Piše: Saud Grabčanović
Zloupotreba Mustafine pjesme
Dok se, na jednoj strani, Mustafa morao kriti od ustaških vlasti, na drugoj strani je njegova pjesma „Drina“ bila maksimalno korištena u propagandne svrhe, od strane ustaškog režima! Ova je pjesma postala pravi „hit“, pa su je ustaške vlasti svaki dan objavljivale na radio Zagrebu ( „krugovalnoj postaji“ ) i to na kraju programa prije ustaške državne himne! Ovo što slijedi je prikaz programa radio Zagreba iz tog vremena :
Da samo napomenem, ova pjesma „Drina“ je nakon rata bila zabranjena i zaboravljena, a Mustafa se nje odrekao, te za to nije odgovarao pred novim vlastima. Međutim u doba tzv. „događanja naroda“ u stvari buđenja velikosrpskog nacionalizma pod palicom Slobodana Miloševića, srpski književnici i političari, na čelu sa Lubardom i Šešeljem, ovu su Mustafinu pjesmu koristili za obračun sa njegovim bratom Hasanom i bosanskim partijskim rukovodstvom. Mustafa se krajem osamdesetih godina prošloga vijeka, par godina prije smrti, sudio sa vojvodom Vojislavom Šešeljem, zbog njegovih neutemeljenih optužbi da je u ratu bio ustaša. Mustafa je tada na sudu uspio dokazati svoju nevinost, pa je Šešelj, perjanica velikosrpskog nacizma, bio osuđen na zatvorsku kaznu za klevetu. Na žalost zbog rata koji je uskoro nastupio on je nikada nije odležao!
Povratak kući
Krajem 1943. godine, kada je opasnost prošla i kada su partizani zagospodarili Tuzlom, Bijeljinom i velikom slobodnom teritorijom, Mustafa se sa porodicom vratio u Bijeljinu i to preko četničke Majevice. Tu je nakratko bio zarobljen zajedno sa porodicom od strane četnika, ali je uz pomoć svog školskog druga, vojvode Radivoja Kerovića, bio oslobođen. Mustafa je sa Kerovićem bio veliki prijatelj još iz školskih dana, pa ga je prije rata često posjećivao u Tobutu, a Kerović mu uzvraćao posjetama našoj kući u Bijeljini! Kerović je Mustafu sa porodicom lijepo ugostio u svojoj kući u Tobutu, gdje su jeli i prenoćili. Sutradan nakon doručka on ih je lično, uz pretnju svojih četnika, konjskim kolima bezbjedno sproveo sve do ulaza u Bijeljinu !
Mustafin život nakon oslobođenja
Poslije rata Mustafa je ponovno radio u Bijeljini kao šef u sada komunističkoj „Poreskoj upravi sreza i opštine Bijeljine“. Krajem pedesetih godina prošloga vijeka, administrativnom odlukom tadašnjih komunističkih vlasti u BiH, bio je ukinut srez Bijeljina, a sjedište sreza je bilo prebačeno u grad Brčko. Prema toj odluci Mustafa se morao preseliti u Brčko, gdje je i u novom srezu obavljao dužnost šefa Poreske uprave. Šezdesetih godina prošlog vijeka, na vlastiti zahtjev zbog razdvojenog života, Mustafa se vratio u Bijeljinu, gdje je radio u opštinskim službama našega grada. On je sve do potkraj šezdesetih godina prošloga vijeka radio kao šef „Poreske uprave Skupštine opštine Bijeljina“. Zgrada Poreske uprave se nalazila pozadi današnjeg muzeja grada Bijeljine, uz zgradu tzv. „Šumske uprave“, tik uz tadašnji gradski zatvor. Krajem šezdesetih godina Mustafa je razriješen sa mjesta šefa Poreske uprave i prešao je u zgradu Skupštine opštine Bijeljina, gdje je postavljen na novu i vrlo zahtjevnu dužnost. Sve do svog penzionisanja 1972. godine, Mustafa je obavljao dužnost šefa „Opštinskog budžeta grada i opštine Bijeljina“.
I u doba komunističke vlasti Mustafa je bio upamćen kao veoma stručan, disciplinovan, nepotkupljiv i iznad svega pošten čovjek i veliki radnik, koji je od tadašnjih vlastodržaca bio cijenjen zbog svog rada, poštenja, stručnosti i velike skromnosti. Iako nikada nije bio član vladajuće KPJ, kasnije SKJ, Mustafa je obnašao vrlo visoke dužnosti u tadašnjoj komunističkoj gradskoj upravi! U to vrijeme biti rukovodilac nečega a ne biti komunista, bilo je zaista nevjerovatno. On je obavljao te funkcije samo zahvaljujući svojim ličnim sposobnostima i moralnim kvalitetima. Mustafa je i poslije rata bio više puta nagrađivan različitim nagradama za svoj rad od strane gradske vlasti. Između ostalog Mustafa je dobio i Titov orden rada 1963. godine.
Mustafin opis i lične osobine
Mustafa je bio čovjek srednjeg rasta, prilično debeo u odnosu na svoju visinu, kojeg su još od mlađih dana krasili skoro potpuno sijeda kosa i obavezne naočale. Mustafa je u vremenu u kojem je živio važio za veoma obrazovanog i kulturnog čovjeka. On je živio i školovao se u vrijeme kada se pismenost kod Bošnjaka računala u jednocifrenim procentima, a broj onih koji su obnašali neke funkcije prstima jedne ruke! Prije svega on je bio veoma cijenjeni službenik u državnim službama, koji je važio za pravog eksperta za finansije, te je čak u tri različite države obnašao najviše dužnosti u bijeljinskom srezu i opštini. Najprije je dugo godina radio kao šef Poreske uprave, a kasnije kao šef Budžeta. U poslu je važio za vrijednog, marljivog, vrlo skromnog i nepotkupljivog službenika kojeg su krasile najviše moralne vrijednosti. On je takođe posjedovao golemo i veoma široko znanje iz istorije, kulture, književnosti i umjetnosti. Govorio je njemački jezik a poznavao je latinski, arapski i turski jezik. Poznavao je i romski jezik, te je mogao bez problema razgovarati sa bijeljinskim Romima na njihovom maternjem jeziku! Mnogo je čitao knjige raznih branši, a ponajviše istorijske romane kao i stručnu istorijsku literaturu i časopise. U privatnom životu je imao tri hobija: proučavanje istorije, pisanje poezije i bavljenje sportom – najprije je aktivno igrao fudbal, a kasnije je bio sportski radnik. Mustafu je posebno proslavio njegov prvi hobi – proučavanje istorije našeg kraja i pisanje istorijskih radova na tu temu.
Mustafa nikada nije bio član niti jedne političke partije, ali mu to nikada nije smetalo da napreduje u službama koje je obavljao! Što se tiče njegovog političkog opredjeljenja, kako se ja sjećam, on se privatno kod kuće izjašnjavao kao pristaša zapadne socijaldemokratije. Vladajući komunistički režim je prezirao i znao je reći da „ovi neće dugo“! Što se tiče njegovog vjerskog opredjeljenja, Mustafa je bio više ateista nego musliman- vjernik. Iako je u mladosti pohađao mekteb i znao pola Kurana napamet, Mustafa nije uopšte išao u džamiju niti je obavljao vjerske dužnosti kod kuće. Ja mislim da je glavni uzrok ovom njegovom obratu po pitanju religije bio veoma veliki uticaj njegove žene, moje majke Fikrete. Fikreta je bila kćerka Abdulaha Pijanića, velikog i ubjeđenog komuniste koji je svoju djecu odgajao u komunističkom duhu. Abdulahova žena i djeca, uključujući i moju mater, bili su stopostotni ateisti! Samo da napomenem, u našoj kući se nikada nisu slavili Bajrami niti bilo kakvi drugi vjerski praznici. U našoj kući smo slavili: 1. maj, 25. maj , 29. novembar, Novu godinu…! Mustafa se po nacionalnom opredjeljenju izjašnjavao kao Hrvat,a njegova supruga kao Srpkinja.
Po svojoj naravi Mustafa je bio veoma zagonetan i impulsivan čovjek, povremeno veoma nervozan, neprijatan, grub i „ters“ prema svojoj okolini, posebno svojim najbližima. Kao roditelj je bio veoma strog prema svojoj djeci, ponekada se znao ponašati kao pravi despot, a ništa bolje se nije ophodio ni prema svojoj supruzi. Bio je veoma nedruštven i nije uopšte imao kućnih prijatelja, nije volio posjećivati druge kao ni da ga posjećuje neko ko nije član njegove najuže familije. U razgovoru sa drugima je bio prilično težak i arogantan, a ponekad je znao teško uvrijediti svog sugovornika bez nekog ozbiljnog razloga! Međutim, imao je i jednu pozitivnu osobinu: kad bi shvatio svoju grešku, ekspresno bi se izvinio svom sugovorniku, čak i mnogo mlađem od sebe. Pored svih navedenih loših osobina i lična higijena mu je bila velika slabost, posebno kada je zašao u svoje pozne godine!
(nastaviće se)
