Piše: Saud Grabčanović

Pokušaj Srbije da prošiti ustanak na Semberiju 1875. godine

Pobuna kršćanskog stanovništva protiv osmanske vlasti 1875 godine, koja se desila u Bosni i Hercegovini, a posebno eskalirala u istočnoj Hercegovini, u Semberiji nije imala nekoga većega odjeka. Neke posebno velike pobune i organizacije lokalnog seoskog srpskog stanovništva nije bilo. Duboko involvirana u ovu pobunu u Bosni i Hercegovini, knjaževina Srbija je nastojala destabilizirati stanje u susjednoj državi. U sklopu svojih subverzivnih nastojanja širenja ustanka na Semberiju, vlasti susjedne države su 3. septembra 1875. godine tajno preko rijeke Drine, kod mjesta Glavičica, ubacile 310 tobožnjih dobrovoljaca. Ovi „dobrovoljci“ su ustvari, predstavljali specijalne vojne jedinice Knjaževine Srbije-četnike, koji su bili dobro izvježbani i naoružani. Ovaj događaj nas nedvojbeno podsjeća na identična dešavanja na granici između Bosne i Srbije 1992. godine, kada su preko Drine u Bosnu ubačeni srpski specijalci pod komandom zloglasnog Arkana, koji su napali na grad Bijeljinu i goloruke Bošnjake. Istorija se na ovim prostorima ponovila! Četnici tzv.“dobrovoljci“ su, odmah nakon prelaska na bosansku teritoriju, napali na osmansku pograničnu karaulu i spalili jedan čardak. Nakon uspješnog prepada srpski specijalci-četnici su, prema planu, prvo pokušali pobuniti Srbe u okolnim selima uz Drinu. Ali, lokalno srpsko stanovništvo ih je hladno dočekalo i primilo sa rezervom njihove proklamacije. Pošto nisu uspjeli u svojim nakanama da pobune semberske Srbe, srbijanski četnici su se prema rezervnom planu uputili ka manstiru Tavna, gdje su ih, po dogovoru, očekivali njihovi jataci-monasi SPC. Trebalo je da manastir posluži kao baza za njihove dalje akcije, za pobunjivanje i okupljanje semberskih i majevičkih Srba pod njihovom komandom i planirane oružane prepade protiv Osmanlija i Bošnjaka. Međutim, osmanska vlast toga vremena je u Semberiji i Podrinju bila veoma dobro organizovana, a tu su bile i regularne osmanske trupe u garnizonima u Bijeljini i Zvorniku, koje su brojale oko 12.000 vojnika (nizama). U knjizi „Bijeljina i Bijeljinci“ rahm. Mustafa Grabčanović piše: „ Na vijest da je četa prešla iz Srbije, digli su se bašibozuci iz okolnih mjesta (neregularna osmanska, ustvari bosanska vojska, pr. autora) i pošli da je gone. Iz Bijeljine su poslane dvije čete pješadije i dva eskadrona konjice“. Oko podne istoga dana manastir Tavna je bio opkoljen sa svih strana od bašibozuka i regularne osmanske vojske. Opkoljeni „dobrovoljci“ u manastiru su prvo pozvani na predaju a pošto su to odbili, osmanska vojska i bašibozuk su napali na manastir.Vođene su žestoke pozicione borbe sve do noći. Dobrovoljci u manastiru su pružili žestok otpor, pa su ih napadači držali pod opsadom. Kada je pala noć, veći dio opkoljenih srpskih specijalaca-četnika se uspio izvući iz manastira kroz tajne podzemne prolaze i pobjeći na planinu Majevicu. Jedan dio nih je pobjegao ka rijeci Drini i preko nje nazad u Srbiju. Međutim, jedan mali dio je ostao i dalje u manastiru. To su najvećim dijelom bili pijani „dobrovoljci“ ili ranjeni u borbama prethodnog dana. Osmanske trupe nisu primijetile bjekstvo četnika iz manastira, pa su narednog dana nastavili sa pucanjem. U međuvremenu su pod manastir stigli i osmanski topovi, pa je manastiru zaprijetilo potpuno uništenje. Kada je iguman manastira Tavne uvidio da će mu manastir biti uništen, izašao je pred osmanskog vojnog zapovjednika i saopštio mu da su srpski četnici pobjegli iz manastira. Nakon ovoga je osmanska vojska ušla u manastir, koji je temeljito pregledan. Zatekli su dva mrtva, tri ranjena i četiri pijana četnika. Zarobljene četnike osmanske su trupe odvele u Bijeljinu, gdje im je suđeno. Svi su dobili smrtnu kaznu i nakon suđenja su bili pogubljeni. Za četnicima koji su pobjegli na Majevicu odmah su upućene jedinice regularne vojske i bašibozuka da ih gone i unište. Skoro svi ovi četnici su bili locirani i likvidirani u akciji na Majevici. Bašibozuk koji je ostao u okolini manastira opljačkao je i spalio manastirske konake i okolne objekte. U ovim borbama oko manastira Tavne, kao i na planini Majevici, ubijeno je preko stotinu četnika, među kojima je bilo i nekoliko srpskih civila iz okoline -kolateralnih žrtava ovih borbi. Tako se za samo dva dana neslavno završila ova subverzivna srbijanska avantura protiv susjedne države.Neslavno je propao velikosrpski pokušaj širenja „ustanka“ na Semberiju, Majevicu i Podrinje.

Pobuna semberskih Srba i napad na Bijeljinu 1876. godine

Pošto ustanak u Bosni i Hercegovini nije dao nikakve rezultate i pošto se lukavo osmišljeni velikosrpski projekat urušio, Knjaževina Srbije je, po nagovoru Rusije, sljedeće 1876. godine odlučila ući u rat sa Osmanskim carstvom. Prije početka rata u Semberiju su iz Srbije preko Drine poslani tajni agenti, emisari i agitatori da organiziraju pobunu lokalnog srpskog stanovništva. Pod njihovom komandom dolazi do tajnog organizovanja lokalnih srpskih „pobunjeničkih“ četničkih odreda, koji su imali zadatak da „oslobode staru srpsku kraljevinu“ Bosnu u koordinaciji sa trupama koje će stići preko Drine iz majčice Srbije. Pored tajnog organizovanja četničkih jedinica, po semberskim i podrinjskim selima vrbovani su i dobrovoljci, koji su bili poslani u Srbiju u specijalne vojne jedinice na obuku. Najveći dio tih „dobrovoljaca“ su bili razbojnici, ubice, ljudi sumnjivog morala i prošlosti, posebno ledici skloni nasilju, tučnjavi i ubistvima. Sličan „recept“ su Srbi praktikovali i u događajima koji su se 116 godina kasnije „desili“ na ovim prostorima u ratu protiv Bosne 1992-1995 godine. 1875/1876 godine glavni agitatori i predvodnici u ovim tajnim radnjama i organizaciji buduće oružane pobune bili su lokalni pravoslavni sveštenici-popovi SPC. ( Slično kao i 1992 godine s tim što su im se 1992. priključili i srpski ljekari!) Na primjer, pop Nikola Jovanović-Đaković, pravoslavni namjesnik oraško-gradačačke nahije, u proljeće 1876. godine prvi je organizovao i sprovodio djelatnost tajnog slanja dobrovoljaca iz Bosne u Srbiju, koji su preko Šapca i tamošnjeg trgovca Jovana Škorića postajali vojnici na frontu. Ovo nije prolazilo mimo podozrenja i istrage osmanske vlasti, koja je protu pozivala na odgovornost, a on im je licemjerno odgovarao da on s tim nema ništa te : „da se nekuda izgubilo samo nekoliko beskućnika i bećara, koji su i inače lutali po svjetu“. Kada je Srbija objavila rat Osmanskom carstvu u junu 1876. godine, general Ranko Alimpić je uputio proglas, „Ratnu proklamaciju“ upućenu „braći našoj u Bosni“, u kojoj poziva „pravoslavne, katolike i muhamedance“ da ustanu protiv Osmanlija i stave se pod barjak knjaza Milana IV Obrenovića. Ovaj proglas muhamedancima tj. Bošnjacima je u stvari bila samo floskula radi međunarodne javnosti. U stvarnosti , to što su Srbijanci planirali „napraviti“ sa „muhamedancima“, najbolje su pokazali desetak godina ranije, 1862. godine, svojom „metodom“ kojom su „rešili tursko pitanje“ u gradovima po Srbiji. Područje naseljeno Srbima, uz Drinu, rijeku Savu, u Semberiji i Posavini, oko Majevice, Trebave, Vučijaka i planine Ozren, tonulo je polako u atmosferu obavijenosti ratnom psihozom. Semberiju, i Bošnjake i Srbe, uzbunio je dolazak jedinica srpske vojske na Drinu, slično kao kada je u poslednjem ratu Arkan došao skoro na isto mjesto sa tzv. srpskim „dobrovoljcima“. Semberske Srbe je zahvatila nacionalistička groznica i euforija. Na drugoj strani, Bošnjake Bijeljine i Janje su ovi pokreti srpske vojske, kao i previranje u srpskim selima, jako zabrinuli i uplašili. Na njihovu sreću, u Bijeljini je tada bio smješten veoma jak osmanski garnizoni, grad je bio dobro branjen. Oko gradske jezgre Bijeljina je imala svoju fortifikacijsku utvrdu od nabijene zemlje i hrastovih debala- palisadu koju su Turci nazivali „palanka“ a nju je okruživao široki i duboki jarak ispunjen vodom rječice Janjice – šarampov. Ova je gradska utvrda inače bila temeljito obnovljena 1838. godine i bila je doro utvrđena i naoružana sa nekoliko „čarka“ i „čakalos“ topova . O ovome je u svom radu „Stari bosanski gradovi“ pisao naš veliki istoričar Hamdija Kreševljaković. O stvarnom izgledu i lokaciji ovog šarampova najbolje nam govori rahm. Mustafa Grabčanović u svojoj knjzi „Bijeljina i Bijeljinci“ . U doba odbrane grada 1876. godine ova utvrda je imala i više modernih topova njemačke proizvodnje marke „Krup“, kao i nekoliko starih turskih bronzanih topova sa đuladima. Kasnije će se ispostaviti da je ovaj šarampov, kao i pomoćna uvrđenja na rubovima grada, spasio Bošnjake grada Bijeljine od genocida koji im se tih dana spremao u režiji njihovih komšija, potpomognutih bratijom iz Srbije! Sličan šarampov je imala i varošica Janja i on je tada spasio Bošnjake Janje. Nakon proglasa generala Alimpića. u Semberiji dolazi do otvorene pobune lokalnog srpskog stanovništva i oružanih napada protiv muslimanskog stanovništva. Na čelo srpskih pobunjenika –četnika  stavili su se sveštenici Petar Mihailović iz Crnjelova i Cvijetin Mićić, paroh vršanski „iz Stupnja“, a inače rodom iz Donje Čađavice. Na zboru u Crnjelovu ispred kuće sveštenika Petra Mihailovića semberski četnici su odlučili da se krene u borbena dejstva, iako srpska vojska još nije prešla Drinu i nisu svi bili ozbiljnije naoružani. Ustanici su odmah nakon ovoga popalili nekoliko begovskih čardaka u semberskim selima. Do žešćih borbi je došlo u Semberiji između 20. i 22. juna 1876. godine. Delegacija semberskih Srba, predvođena pomenutim sveštenicima i bijeljinskim trgovcem Mićom Nikolićem zvanim „Čavka“, uhvatila je vezu sa generalom Rankom Alimpićem, i to preko kapetana Đoke Vlajkovića, koji je tada bio lociran u mačvanskom selu Badovincima, sa srpskom vojskom i dobrovoljcima, među kojima je bila i četa dobrovoljaca iz Italije zvanih „Garibaldinci“..Po njegovom naređenju pop Petar Mihailović je proglašen vođom „bosanskih dobrovoljaca“, odnosno zapovjednikom semberskih četa, koje su, u krajnjoj liniji, odgovarale komandnim strukturama vojske knjaževine Srbije. Srpskim pobunjenicima je odmah preko Drine dopremljeno 800 pušaka belginki, baruta i olova. Puške „belgine“ ili „belginke“ su, u suštini, puške ostraguše belgijske proizvodnje Na ove snage Srbijanci su željeli da računaju prilikom napada na Bijeljinu. Srpska vojska pod komandom Đoke Vlajkovića napala je Bijeljinu 21. juna 1876. godine. Kako navodi srpski istoričar Milorad Ekmečić (n. d, 281-283) plan generala Ranka Alimpića je bio da se preko Semberije i Posavine spoji sa ustanicima u Bosanskoj Krajini. Na osnovu lošeg iskustva srbijanskih četnika iz 1875. godine, general Ranko Alimpić se nije usudio da preduzme napad na grad sa južne strane, nego je naredio pukovniku Đoki Vlajkoviću da regularna srpska vojska i dobrovoljci pređu Drinu između sela Popova i Amajlija, pa da preko sela Kovanluka udare na grad.

(Nastaviće se)