Piše: Jusuf Trbić
U svojoj dugoj i često teškoj i krvavoj istoriji Bosna je preživjela razorne ratove i teške periode mira, sukobe, talase mržnje, nerazumijevanja i nesnalaženja, burna istorijska previranja i promjene na mapi geo-političke moći, preživjela je mutne i krvave vijekove, lude vladare i mahnite neprijatelje, preživjela je najteže udarce istorije i ušla u 21. vijek sa teškom, neizlječivom bolešću koja će joj, kako se čini, konačno dohakati. Ne, nije to razračunavanje vladara svijeta s dva kraja globusa, koje se često lome preko njenih leđa, niti nekakva nova geografska karta Evropa, nisu to ni krvožedne igre moći dva susjeda koji joj već dugo rade o glavi i žele je podijeliti između sebe, ni unutrašnji politički sukobi, već bolest što liči na neman nacionalizma i etničke podjele koja joj već dugo čupa srce iz njedara, ali je veća i opasnija od nje, to je pošast dublja i mutnija od bilo koje pandemije ili prirodne katastrofe koja se može zamisliti. Ime joj je : glupost. Možete je nazvati i drugim imenima : ludost, primitivizam, zaostalost, površnost, bezumlje, blesavost, slaboumnost, nerazboritost, ropski karakter, duh gomile, kolektivno mišljenje, bezrezervno služenje autoritetima, pristajanje na vladavinu mraka, laži i nemorala, zagledanost u samog sebe i mržnja prema svemu što nas nadilazi, zarobljeni um, povratak u varvarstvo, bjekstvo od slobode i časti, preziranje svijeta, oholost neznanja, duhovna bijeda, sve je to isti tamni svijet propadanja, močvara jednosmjernih strasti, aždaha koja guta i posljednje tragove nade. „Glupost lako menja ruho i izgled. Često nosi masku ideologije, nacije, pokazuje diplome visokih naučnih ustanova i cenjenih udruženja, govori jednako važno jezikom uglednih mudraca i običnog puka, kao i jezikom budala… Uz ove osobine, dodajmo kako je glupost veoma uporna, na svako pitanje ima brz i spreman odgovor, prilagodljiva je, ogrezla u taštini i ispraznosti. Sve u svemu, nije tako bezazlena kakvom se često predstavlja i kako se pokatkad o njoj misli. Glupaci se dive svojoj gluposti, nad tuđom se zgražavaju. Ona je kao zarazna bolest. Gluposti i ludosti pridružuje se treća posestrima – laž. Hiljadostruko umnožena glupost nameće se kao proverena mudrost, a uvećana i ponavljana Laž oholo se šepuri kao suverena istina… Glupost, ludost, izopačenost, eto svetog trojstva religije i ideologije jednog izokrenutog sveta, naopakih nazora. Sigurno je da glupost nije privilegija jedne sredine, ona je ravnomerno raspoređena po svetu. Ali svaki narod mora da se zamisli, da preispita svoje zablude, svoju perspektivu, kada glupost postaje dominirajući oblik mišljenja i delovanja… Tamo gde glupost i ludost visoko uvis podižu svije barjake regrutuju se ešaloni bede i ropske odanosti. Tamo se stupa u dugim kolonama bez povratka putem prema krvavim stratištima, uz bučne talambase koji najavljuju strašnu gozbu nezasitih lešinara. Ne postoji ništa tako opasno kao taj pobedonosni hod ljudske gluposti, taj razarajući sistem samodestrukcije. Ta crna jama sve proždire, u njoj sve nestaje, zauvek. U mirnim vremenima glupost tavori, polubudna, sanjiva, nalik dobroćudnom tumoru, u lošim vremenima pretvara se u neizlečivo maligno obolenje.“ Tako je pisao Filip David u svojim „Zapisima iz mračnih vremena“.
Glupost je danas u Bosni ideologija, sistem političke vladavine, način proizvodnje zasebnih etno-klerikalnih zajednica, odvojenih i ograđenih neprelaznim zidovima straha, mržnje, falsifikovane prošlosti i ukradene budućnosti, to je velika fabrika za proizvodnju poslušnih i dezorijentisanih etničkih podanika, robova zarobljenih života, to je stalna, programirana aktivnost u koju su upregnuti silni politički, intelektualni, vjerski, medijski i institucionalni kapaciteti koji oblikuju novu stvarnost i nove ljude, daleko od razuzdane gomile uljuđenih, civilizovanih, demokratskih naroda i država. U toj industriji mraka bez prestanka rade pogoni destrukcije, koji razaraju sve dosad preovlađujuće kulturne, političke i etičke modele, gradeći nakaradni svijet u kojem je sve postavljeno na glavu : kriminal ogromnih dimenzija proglašen je patriotizmom, zločin je obukao ruho bogougodnog djela, očigledne laži masovno su prihvaćene kao bespogovorne istine, mržnja je proglašena za istorijsku pravdu, fascinacija smrću predstavljena je kao slavljenje života, najveće gluposti dobile su sjaj vrhunske pameti, dok masovna kultura na balkanski način oblikuje sliku poželjnih podanika novih apostola propadanja. U sveopštoj proizvodnji gluposti stvoreni su preovlađujući misaoni obrasci koji su sasvim izjednačili, i po stilu i po dubini, misli akademika i priprostih seljaka, profesora i seoskih sveštenika, medijskih prvaka i dokonih domaćica, a u sve gušćoj ideološkoj magli politički i vjerski poglavari postali su gospodari misli i djela svih pripadnika svog stada, pri čemu je planska i sistematska religizacija svijesti i svođenje sakralnog na tiraniju religije dovela do masovnog povratka srednjovjekovnoj svijesti i vremenu u kojem pravi podanici i pravi vjernici jesu samo oni koji bez pogovora mogu vjerovati u nemoguće i to svoje vjerovanje braniti krvlju, svojom i tuđom. Zato je i moguće opšte falsifikovanje stvarnosti, prema programu nacionalističkih elita. A da bi se stvarnost oblikovala prema zamislima generala besmisla, bez prestanka se briše i prekomponuje sjećanje, pa ono što je juče bilo istina, sad više nije, ali će sutra možda opet biti, kao u Orwelovom Ministarstvu istine. Ili kao u slučaju fotografije sa čuvenog sovjetskog ratnog broda „Aurora“, na kojoj su bili likovi mnogih ljudi koji su dali značajan doprinos uspjehu Oktobarske revolucije. Ta je fotografija dugo krasila udžbenike, knjige istorije, muzeje. Ali, u Staljinovo doba, nakon svake čistke nestajao bi neko s te fotografije, a glava nestalog pokrivana je glavom nekog drugog. Ta glava, koja je lijepljena, morala je biti nešto veća, da se „izbrisani“ ne primijeti. Onda su dolazili na red ti „zalijepljeni“, postupak se mnogo puta ponavljao, pa je na kraju ostala groteskna fotografija na kojoj su se vidjeli ljudi sa malim tijelima i ogromnim glavama. Ta čudovišna slika postala je, tako, simbol jednog čudovišnog sistema koji je progutao milione nevinih ljudi. Bosna danas sve više liči na takvu grotesknu, đavolsku, nakaradnu sliku koja više nema veze sa svijetom i stvarnošću oko nas. U njoj danas vrište tri zasebne, međusobno sukobljene paranoje, tri izluđena stada koja neprestano slobodnom voljom potvrđuju na izborima one koji su ih opljačkali, prevarili, ponizili i oduzeli im i sadašnjost i budućnost. Ima li jasnije potvrde opšteg ludila koje razara Bosnu?
