unaprijedili industriju gluposti, pa, kao i druge dvije strane, guraju projekat jednodimenzionalnih etno-konfesionalnih zajednica i etničke homogenizacije, iz čega, po neumitnoj istorijskoj logici, nastaju zasebne teritorijalne jedinice, a to je upravo ono što dovršava ideju bosanstva i uništava Bosnu. Tome služi i pristajanje na plemensku podjelu BiH, i sopstveno krivotvorenje prošlosti, tome služe i mitologizovana svijest, i politika kao teatar laži i obmana, u kojem se negiraju državne institucije i održava model dogovaranja poglavica, tome služi opšti model upotrebe naroda, kriminalizovanje vlasti i otimanje opštih dobara, traženje svoje istorijske autentičnosti u psihologiji vječite žrtve, tome služi masovna produkcija neznanja, laži i primitivizma, kojima se obezbjeđuje funkcionisanje zarobljenog društva. Religija je obukla ruho nacionalističke politike, visoka politika je postala utočište svih hulja, pogledi se okreću mračnim, nedemokratskim režimima na Istoku, kritička svijest se guši, a cvjeta produkcija bijede, duhovne i materijalne. Bošnjački klero-nacionalizam se pokazao pogubnim za Bošnjake, ali oni, čini se, ne odustaju.
Bošnjaci se, pjevajući, vraćaju u Srednji vijek, kao pleme zalutalo na putevima istorije.
(nastaviće se)