Piše: Jusuf Trbić
Mnogi intelektualci objašnjavaju danas šta znače pojedine riječi i sintagme kojima se razara jedinstveni javni prostor BiH. Potrebno je minimalno znanje i nivo mentalnog angažmana da se shvate ove jednostavne istine, ali, to mnogi, jednostavno, ne žele da čuju. Što bi rekao narod: „Il govorio njima, il govorio ovim zidovima.“ Kad se radi o običnim ljudima, koji ni malo ne utiču na politiku, to i nije strašno, mada je teško prihvatiti toliko neznanje i nedostatak volje da se razumije ono što je lako razumjeti. Ali, kad su u pitanju političari, koji su u svemu iznad običnih ljudi, sa svojim kabinetima, savjetnicima i stručnim timovima, onda se njihovo namjerno „neznanje“ ne može kvalifikovati drugačije nego kao svjesno laganje u sopstvenu korist i u korist političkih projekata kojima se malo po malo uništava ova država.
U kom svojstvu su, recimo, neki politički lideri nedavno pregovali o izmjenama Izbornog zakona BiH, i to samo za polovinu države? Oni za sebe kažu da su politički predstavnici naroda. Ali, političko predstavljanje etničkih grupa ne postoji nigdje u civilizovanom svijetu, ne postoji ni po našem Ustavu, pa oni mogu predstavljati samo svoje stranke ili administrativne jedinice u kojima su izabrani. Ne biraju narodi, to jest etničke grupe, svoje predstavnike, već to čine teritorijalne jedinice, a po važećem, dejtonskom Ustavu BiH, svi izbori se obavljaju na građanskom principu. U svim opštinama se bira po tom modelu (jedan građanin-jedan glas), u opštinama nema ni minimalne obavezne kvote za pripadnike manjinskih etničkih grupa, a čitav entitet RS je ustrojen kao stroga građanska cjelina. Tako je i u Federaciji BiH. Po Ustavu, članove Predsjedništva BiH biraju građani, a ne narodi, samo što za njih važi pravilo da moraju biti iz tri najveće etničke grupe, da bi se time obezbijedila ravnopravnost tih grupa. Problem je, naravno, što, po Ustavu, ne mogu svi građani BiH birati i biti birani, što je davno utvrdio Evropski sud za ljudska prava, ali od provođenja tih, za cijelu Evropu obavezujućih presuda, naši političari bježe kao đavo od krsta.
Dakle, prema Ustavu, mi imamo izbore po građanskom principu, a onda se jave neki političari (među njima i bošnjački) koji odjednom smatraju da treba ići daleko ispod dejtonskih rješenja, pa uvesti praksu kakve nema ni u afričkim džunglama: da samo pripadnici plemena mogu birati svoje poglavice, i niko drugi. Pošto pokušajima izjmene Izbornog zakona nije obuhvaćen entitet RS, po njima bi tamo ostalo sve isto, pa bi svi građani, a ne samo Srbi, birali predstavnika RS-a u Predsjedništvu BiH, koji mora biti Srbin. Ali, on, kao član kolektivnog šefa države, predstavlja ne samo sve građane entiteta, već sve građane BiH, kao i druga dvojica. Da bi se betonirala etnička podjela u Federaciji BiH, iz kuhinje HDZ-a dobili smo nevjerovatan prijedlog koji su podržali čak i neki od međunarodnih posrednika: da se u pola države uvede nejednaka vrijednost glasa, što je, naprosto, skandalozno. Neravnopravnost građana utvrđena ustavnim rješenjima zove se aparthejd. Ako su htjeli takvo rješenje, zašto onda sarajevski političari u pregovorima nisu tražili da se to pravilo uvede u Srebrenici, zbog presuđenog genocida, zbog kojeg je, najstrašnijim zločinom, promijenjena etnička struktura na štetu Bošnjaka? Možda su se mogli sjetiti da je u mnogim opštinama u BiH takođe nasilno promijenjena etnička struktura, pa bi taj prijedlog možda dobio mnogo širu primjenu.
Iz usta Dragana Čovića i njegovih saboraca, ali i najviših predstavnika vlasti u Hrvatskoj, čujemo svakodnevno zahtjev za nekakvim „legitimnim predstavljanjem“ tri naroda, to jest etnije. U svijetu niko ne zna šta je to, niti tako nešto postoji u Ustavu BiH. Po međunarodnom pravu, legitiman je svako ko je izabran na propisani način na nekoj teritoriji. Ne postoje nikakvi, pa ni legitimni predstavnici etničkih grupa, a u svijetu se, u sintagmi „legitimni predstavnik naroda“ pod narodom podrazumijeva demos, to jest skup svih građana države. Nikom u Njemačkoj ne pada na pamet da pita da li su legitimni Adis Ahmetović ili Josip Juratović, niti da li je bila legitimna Angela Merkel, niko u Americi nije upitao da li je bio legitiman Barak Obama, jer nije izabran isključivo glasovima Afroamerikanaca. Da li je legitiman Zelenski, predsjednik Ukrajine, po porijeklu Jevrej? Takva pitanja niko normalan u svijetu ne postavlja ni u šali. Kod nas se legitimnim smatra samo onaj koga izaberu naše etničke poglavice, svi drugi su pogrešni. Vjerujem da je krajnje vrijeme da se dodijeli crveni karton svima koji nas izluđuju namjernom terminološkom zbrkom i sramote nas pred svijetom. Onima koji govore kako Hrvati treba da biraju svoje predstavnike, kako treba da se pomire Bošnjaci i Hrvati ili kako „Srbi neće u NATO“ (a ne države, regije ili političke stranke), onima koji po kafanama pregovaraju navodno u ime „svojih“ naroda i nije ih briga što takvom rabotom razaraju državu, onima koji, i pored islamofobije u svijetu, tvrde kako državu najbolje čuvaju oni koji idu u džamije. Kao da u normalnom svijetu odavno nisu razdvojeni religija i država, i to se nikad ne miješa. Kako bi nama zvučalo kad bi neko u Evropi rekao da će biti dobro sve dok ima onih koji idu u crkve?
Milorad Dodik odavno poteže pitanje „vitalnog nacionalnog interesa“, kad god mu se prohtije, jer je to najefikasnije sredstvo za blokiranje države. U Ustavu BiH, u članu IV, tačka 3e kaže se da neka …„predložena odluka Parlamentarne skupštine može biti proglašena destruktivnom po vitalni interes bošnjačkog, hrvatskog ili srpskog naroda…“. Dakle, radi se isključivo o vitalnom interesu naroda, etničke grupe, a ne postoji nikakav vitalni nacionalni interes tih grupa, jer je nacija sinonim za državu. A ako neko govori o vitalnom nacionalnom interesu Srba, Bošnjaka, Hrvata, on kaže da u BiH postoje tri nacije, to jest tri države, a zna se šta to znači. Pri tome nije jasno šta je onda s vitalnim interesima drugih etničkih grupa ili onih koji se izjašnjavaju kao građani BiH.
Nije zgoreg pomenuti ponovo izraz nacionalnost. On označava pripadnost naciji, to jest državi, i izjednačava se s pojmom državljanstva. Postoje nijanse u razlikovanju ta dva pojma: nacionalnost (nationality) označava, u užem smislu, izvornu pripadnost državi (rođenjem), dok je državljanstvo (citizenship) nešto širi pojam: to je politički status koji svaki pojedinac može dobiti na osnovu svog zahtjeva. Zbog toga jedna osoba ne može imati dvije ili više nacionalnosti, ali može imati dva državljanstva (dvojno državljanstvo), pri čemu se mora odlučiti za jedno, kao primarno (pa sportista s dvojim državljanstvom može nastupati samo za jednu državu). U međunarodnoj pravnoj praksi ta dva pojma su izjednačena, nacionalnost je isto što i državljanstvo (ili primarno državljanstvo), i oko toga nema rasprava. Dakle, ne postoje bošnjačka ili srpska nacionalnost, već samo bosanskohercegovačka i srbijanska, kao što ne postoji nacionalnost Jevrej ili Arap, već su nacija i nacionalnost Izrael i svaka arapska država posebno. Spisak pogrešnog tumačenja važnih termina mnogo je duži, ali o ostalim primjerima govorićemo drugi put.
Ako su ove jednostavne istine u slučaju političara i patriotskih udarnika muzika za gluhe uši, mogu li bar novinari (makar oni iz FBiH) promijeniti svoj rječnik? To je najmanje što mogu učiniti u odbrani svoje profesije i svoje domovine.
