Multisekularna Bosna i Hercegovina

61

Piše: Boris Dežulović

Zvao me jednom u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, pričao deda Pantelija unucima kako su ono u zimu devetsto petnaeste, kad se srpska vojska povlačila preko Albanije na Krf, celu njegovu pukovniju zarobili Bugari.

“Postrojio nas crni Bugarin”, priča deda, “pa kaže: pola ćemo da jebemo, pola da streljamo!” “I?”, zinula djeca. “Šta si ti na to, šta su tebi uradili?” “Ja?”, pogledao ih deda.

“Mene bogami streljali.”

Eh da, deco, tako je to bilo prije stotinu godina, kad je nakon njemačko-austrijsko-bugarske ofenzive i neuspješnog povlačenja dolinom Vardara prema Solunu, srpska vojska krenula u egzodus preko smrznutih albanskih rijeka, planina, klisura i gudura: na jednomjesečnoj golgoti do mora i grčkog otoka Krfa zarobljeno je tada, nestalo, ubijeno ili umrlo od gladi, hladnoće i iscrpljenosti gotovo dvjesto pedeset hiljada ljudi.

Danas, stotinu godina kasnije, srpskim vojnicima je mnogo lakše. Ili barem Srbima u sastavu Oružanih snaga Bosne i Hercegovine: vojnici pravoslavne vjere u OSBiH danas se, naime, povlače preko albanskih gudura klimatiziranim autobusima sa muzikom, sokovima i Radio Košavom, “preko poduzeća”, odnosno Kancelarije pravoslavnog dušebrižništva pri Oružanim snagama BiH. Ministarstvo obrane BiH objavilo je, naime, da je za poklonstvo srpskih vojnika na otok Krf, uz obilazak pravoslavnih manastira na Meteorima i Svetoj gori, s Pokloničkom agencijom Srpske pravoslavne crkve Dobročinstvo iz Beograda sklopilo ugovor vrijedan dvadeset hiljada maraka. Izgledat će vam možda mnogo – najmanje dvadeset hiljada više nego što Bosna i Hercegovina, uostalom, trenutačno ima – ali historija nas uči da nema previsoke cijene za bezbjedan dolazak srpskih vojnika na Krf. Da su Živojin Mišić i deda Pantelija imali para za turističku agenciju, bogami bi se drugačije pisala srpska istorija.

Saznali smo tako da Ministarstvo obrane iz budžeta Bosne i Hercegovine i inače vojnicima plaća ekskurzije po svijetu – do ove godine i jubileja Albanske golgote uobičajen je, recimo, bio hadžiluk po Svetoj zemlji, obilazak Jeruzalema i ostalih hrišćanskih svetih mjesta – ali i da, hvala Bogu Svemogućem, isto omogućuje i njihovim katoličkim suborcima, koji su i ovoga proljeća o trošku bosanskohercegovačke države i njenih poreznih obveznika hodočastili Majci Božjoj u francuski Lourdes.

Zašto bi, međutim, katolici iz Oružanih snaga BiH išli na poklonjenje Djevici Mariji u dvije hiljade kilometara daleki Lourdes, kad imaju bosanskohercegovačku Djevicu petnaest minuta od Mostara? Što Gospa Lurdska zna i može, a ne zna i ne može Gospa Međugorska? Ništa, u tome i jest stvar: ako je svejedno, onda može i Lourdes. Barem dok pravoslavni suborci umjesto povlačenja preko Albanije ne počnu obilježavati, recimo, povlačenje preko Dvora na Uni. A muslimanski ne krenu na hadždž na visočke piramide.
Gotovo dvostruko više para nego Srbima i Hrvatima, kako je valjda i red, država Bosna i Hercegovina je naime i ove godine platila bošnjačkim pripadnicima Oružanih snaga odlazak na hadždž u Meku.

Nije, istina, poznato kako je ta stvar riješena teološki, ne znamo što o tom problemu kaže bošnjačka ulema, fetva-i emin, Rijaset Islamske zajednice u BiH i saudijski religijski autoriteti, jer islamska je teologija do sada na hadždž obavezivala samo one muslimane koji za to imaju mogućnost: jedan od važnijih šartova, odnosno uvjeta za hodočašće u Meku jest, recimo, i sloboda od duga, odnosno izmirivanje svih dugova prije odlaska na hadždž. Kako Bosna i Hercegovina, dužna devet milijardi dolara, i Ministarstvo obrane, što je lanjski budžet ove godine premašilo za cijelih dvadeset milijuna maraka, a samo za plate i naknade zaposlenima duguje dvanaest milijuna, smiju i mogu vojnicima Bošnjacima plaćati hadždž u Meku, jedna je od većih dilema suvremenog islama.

U zemlji, međutim, u kojoj je na hadždž – farz propisan i obavezan samo kad se može, i uvjetovan izmirenjem svih dugova – prilično normalno ići turističkom agencijom na dvanaest rata, dakle upravo kad se ne može i upravo na dug, bitno je manji problem kad je umjesto hadžije dužna država. U strogo teološkom smislu, naime, Bosna i Hercegovina je sekularna država, što znači da je ne obavezuju ni islamski farz ni islamski šart.

Zahvaljujući tom revolucionarnom konceptu, dužna ali sekularna BiH može svojim vojnicima plaćati hadždž u Meku bez straha od Allaha, Rijaseta i fetva-i emina.

To je Bosna i Hercegovina, jedina multisekularna država na svijetu, zemlja u kojoj vojska ratuje kamenjem, protiv šejtana po džemretima kraj Meke, moli se Gospi Lurdskoj, a povlači preko Svete gore i Hilandara.

Elem, pričao đed Pantelija unucima kako su ono u zimu dvije hiljade petnaeste, kad su se Oružane snage Bosne i Hercegovine povlačile preko turističke agencije, cijelu njegovu pukovniju zarobili pripadnici Islamske države.

“Postrojio nas crni Arapin”, priča đed, “pa kaže: pola ćemo da jebemo, pola da streljamo!” “I?”, zinula djeca.

“Šta si ti na to, šta su tebi uradili?” “Ja?”, pogledao ih đed.

“Ja bogami ateista.”

 

(oslobodjenje.ba)