Nadrealni šou

2

Hrvatska od Srbije traži da prestane suditi optuženima za ratne zločine počinjene u Hrvatskoj unatoč tome što su počinitelji većinom srpski državljani i etnički Srbi, a Srbija to odbija učiniti jer, eto, baš hoće kažnjavati svoje državljane!

Nije nikakvo čudo što Hrvatska blokira Srbiji otvaranje pregovaračkih poglavlja s Europskom unijom ponajprije zbog univerzalne nadležnosti srpskih sudova u procesuiranju ratnih zločina na prostoru bivše Jugoslavije, čudo je zašto Srbija sama to ne dokine i tako se kurtališe procesuiranja onih svojih državljana koji su počinili ratne zločine u Hrvatskoj i sada mirno žive u Srbiji. Za čuđenje je i što se radikalni srpski nacionalisti još nisu pridružili hrvatskom zahtjevu, pa zatražili da srpski sudovi prestanu progoniti ratne zločince koje oni slave kao heroje i domoljube te da one već osuđene odmah puste na slobodu… Jer pola sudskih postupaka protiv ratnih zločinaca pred srpskim se Specijalnim sudom za ratne zločine vodilo i još se vodi zahvaljujući njegovu načelu univerzalne jurisdikcije: bez njega se ondje ne bi moglo suditi zločincima s Ovčare, iz Lovasa, Sotina, Belog Manastira… Ti su procesi bili mogući i zbog suradnje Državnog odvjetništvaRH i srpskog Tužilaštva za ratne zločine, odnosno na temelju dokaza i svjedoka koje su prikupila hrvatska istražna i pravosudna tijela i predala svojim srpskim kolegama.

Status ‘malog Haga’, koji ima srpski Specijalni sud za ratne zločine, a koji je prije četiri-pet godina postao crvenom krpom za brojne hrvatske političare, zapravo je plod suradnje Srbije i Haškog suda, odnosno njegova Tužilaštva. Nakon rušenja Miloševićeva režima, suradnja s Hagom promovirana je u jedan od prioritetnih uvjeta Srbiji za ukidanja sankcija i izolacije te vraćanje u međunarodne organizacije iz kojih je bila izbačena zbog svoje agresivne politike i uloge tijekom raspada Jugoslavije. Od Srbije se zahtijevalo i da počne procesuirati svoje građane koji su počinili ratne zločine, a kako su oni, s izuzetkom Kosova, počinjeni izvan Srbije, u BiH i Hrvatskoj, nije bilo druge nego za to ovlastiti srpske sudove. Osim toga, većina optuženih zločinaca u vrijeme počinjenja zločina nije imala srpsko državljanstvo, ali se u međuvremenu u Srbiju sklonila, pa ga dobila; kako se njihovo kažnjavanje ne bi izbjegavalo tvrdnjom da država nije nadležna za zločine počinjene na teritoriju susjednih zemalja, tadašnja Đinđićeva vlada je u dogovoru s Hagom i tužiteljicom Carlom del Ponte rješenje pronašla u univerzalnoj nadležnosti srpskih sudova da procesuiraju zločine na prostoru bivše Jugoslavije. Del Ponte je osobno u Beogradu podržala donošenje zakona koji je to omogućio, što joj je bio još jedan dokaz da je Srbija započela surađivati s Tribunalom. Stoga danas apsurdno zvuči kad hrvatski političari uvjetuju Srbiji put u EU punom suradnjom s Hagom, uz ukidanje univerzalne nadležnosti njezinih sudova.

Udovoljavanje zahtjevu Hrvatske i ukidanje srpskog Specijalnog suda za ratne zločine imalo bi slične efekte kao i sustavno razvodnjavanje načela zapovjedne odgovornosti, čime je obesmišljen rad Haškoga suda, što je kulminiralo prvostupanjskom oslobađajućom presudom Vojislavu Šešelju. Bivša haška glasnogovornica Florence Hartmann u svom komentaru te presude ljubljanskom ‘Delu’ ukazuje upravo na tu činjenicu o zapovjednoj odgovornosti, koja je i Ženevsku konvenciju pretvorila u mrtvo slovo na papiru, i pritom tvrdi da se precizno može utvrditi koji su suci potkopali rad Suda.

I najpovršniji promatrači rada Haškoga suda mogli su uočiti da je razvodnjavanje zapovjedne odgovornosti u presudama teklo paralelno s procesom uspostavljanja stalnoga Međunarodnog kaznenog suda, koji je trebao progoniti sve ratne zločince na kugli zemaljskoj, a ne samo one koji su krvavo pirovali na prostoru bivše Jugoslavije i Ruande. Micanje Carle del Ponte s dužnosti glavne tužiteljice bio je početak radikalnog zaokreta u radu Haškoga suda, nastavljen poništavanjem prvostupanjskih i donošenjem oslobađajućih presuda generalima Gotovini, Markaču i Perišiću, pa čelnicima tajnih službi Stanišiću i Simatoviću, a završen oslobađanjem Šešelja. Stoga Florence Hartmann s punim pravom tvrdi da i Ženevska konvencija više ne vrijedi: i Haški sud za bivšu Jugoslaviju i stalni Međunarodni kazneni sud trebali su joj dati novi vjetar u leđa, kao i cjelokupnom međunarodnom ratnom i humanitarnom pravu, ali sve se pretvorilo u povjetarac te kažnjavanje ratnih zločina vratilo nacionalnim pravosuđima. A kad je o jugoslavenskim ratovima riječ, Hag je i osnovan zato što nacionalna pravosuđa ili nisu ili su kilavo procesuirala zločine i tek su pod međunarodnim pritiscima to počela činiti kvalitetnije, pa i međusobno surađivati. Srpsko pravosuđe i politika posljednji su natjerani u to međunarodno i regionalno kolo kažnjavanja, a jedan od glavnih ključeva za otvaranje tih vrata bilo je davanje univerzalne nadležnosti srpskim sudovima da kažnjavaju i ‘svoje’ i ‘tuđe’ zločince.

DORH-ove su ladice još krcate optužnicama za ratne zločine protiv osoba nedostupnih hrvatskom pravosuđu, od kojih su se mnoge sklonile u Srbiju; ipak, univerzalna nadležnost srpskih sudova dala je ovdašnjem Odvjetništvu mogućnost da postupke protiv njih inicira u susjednoj zemlji i to je ono počelo sve uspješnije činiti sve dok srpsko Tužilaštvo od ugašenih vojnih sudova nije preuzelo i optužnice protiv Vladimira Šeksa, Vesne Bosanac i Tihomira Purde. Iako se od tih optužnica na koncu odustalo, sve je kulminiralo hapšenjem Veljka Marića i osuđujućom presudom donesenom uglavnom na temelju dokaza i iskaza svjedoka koje je prikupilo hrvatsko pravosuđe. No činjenica da je bjelovarski Županijski sud potvrdio beogradsku presudu Mariću i njegovo prebacivanje u hrvatski zatvor nije bila dovoljna da se već potpisani sporazumi o suradnji hrvatskih i srpskih pravosudnih tijela nadograde, preciziraju i pretoče u međudržavni ugovor ili posebne zakone, pomoću kojih će se ratni zločinci još efikasnije kažnjavati.

I sad smo tu gdje jesmo, u nezamislivoj i nadrealnoj situaciji: Hrvatska od Srbije traži da prestane suditi optuženima za ratne zločine počinjene u Hrvatskoj unatoč tome što su počinitelji većinom srpski državljani i etnički Srbi, a Srbija to odbija učiniti jer, eto, baš hoće kažnjavati svoje državljane koji su počinili ratne zločine u Hrvatskoj. Tko je tu lud?

 

(oslobodjenje.ba)