Piše: Saud Grabčanović
Mustafa Grabčanović kao književnik i pjesnik
Pored toga što je aktivno igrao fudbal i bio poznati sportski radnik, Mustafa se bavio i književnošću, tačnije poezijom za koju je imao veliki talenat. Sa pisanjem pjesama Mustafa je započeo još kao gimnazijalac. U vrijeme svog školovanja u bijeljinskoj gimnaziji on je nekoliko puta sa svojim pjesmama osvajao „Svetosavku nagradu“. U to vrijeme se njegove pjesme počinju objavljivati u različitim književnim i kulturnim časopisima, kao što je to bio „Novi behar“, u kojem je 1927.godine bila objavljena njegova prva pjesma „Proljetno jutro“. Mustafine su pjesme prije Drugog svjetskog rata objavljivane u časopisima: Novi behar, Gajret, Književni sever (Subotica), Mlada Bosna, Novi čovjek, Omladina, Musa Ćazim Ćatić, Danica, Zora, Slobodna riječ, Glas periferije, Islamski svijet, Narodna uzdanica, Ilustrovani islamski svijet, Islamski glas i Muslimanska svijest. Poslije Drugog svjetskog rata njegove pjesme su objavljivane u časopisima: Preporod, Snaga, Budućnost, Literarna štampa, Riječ komuna, Brazde, Marulić i Život.Prema ocjenama relevantnih književnih kritičara Mustafa Grabčanović je bio nadaren i veoma dobar pjesnik. Međutim njegov je pjesnički opus, na žalost ,dosta skroman. Mustafa je ukupno za svoga života objavio samo dvije omanje zbirke pjesama :
1. „Bosna“ štampana u Sarajevu 1938. godine
2. „Krajolici moje Semberije“ štampana u Umagu 1984. godine.
Prva zbirka je bila objavljena još u vrijeme njegove mladosti, a druga skoro pedeset godina kasnije, kada je Mustafa bio penzioner i u poznim godinama svoga života! Obje ove Mustafine zbirke pjesama je prije par godina objedinio g. Jusuf Trbić u jednu zbirku koju je objavio BZK „Preporod“ Bijeljina. Šta je bio razlog njegovom ovako dugom „postu“ i dugogodišnjem odsustvu iz poezije, za čije je pisanje posjedovao veoma veliki i neosporni talenat? Ja mislim da je glavni razlog tome bila ona njegova nesretna i kompromitirajuća pjema „Drina“, kojom je, na jednoj strani spasio brata Hasana iz Jasenovca, a na drugoj strani se zbog nje izložio gnjevu novih komunističkih vlasti. Zbog te pjesme Mustafa je u „dlaku“ izbjegao smrtnu kaznu od strane novih vlasti i to samo zahvaljujući svom bratu, kojeg je tom pjesmom spasio iz ustaških kandži. Ja mislim da je zbog potencijalne prijetnje, kao i iz straha za svoju bezbjednost, Mustafa na duže vrijeme „zabatalio“ poeziju i okrenuo se istoriji.
Jedna od Mustafinih najpoznatijih pjesama
KADA BUDEM CVIJET ILI TRN
Sklopit ću jednom umorne oči
i neće više bit sreće ni boli.
Na neznane pute skitanja ću poći
gdje nitko ne pati i nitko ne voli
Dal znade itko šta li će nicati
iz moga srca što je život volilo ?
Dal će to biti cvijet što će klicati
suncu što ga je zlatom polilo ?
Il će možda nići krvav trn
koji će nekom srce probiti –
il možda koprive busjen crn
što će se žarom nekome zlobiti !?
Ne zna to nitko! Al istina ostaje :
svaka smrt opet novi život znači !
Nestanka nema : iza te postaje
neuništiv život novi oblik zrači.
O Mustafi kao pjesniku i vrijednosti njegove poezije danas nam najbolje govore komentari književnih kritičara Alije Nametka i Ive Balentovića koji slijede. Alija Nametak je 1938. godine o Mustafinoj poeziji napisao sljedeće:„ Ime Mustafe Grabčanovića susreće se u štampi već 10 godina. Ime uz same pjesme je već rijetkost za naše prilike, gdje svaki kniževnik pokušava da iznosi treperenje duše i u stihovima i u prozi. A Grabčanović je ustrajao u poeziji 10 godina i u zadnje vrijeme se sve rijeđe javlja….Pratio sam njegovo pisanje od početka. Odmah je započeo pisati u „Novom beharu, kojemu je ostao vijeran saradnik. I bio je odmah zapažen, jer mi poslije Ćazima (Muse-Ćazima Čatića) nismo imali pjesnika !“
Ivo Balentović je 1984.godine Mustafinu poeziju nazvao „ Lirika čežnje i rezignacije“ a za njegov rad kaže: „ Nepovodljiv i svoj, Mustafa Grabčanović je prošao kroz život tihim putem odricanja, pa i rezignacije, povučen i neuočljiv, i kao stalno zaboravljen, a ipak prisutan, ipak tu, pa makar i na rubu umjetničke (pjesničke) estrade, na kojoj, kroz to njegovo pjesničko doba, mnogi bljesnuše, potrajaše, zatim se zgasiše i nestadoše. Pomalo nalik monahu koji se kiti skromnošću i trapi odricanjem, ne htijući probijanje šikarom ostvariti drugčije osim vlastitom snagom i časnim ljudskim sredstvima.“
Pošto se moj otac Mustafa na nacionalnom planu izjašnjavao kao Hrvat, uvršten je u Enciklopediju hrvatske knjževnosti. Mustafa je aktivno sarađivao sa mnogim hrvatskim književnicima i književnim udrugama, a bio je i član Matice Hrvatske. Jedan je od osnivača „Hrvatskog književnog društva „sv. Ćirila i Metoda“ u Zagrebu. Bilo je to u vrijeme kada muslimani u komunističkoj Jugoslaviji nisu bili priznati kao nacija. Za mene je danas velika nepoznanica i još veći paradoks zašto se moj otac Mustafa odlučio izjasniti da je po nacionalnosti Hrvat, iako to u stvarnosti nije bio, jer nije bio katolik, niti mu je iko ikada od njegovih bližnjih pripadao toj etničkoj skupini i njezinoj vjeri. Njegovi pretci su živjeli u Srbiji u gradu Užicu do 1862.godine, gdje u to vrijeme Hrvata i katolika uopšte nije bilo ni u tragovima!
(nastaviće se)
