Piše: Saud Grabčanović
Mustafin život u vrijeme Kraljevine Jugoslavije
Mustafa je u vrijeme Kraljevine Jugoslavije važio za veoma obrazovanog čovjeka. Škole koje je on završio u to vrijeme su vrednovane kao današnji vrhunski fakulteti! Nakon što je završio gimnaziju u Bijeljini 1932. godine, najprije je želio upisati pravni fakultete u Beogradu i biti njegov redovni student, pošto je imao Gajretovu stipendiju. Međutim, zbog činjenice da je praktično bio hranitelj svoje porodice, morao se zaposliti u državnoj službi gdje je najprije radio kao pripravnik-zekutor, službeni izvršilac u Financamtu (Poreskoj upravi) bijeljinskog sreza. Na tom je radnom mjestu Mustafa radio oko pola godine i pokazao se kao veoma dobar i savjestan radnik.
Upravo te godine kada se Mustafa zaposlio u poreskoj upravi, na snagu je stupio novi zakon o državnoj upravi kojeg je 1931. godine inicirao kralj Aleksandar. Tim zakonom trebala se unaprijediti organizacija dotadašnje finansijske policije, koja je predstavljala „kičmu“ poreske uprave u Kraljevini Jugoslaviji. Za razliku od današnje poreske uprave, koja je u suštini čisto administrativna ustanova, u to vrijeme je poreska uprava bila objedinjena sa finansijskom policijom. Finansijska policija je bila poluvojna organizacija, čiji su pripadnici bili uniformisani i naoružani puškama, a predvodili su ih oficiri koji su vrlo često bili polupismeni. Finansijska policija je imala pravo da u slučaju otpora poreskog obveznika silom oplijeni. Imali su pravo i da upotrijebe oružje protiv onih koji im se u izvršavanju posla nasilno suprotstave ili im ugroze život. Kralj je želio da na čelo ove vrlo važne državne ustanove dođu školovani ljudi, koji će, pored vojničkih disciplina, poznavati i finansije i biti državni finansijski kontrolori. U svrhu te reorganizacije u Beogradu je 1932. godine bila otvorena „Državna akademija za finansijske kontrolore“. Bila je to višokoškolska ustanova u kojoj je školovanje trajalo dvije godine. Obrazovanje na ovoj akademiji je sadržavalo studij finansija, kao i jedan vid vojne obuke u rukovanju vatrenim i hladnim oružjem! Studenti koji bi završili ovu akademiju sticali su zvanje finansijskog kontrolora i dobijali oficirske činove prema uspješnosti studija. Niži čin je bio „komesar“, a viši čin „inspektor“, a oba ova čina su imala ukupno deset razreda. Nakon studija se startovalo od X razreda, a sa godinama i zaslugama se napredovalo u službi sve do I razreda. Finansijski kontrolori su na radnom mjestu nosili tamno-zelene uniforme sa bogatim epoletama i redom velikih mesinganih dugmadi na prsima, a oznake činova na rukavima. Zbog boje njihovih uniformi narod ih je nazivao „zelenci“. Činovi su, prema njihovom rangu, bili srebrne ili zlatne boje. Oficiri financi su bili naoružani službenim pištoljem marke „Browing“ i bodežom srebrne ili zlatne boje, u zavisnosti od svog čina i razreda. Samo inspektori koji su pripadali najvišim razredima nosili su sablje, koje su takođe bile srebrne ili zlatne boje, u zavisnosti od razreda kojem su pripadali.
Pošto u tadašnjoj poreskoj upravi i finansijskoj policiji bijeljinaskog sreza nije bilo školovanih kadrova, vlasti sreza Bijeljina su odlučile da na studij u Beograd u novu školu pošalju mladog čovjeka koji ima završenu višu gimnaziju, i koji svojim stručnim i moralnim kvalitetima odgovara ovom zadatku. Izbor je pao na mladog Mustafu koji ispunjavao sve navedene uslove. Tako je Mustafa u jesen 1932. godine otputovao u Beograd, gdje se upisao u Državnu akademija za finansijske kontrolore. U toku studija Mustafa je pokazao visoke kvalitete i bio je jedan od najboljih studenata. Kao najbolji student svoje generacije u ovoj školi Mustafa je na pravoslavni Božić 1934. godine bio odlikovan sabljom kralja Aleksandra Karađorđevića srebrne boje. To je predstavljalo velki presedan, jer su kadeti na toj akademiji u to vrijeme mogli dobiti samo bodež i ništa više! Mustafa je akademiju za finansijske kontrolore uspješno završio 1934. godine, diplomirao je i dobio čin „ Inspektora II razreda“. Nakon što je diplomirao u ovoj školi i dobio navedeni čin, on se vratio u Bijeljinu na svoje radno mjesto. Zahvaljujući završenoj akademiji on je brzo napredovao u hijerarhiji Financamta- Poreske uprave u Bijeljini. Mustafa je ubrzo imenovan za glavnog šefa Poreske uprave-Financamta bijeljinskog sreza. U službi je brzo napredovao, pa je već 1938. godine dobio čin „Inspektora I razreda“. On je ovako brzo napredovao u službi zbog svoje neosporno velike lične sposobnosti i stručnosti. Na toj funkciji ostao je za sve vrijeme postojanja Kraljevine Jugoslavije, sve do njenog sloma 1941. godine. Mustafa je bio šef Poreske uprave u srezu Bijeljina u vrijeme kada su muslimani u gradskoj upravi bili prava rijetkost, mogli su se izbrojati na prste jedne ruke! U to vrijeme su rijetki muslimani u državnim službama obično obavljali neke sporedene djelatnosti. Inače je u ta vremena u cijeloj Kraljevini Jugoslaviji bilo vrlo malo muslimana koji su obnašali dužnosti šefova u državnim službama.
Drugi svjetski rat
U Drugom svjetskom ratu Mustafa nije učestvovao, pošto je bio težak srčani bolesnik od rođenja, pa nije služio vojsku jer je bio nesposoban za vojnu službu. Nakon okupacije i nestanka Kraljevine Jugoslavije, Mustafa je zajedno sa svojom porodicom nastavio živjeti u Bijeljini. On je i dalje radio iste poslove u gradskoj i sreskoj upravi, ali sada za različite vlasti, koje su se u toku rata više puta smjenjivale u Bijeljini. Tako je radio kao službenik za NDH, kao i službenik partizana kada zauzmu grad. Jedno vrijeme je, od početka 1942. do kraja 1943. Godine, radio u Rogatici i Tuzli. Ovo njegovo preseljenje je bilo uzrokovano posebnim razlozima o kojima ćete čitati u nastavku ovog moga rada. U Tuzli mu se u maju 1943. godine rodio drugi sin Fejsal, koji je mnogo godina kasnije živio i radio u tom gradu, sve do svoje smrti 2020. godine.
Preseljenje u Tuzlu, glavni razlozi
Mustafa se sredinom 1942. godine morao preseliti u Tuzlu, praktično pobjeći iz grada sa kompletnom familijom, pošto mu je u Bijeljini život bio ugrožen od strane lokalne ustaške vlasti. Mustafa je morao pobjeći iz Bijeljine zbog svog brata Hasana, poznatog komuniste i partizana, za čije je oslobođenje iz logora Jasenovac dao garanciju ustaškoj vlasti. Zahvaljujući Mustafinom poznanstvu sa Ademagom Mešićem, na Ademaginu zamolbu Hasana je početkom 1942. godine lično poglavnik Ante Pavelić oslobodio iz logora Jasenovac, gdje je kao deklarisani komunista bio zatočen od sredine 1941. godine. Ademaga Mešić je u to vrijeme bio vremešni starac, koji je kao ugledni Bošnjak bio izabran od strane poglavnika NDH Ante Pavelića za njegovog „doglavnika“, tj. zamjenika. Dodjeljivanje te titule Ademagi je, u stvari, predstavljalo običnu ustašku manipulaciju, njegov uticaj u toj vlasti je bio minoran, a dodijeljena mu titula više kao počasna. Ključni momenat koji je uticao na Hasanovo oslobađanje iz Jasenovca je bila pjesma „Drina“, koju je Mustafa napisao na Ademagin nagovor, a koju je Ademaga predstavio Paveliću prilikom audijencije za katolički Božić 1941. godine. Pavelić je važio za velikog ljubitelja poezije, posebno tzv.“domoljubne“ u kojoj se veličaju Hrvatska i hrvatstvo. Mustafa je napisao pjesmu sa upravo takvim sadržajem, a koji je veoma „dirnuo“ poglavnika Pavelića. Posebno mu se svidjela zadnja strofa ove pjesme: „Uskrslo je hrvatsko nam ime, Drina nam je hrvatska granica..“ Oduševljeni Pavelić je upitao Ademagu ko je taj što je napisao tu pjesmu i čime da ga za to nagradi. Ademaga je Paveliću rekao Mustafino ime i prezime i objasnio mu da se radi o dobrom i školovanom službeniku iz poznate porodice, čiji su se članovi većinom izjašnjavali kao Hrvati. Zatim je Paveliću rekao za Mustafinog brata Hasana koji je u Jasenovcu i kojeg su, kao, „zaveli“ komunisti i da se on kaje zbog toga, a Mustafa moli Pavelića da mu oslobodi nesretnog brata. Pavelić je bez mnogo razmišljanja pristao na Mustafinu molbu i naredio je Kvaterniku da odmah oslobodi Hasana iz logora sa još dva njegova druga, koje Hasan lično predloži. Hasan je predložio bijeljinca Jozefa Koukala, ali je on na žalost već ranije bio ubijen u tom ustaškom logoru smrti!
Hasan je tako početkom februara 1942. godine bio oslobođen iz Jasenovca, pod uslovom da se prestane baviti komunističkom subverzivnom djelatnošću, a garant životom za to je bio njegov brat Mustafa. Međutim samo mjesec-dva nakon oslobođenja iz Jasenovca, Hasan je „otišao u šumu“ tj. u partizane, kako se to tada govorilo. Mustafa je nakon toga morao hitno pobjeći iz Bijeljine u Tuzlu, gdje se krio kod poznanika. On je za vrijeme boravka i rada u Tuzli i Rogatici bio pod zaštitom svog prijatelja, hrvatskog književnika Jukića, koji je tada u Tuzli bio glavni ustaški stožernik. On mu je garantovao bezbjednost i zaštitu, naravno pod promijenjenim i lažnim identitetom!
(nastaviće s
