Piše: Jusuf Trbić
Kad me pitaju šta ima novo u Bosni, ja kažem: nema šta nema. Nema pravde, nema demokratije, nema sigurnosti, ravnopravnosti, reda i mira, nema para, nema pameti, nema poštenja, nema perspektive, pa je sve manje i mladih, sposobnih ljudi. Ne da odlaze, bježe glavom bez obzira. I kad svi odu, ostaće nejaki i nemoćni i ostaće Dodik, Čović i Bakir da i dalje pričaju kako smo mi jedna uspješna, bogata i prosperitetna zemlja. Dok sve ne potone u mrak.
Teško je nabrojati svekoji rade protiv Bosne, u njoj i van nje. Rade to neki susjedi i neke komšije, koji sve manje kriju da Bosnu žele raskomadati i podijeliti između sebe, pa angažuju na tom zadatku jatake i sljedbenike, kako su to činili i u ratu protiv Bosne i prije toga, u Drugom svjetskom ratu i uoči njega. Radi to svakoga dana čovjek koji predvodi vlast u manjem entitetu, čovjek koji je doskora, sa mjesta predsjednika države, vodio otvorenu borbu protiv te iste države, najavljujući njen raspad. I to nastavlja, bez ikakvih smetnji. Rade to predstavnici međunarodne zajednice koji sve napade na našu domovinu tolerišu ili podržavaju. Rade to svi koji učestvuju u etničkoj podjeli Bosne, u podjeli na tri proklete avlije, na tri feuda, na tri plemena zalutala na stranputici vremena. Etno-konfesionalni nacionalizmi, koji razaraju Bosnu, stvorili su bolesno društvo i nametnuli su nam podjele kao isključivi model života. Stariji će se sjetiti kako smo, u vrijeme Jugoslavije, i pored svih naših razlika, njegovali sličnosti kao način života, pa smo svi bili Jugosloveni. Bili su isto i Slovenac iz Maribora i Makedonac iz Tetova, bili su isto Dalmatinci i Albanci s Kosova, i Vojvođani i Hercegovci, svi su bili isto, jer sličnosti je lako naći. Svi normalni ljudi žele isto: mir, slobodu, život, demokratiju, pa nije teško ujediniti ih pod jednim suncem.
Ali, kad nastane pomračenje sunca i pomračenje pameti, na scenu stupaju razlike, one se traže i njeguju, njima se opravdava sve, razlike su ono što danas traže naše političke i vjerske elite. Pa se razlikuju Srbi, Hrvati i Bošnjaci, do te mjere, da ni pod isto nebo ne mogu stati. Oni moraju da se gledaju preko nišana da bi vidjeli jedni druge. Unutar svakog od ovih plemena razlikuju se oni koji su za vlast od onih koji su protiv, oni koji su za demokratiju omrznuti su od onih koji nisu, oni koji vole falsifikovanu istoriju mrze one koji znaju stvarnu istoriju, oni što veličaju laž smrtni su neprijatelji ljubitelja istine, mi smo od jednog jezika napravili četiri, samo da bismo se razlikovali. A pogotovo se razlikujemo po tome jesmo li vjernici ili nismo. A onda se vjernici razlikuju po tome što se jedni krste ovako, a ne onako, razlikuju se oni koji u džamiju ulaze lijevom, od onih koji ulaze desnom nogom. Pa unutar svake od tih grupa nisu isti oni koji su za našeg lidera, od onih koji nisu, nisu isti oni koji su za Putina, Erdogana i Trampa i oni koji nisu, mada malo ko od njih zna zašto je protiv ili zašto je za. Razlikuju se ulica od ulice, Bijeljinci od Janjaraca, Prijedorčani od Banjalučana, Mostarci od Čitlučana, razlikuju se pismeni od nepismenih, građani od seljaka, oni koji čitaju od onih koji samo gledaju slike, razlikuje se brat od brata, razlikuje se dijete od djeteta do te mjere, da ratno ubijanje djece s pogrešnim krvnim zrncima nije nikakav prekršaj, a šamar našem djetetu je zločin. A najviše se razlikujemo po tome što su jedni pravi poslušnici svjetovnih i vjerskih autoriteta, a drugi bi, eto, da malo misle svojom glavom. Kao što znamo, to je oduvijek bio najveći grijeh, i pred Bogom i pred ljudima.
Kako god da govorimo o tome, uvijek je to razlika između NAS i NJIH. Čim počnemo govoriti o nama i njima, dijalogu više nema mjesta. U normalnim državama važan je čovjek, pojedinac, građanin, važno je da je svaki pojedinac ravnopravan s drugima, a horsko mišljenje i kolektivno podaništvo kriminalnim političkim oligarhijama put je u tragediju naroda. Čim počnemo govoriti o nama i njima, jasno je da su oni loši, a mi dobri, da smo mi u pravu, a oni nisu, da su oni zlo, a mi smo dobro. Ima li kraja razlikama koje razaraju Bosnu? I ima li kraja našem nepružanju otpora vladavini primitivnih, vlastoljubivih, grabežljivih, neprosvećenih političkih i vjerskih elita, koje nas vuku u ponor?
Nama su danas puna usta priče o nama i njima. Oni hoće nas da unište, a mi se ne damo. Mi, kao kolektiv, kao čudovište s jednom glavom i bezbroj tijela, mi kao stado u kojem se čuje samo glas čobana, mi trajemo oduvijek, od stoljeća sedmog, pa i prije, mi smo vladali svijetom prije Egipćana i ameba, mi postojimo, ovakvi kakvi smo, već hiljadu godina, mi smo pravedni, oni nisu. Danas mnogi umni ljudi zagovaraju poboljšanje odnosa među narodima, to jest etničkim grupama, zaboravljajući na to da u normalnom svijetu postoje samo pojedinci, građani, individue. Jeste li ikad čuli da neko u Americi, Švajcarskoj, Australiji, Belgiji, Njemačkoj poziva na poboljšanje odnosa među narodima koji žive u tim zemljama? Niste, naravno, jer tamo nema nikakvih naroda niti je moguće političko predstavljanje etničkih grupa, porijeklo, religijska, politička ili neka druga pripadnost isključivo su privatna stvar svakog čovjeka i vas tamo niko neće javno upitati bilo šta o tome. Tamo su svi Amerikanci, Švajcarci, Belgijanci, i to je njihova nacionalnost. Sve ostalo je manje važno. I kako bi se to čitave etničke grupe dogovarale da poprave odnose svih sa svima? Sjednu na veliku livadu, svi, pa se dogovaraju? To mogu činiti, u međusobnoj komunikaciji, samo institucije, organizacije, države i teritorijalne jedinice, dakle organizovani i formalizovani oblici javnog života. Narodi to ne mogu.
Mi u BiH, svi zajedno, zaboravili smo da normalno razmišljamo, pa se i sad u dogovorima o postizbornom konstituisanju vlasti pominju samo pripadnici tri etnosa, tri bloka, tri plemena, građanin je potpuno zaboravljen. Onda se mjeri koliko koga ima, pa se kaže da oni kojih ima manje, ne mogu imati isto vlasti kao i oni kojih je više. Suština demokratije je da u vlast ulaze pojedinci koje građani izaberu, bez obzira na njihovo porijeklo, a etnička ravnoteža postiže se drugim mehanizmima. Barak Obama postane predsjednik SAD-a, mada u toj državi ima samo deset posto Afroamerikanaca. Volodimir Zelenski, Jevrej, predsjednik je Ukrajine, mada je tamo Jevreja zanemarljiv broj. U normalnom svijetu svi građani biraju i mogu biti izabrani, a legitimni su oni koji dobiju dovoljan broj glasova, ko god da su oni.
Daleko je od toga nesrećna zemljica Bosna, koju u smrtonosnom zagrljaju drže polupismeni, gramzivi, vlastoljubivi i bezobzirni političari, a pomažu im isti takvi iz takozvane međunarodne zajednice. Hoće li tome ikad doći kraj?
Hoće li doći vrijeme kad ćemo svi biti ravnopravni pripadnici bosanskohercegovačke nacije, kad ćemo s ponosom isticati da smo svi mi – Bosanci i Hercegovci, onako kako smo nekad svi bili Jugosloveni. U Bosni se, polako, budi građanski plamen i normalni ljudi počinju da govore. To je za sad šapat, a ja sanjam oluju. Hoće li ta oluja doći – to zavisi od svih nas, od naše želje, od naše ljubavi za domovinu. A moramo znati – mi imamo samo dva izbora: da se pobunimo, da ustanemo, da kriknemo, da kažemo: dosta, da krenemo putem kojim ide sav normalni svijet, da budemo kao taj svijet, ili da nestanemo i mi, i naša Bosna, i svi naši životi, i svi naši snovi. Trećeg nema. Bosna se približava raskrsnici.
Koji ćemo put izabrati?
