Piše: Jusuf Trbić

Dvije riječi obilježavaju naše vrijeme: nacionalizam i identitet. Nacionalizam je, istorijski, bio temelj stvaranja nacija, a današnji međunarodni pravni poredak počiva na državama-nacijama, u kojima se njeguje državni patriotizam. Kako kaže Eric Hobsbawm, nacionalizam je legitiman ako teži ujedinjavanju i jačanju države, a negativan kad želi podjelu države ili otimanje tuđih teritorija, na osnovu etničke, kulturne ili religijske homogenizacije. Postoje danas dva nacionalizma : građanski, posvećen državnom patriotizmu, koji stvara zajedničku građansku kulturu u kojoj su svi građani ravnopravni, a država uređena i fuinkcionalna. Drugi je etnički ili etno-religijski, i on je razjedinjujući, isključiv, definisan razlikama, homogenizirajući i obojen mržnjom, on traži tuđe teritorije da bi zadovoljio zahtjeve za stvaranjem države samo za pripadnike svog naroda.  Iz toga je jasno da su naši balkanski nacionalizmi druga, tamna strana ovog fenomena. Oni uspostavljaju vladavinu etno-konfesionalnih zajednica koje su neprijateljski okrenute jedna prema drugoj i svojim članovima nude kolektivni identitet, zatvoren i jednodimenzionalan, odvojen od svijeta i različit od drugih. Nacionalizam tada postaje neka vrsta svjetovne religije, u kojoj je  narod zamijenio Boga, a religija oblači ruho politike, kao u stara vremena, kad se smatralo da je svaka vlast od Boga. Temelj svakog našeg nacionalizma su sličnost ili istovjetnost pripadnika grupe i razlike u odnosu na druge, a krajnji cilj – teritorija ili država samo za sebe. Nacionalizam stvara svoj posebni, zaključani svijet, svijet potpune etničke homogenizacije, pretvaranja pripadnika kolektiva u poslušnu, podaničku masu, svijet koji se nikad ne poklapa sa stvarnošću, pa nacionalisti nemilice falsifikuju istoriju, istinu, moral i činjenice, da bi sve prilagodili svojim ciljevima i da bi opravdali to što rade. Da bi rasturili bivšu Jugoslaviju koja je, i pored brojnih slabosti, bila prava, zrela, uređena država koja nije ni malo zaostajala za razvijenim svijetom, optužili su je da je gušila nacionalne osjećaje svojih građana i potiskivala religiju. Pa su onda izveli na svjetlo dana i nacionalizam i religiju, koji su potpuno devastirali naše živote i pretvorili nas u primitivna plemena izgubljena u tami istorije.

Bosna je danas poprište tri priprosta, sukobljena i isključiva etno-konfesionalna nacionalizma. Sljedbenici velikosrpskih i velikohrvatskih ideja čine sve da našu državu podijele i njene dijelove pripoje susjedima i komšijama, a bošnjački političari, ne znajući ni šta hoće, ni šta neće, odgovaraju svojim sopstvenim nacionalizmom, kopirajući sve ono što rade drugi. Umjesto da se bore za uređeno, građansko društvo, po evropskoj mjeri, društvo reda, etike i poštovanja zakona, oni prihvataju, na isti način, mitologizovanu svijest, reviziju prošlosti, negiranje antifašizma, kolektivističku misao, vladavinu neznanja, vjerske zatucanosti i kič-mentaliteta, organizovani haos, pad svih moralnih normi, kriminal kao model vladanja i opšte bjekstvo od slobode i modernog svijeta.

Bosanski nacionalizmi imaju, svaki svoju industriju svijesti, koja kreira psihologiju mase i konstruiše novu stvarnost u kojoj su na glavu okrenute sve dosadašnje vrijednosti. Ukoliko se činjenice bilo koje vrste ne slažu sa zadatim mišljenjem, to gore po činjenice. Laž je pretvorena u istinu, primitivizam u uzor pameti, lopovluk je zauzeo mjesto poštenja i časti, nemoral je postao novi model moralnog ponašanja, a poslušnost najveća vrlina. Onaj ko hoće da misli svojom glavom, ne misli joj dobro, jer svako u svom toru anatemiše i uklanja one koji se ne uklapaju u kalup kolektivnog mišljenja. Programirani haos guta sve istine, sve etičke konstante, svaki oblik individualnosti i građanskog društva, koje je prijetnja vladavini etno-religijskih elita. Nanovo konstruisana prošlost kaže da su na našem tlu vijekovima cvjetali samo mržnja, ubijanje, krv i pepeo,  da smo uvijek „mi“ stradali i da svijet nije imao razumijevanja za naše žrtve. Zbog toga se treba ograditi od takvog svijeta visokim zidovima identiteta, ukloniti opasno znanje, kulturu i slobodu s naših kapija i utonuti u krv i blato nacionalnog ponosa kakav samo mi imamo. Nacionalizam guši razum, logiku i kritičku svijest i svaku svoju istinu proglašava za vjersku dogmu u koju se mora bespogovorno vjerovati. „Shvatio sam“, kaže Ivan Čolović, „da nacionalisti svoju naciju doživljavaju kao zajednicu vernika, zatvorenu u sebe, zadojenu istim duhom, utemeljenu na samorazumevajućim „istinama“, koja drži ljude na okupu zahvaljujući ritualima autokomunikacije, nalik na religijske obrede u užem smislu te reči.“

Bosnu danas razara etnička podjela, pri čemu se svaka etnička zajednica doživljava kao religijska : Srbi su pravoslavci, Hrvati katolici, Bošnjaci muslimani. Svodeći ljude na samo jedan element identiteta, onaj religijski, kreiraju se „ubilački identiteti“, kako kaže Amin Maalouf,  uvijek spremni na sukob. Ali,  Srbi i Hrvati imaju Srbiju i Hrvatsku za leđima, pa im je lakše, a Bošnjaci se time pretvaraju u vjersku skupinu. Ali, bošnjački političari, koji su uoči rata i lansirali ideju o rušenju građanskog Ustava BiH, uvođenja „konstitutivnih“ naroda i njihovih „legitimih predstavnika“ i uspostavljanju mehanizma „dogovara naroda“ umjesto vladavine prava i legalnih državnih institucija, i danas ne odustaju od tih ideja koje ubijaju Bosnu. Bošnjački politički lideri  sami  proglašavaju Bošnjake vjerskom skupinom, svakodnevnim vjerskim pozdravima, sintagmom „Bošnjak-musliman“, religijskim profiliranjem političkih stranaka, parolama kakva je bila : „glasajte za one koji klanjaju i poste“, ili očiglednom mržnjom prema svima koji ne prihvataju aktuelna površna tumačenja islama, posebno ateistima, ali i vjernicima koji ne dijele njihove političke stavove.  Uz to, oni ne znaju da se makar malo odmaknu od koncepta Bosne kao zajednice tri plemena, koju nam nameću susjedi, i okrenu se građanskom, sekularnom i slobodnom društvu u Evropi. Pokazao je to nedavno i Bakir Izetbegović, kad se odazvao pozivu iz hrvatskog državnog vrha da u Zagreb dođu poglavice bosanskih plemena, tj. etničkih zajednica, da im tamo kažu šta u Bosni treba činiti, umjesto da su se sastali  predstavnici državnih insituticija.  Teško je i zamisliti šta bi se desilo da je, recimo, Predsjedništvo BiH pozvalo predstavnike etničkih zajednica (Hrvata, Srba, Bošnjaka i drugih) iz Hrvatske da dođu u Sarajevo na konsultacije. Bio bi to skandal neviđenih razmjera.

Bošnjački politički um nikako da shvati da Bosnu razara sve što dijeli ljude, pa i oni formiraju zasebne etničke institucije, pravdajući se : kad mogu oni, možemo i mi. Ali, oni mogu, jer žele da podijele državu, a šta radi bošnjačka pamet? Bori se za fotelje, za javna preduzeća, za društvenu moć, dok zemlja ide sve brže u propast. Vrijeme je da se umjesto nacionalističkog koncepta tri etno-religijske zajednice počne afirmisati model građanskog, demokratskog i sekularnog društva i da se, umjesto isključivo bošnjačkog, srpskog ili hrvatskog identiteta na scenu postavi bosanski identitet, koji sažima sve različitosti. Vrijeme je za povratak bosanstva.

Pitanje je samo : hoćemo li i možemo li mi to?

                                                ( Slijedi : U tamnici identiteta)